Apsurd, Praznina i Tmina
petak, 31.08.2007.
Prije ponoći...samo na tebe mislim...
Neka te imam samo ja...
Nekako se mogu sjetiti tvojih obraza i
našeg prvog rukovanja...i
tada poželim da sam ti istrgnuo ruku iz ramena...
Poželim, da, da, da sam te još tada prigrlio k sebi
i snažno poljubio, da sam ti izvadio jezik, otkinuo glavu,
iskidao noge...
Poželim da smo se slikali više, da imam što spaliti sada,
da si mi poklonila više stvačica koje bih s
mržnjom bacao u rijeke i na otpadišta...
Poželim da sam ti mogao istrgnuti utrobu pa
da ne možeš igrati taj tvoj suludi trbušni ples...
Poželim da sam te udavio u vodi koje se plašiš...
Da sam te probo granom iz parka u
kojem smo se prvi puta poljubili...
Ponekad, samo ponekad...pomislim na tebe
Lažem sebe. Stalno si tu. Ne odlaziš, a otišla si davno već.
Još si u srcu...
Da si bar imalo voljela me
kao što ja još uvijek vol...
Ah, da, prokletnice, vo... te!
Pisac u Parizu
Već nakon nekoliko naših susreta
baš si mi lijepo planirala
da nakon što ćemo zajedno raditi
na jednoj od pariških pijaca
počnem knjige objavljivati
a ti ples predavati djeci...
Il da posadimo vinograd
U nekom selu, kraj mora,
U Italiji...jer voliš talijanski jezik
I mir prirode...
I odista sam i ja u tu glupost vjerovao,
Jer na predavača trbušnog plesa
Nisam računao...nisam ni pomišljao
Da ću ja i dalje u Osijeku sjedeti
Dok se ti po maskama prekrivenoj
Veneciji šetkaš pod ruku s njim.
srijeda, 29.08.2007.
Sa sobom nosim tugu, bolest i bijele ruže...
Misao na Ezru Pound...
Neki sam dan usnio Saru
kako me nježno u obraz ljubi
i svakoga sad ju dana očekujem
uzalud, ah, uzalud...
Laticu ruže i bijeg u pustinju
čuvam u ludom srcu svom
i mislim da sam lud,
ne znam jesam li lud?
Sova što stoji na telefonskoj žici
baš ispred moje kuće -
i gleda odbljesak na prozoru
s mojeg televizora,
gleda nogomet i
vjerojatno vjerno navija...
zašto je uopće na televizoru nogomet???
zašto je uopće televizor upaljen???
Zašto živimo?
Upaljači
Svjetlo prije početka tunela se
jako rijetko spominje u djelima
i mislima...
Zaboravlja se da je i prije tunela
bilo svjetlo - zašto kad nam je dobro
ne mislimo na to?
Jesam li ja ubio onog policajca
što javljaju na vijestima - traži li baš mene
policija - danas je sve moguće,
osim skinuti zvijezdu s neba
baš onoj čiju ljubav želim...
Ne idi do Mississipija
Gomila drogiranih hipija
čeka te s oštrim nožem
da te probode
Padaš duboko gore...
utorak, 28.08.2007.
Za početak...
U gradovima svijeta...
S nemirom se sjećam bureka izjutra
i velikog broda kojeg su sklapali
radnici u kombinezonima - autobus
kroz planine je putovao...
Vjetar me sjetnog podsjeti na dane
sjedenja u prašini, povratka kući
i plača...
Sjedenje na betonu, crkveno zvono u 19:00
sati i pogled prvi naš - šetnja parkom,
ah, i taj osmijeh, tvoj nježni plač...
Narukvica na mojoj ruci i davno prošla
ponoć - možda neki novi susret...
I nek mi netko kaže da trebam ostati kući ja
prerezao bih mu glavu mačem - u svakome
gradu, daleko odavde, postoje oči
za mene, pune nade...
U svakome gradu postojim ja...
Djevojci iz udaljenog grada
Iako nisam kršćanin, ta mi je
u glavi crkva bijela - kraj
koje sreli smo se nas dvoje...
mrzim gradove koji nemaju rijeku
čak iako je tamo more, ali si
ipak pronašla nam parkove -
tamne parkove za ispijanje kupinovog
vina - i mrzim ulice pune ljudi, al
ipak kad me tamo vodiš vidim
samo tebe tada...
Mrzim i sebe, al ti to ne radiš -
nešto čudno je u tebi, drukčijoj od svih
Dječiji osmijeh i lice odrasle dame
kada hodaš pored mene...
Zaboravih ime tom osjećaju -
Ljubav li je, ili kako - ti mi reci...
