Apsolut sf priče

četvrtak, 28.09.2006.

Nebeska 32

Nakon tih njegovih riječi zavukla se još dublje u zelenilo i sjela je na pod iščekujući Arna. Tako je sjedila nekoliko minuta, a svaka joj se sekunda činila duga kao godina. Osluškivala je ptice što su pjevale nedaleko u šumi i tad je začula nešto, nekakav šum, ali nije bila sigurna da li joj se to pričinilo ili ne. No i sekundu kasnije ponovno je začula njuškanje i režanje nekakve životinje koje je dolazilo sa njene suprotne strane. Utrnula je od straha, jer joj je pantera s kojom je nedavno imala bliski susret ostala u lošem sjećanju. Ona je polako prstima dohvatila jedno od koplja koja su ležala na tlu pored nje, pazeći pri tom da ne zašuška. U jednom trenutku je začula glas koji je više zvučao kao režanje:
- Horma, Horma mirišem meso!
- Meso, kakvo meso? Ovdje sad nema mesa. Sve smo pokupili.
- Dođi, onjuši!
Njuškanje se ponovno pojačalo.
- Imao si pravo. Mirišem ženu!
- Horma žena moja!
- Ne, Bellus žena moja!
- Prvi namirisati, ne dam!
Odjednom nastane gurkanje i komešanje s druge strane. U jednom trenutku se začuje snažan udarac i pucanje kostiju. Jedan od njih bolno jaukne i padne na tlo uz snažan tresak.
- Bellus mrtav! Žena moja!
Napadač se nakon toga počne probijati kroz zelenilo, prema mjestu gdje se nalazila Helena. Nije se pomaknula niti na trenutak, ali on kao da je znao gdje se ona nalazila i išao je ravno prema njoj. Polako je podigla vrh koplja u smjeru iz kojeg je on bio dolazio. Od zelenila i guste trave nije ga mogla vidjeti, pa je zamahnula kopljem kroz zelenilo u smjeru iz kojeg je dolazio. U tom trenutku s druge strane začuo se bolni jauk i bijesni govor koji je više sličio na režanje zvijeri:
- Opasna žena! Grrr, volim opasne žene!
Ona ponovno zamahne u smjeru iz kojeg je začula glas, ali u tom trenutku koplje joj jednostavno izleti iz ruku, jer ga je napadač uhvati svojom rukom, a onda zareži:
- Grrr, dosta igre!
Obuzeo ju je panični strah, jer je ostala bez jedinog naoružanja. Drugo koplje nije uspjela dohvatiti, jer joj to nije dopustio napadač koji je stao nogom na njega prije no što ga je ona mogla podignuti.
- Rekao sam! Nema igranja!
Kad je ugledala njegovo lice, vrisnula je od straha, jer mu je cijelo lice, najvjerojatnije namjerno, bilo unakaženo širokim ožiljcima. Kada ju je ugledao, zadovoljno se nasmijao pokazujući svoje zube koji su bili izbrušeni poput pile. Krenuo je rukom prema njenom licu govoreći:
- Grrr, plava žena! Voli …
No, prije no što ju je dotaknuo rukom, smiješak mu nestane s lica, naglo se uspravi i počne njuškati zrak. Okrenuo se na suprotnu stranu i kad je ugledao Arna kako leti sa mačetom kroz zrak samo je širom otvorio oči. U tom trenutku Arn snažno zamahne mačetom pogodivši ga u vrat, a glava mu odleti kroz zrak nekoliko metara dalje. Trenutaka, dva, tijelo mu je tako stajalo, a onda se srušilo uz tresak pored Helene. Helena je od straha zanijemjela, brišući nesvjesno s lica krv kojom je bila poprskana. Arn se sagnuo do nje pa je zabrinuto upitao:
- Jesi li ozljeđena?
Ona mu samo odmahnula glavom, pokazujući da je sve u redu pri čemu glasno ispusti zrak iz pluća, ali ništa nije rekla, jer je još bila u šoku.
- Jesi li čula još nekoga? Sumnjam da je on bio sam.
Helena mu pokaže prstom u smjeru otkuda je prvi put čula glasove i tiho progovori:
- Tamo …
Arn se sagnuo i počeo se šuljati prema mjestu gdje je ona pokazala prstom. No, tamo je pronašao jednog od pripadnika plemena Ahmarudi kako leži na podu razbijene glave. Sagnuo se pored njega da provjeri je li još uvijek živ držeći spremno krvavu mačetu u rukama, ali on je bio mrtav već neko vrijeme. Arn obriše mačetu, uhvati ga za noge i počne vući njegovo mrtvo tijelo prema mjestu gdje se skrivala Helena. Ona je još uvijek sjedila na podu u stanju šoka i promatrala je bezglavo mrtvo tijelo pored sebe.
- Helena?
No, ona i dalje nije bila svjesna da je Arn zove, pa je on nježno uhvatio za rame rukom i prodrmao. Okrenula se polako prema njemu, gledajući ga ravno u lice, ali kao da ga nije prepoznavala. Znala je da joj je on nešto govori, ali to nije dolazilo do njene svijesti. Kad je Arn to shvatio, ošamari je i reče:
- Helena! Moramo se odmah maknuti s ovog mjesta, jer nisam siguran ima li ih još u blizini.
Helena se uhvatila rukom za obraz i tek tada zbunjeno reče:
- Dobro.
No, ona je i dalje sjedila na zemlji kad je on odložio mrtvo tijelo koje je dovukao. Arn joj priđe, uhvati je rukama za ramena i, gledajući je ravno u oči s ozbiljnim tonom u glasu reče:
- Budi sigurna da oni ne bi imali milosti prema tebi, jer su pobili i pojeli cijelo pleme. Ne smiješ gledati na njih kao na ljude, jer oni to nisu.
Helena mu drhtavim glasom odgovori:
- Znam … ali nikada … do sad nitko nije ubijen ispred mene.
Arn je nježno podigne s poda i reče:
- Nažalost, nije bilo drugog rješenja.
- Umrla sam od straha kad sam ga ugledala.
Arn se sagne, iz svog ruksaka izvuče mješinu s vodom i krpu kojom joj počne brisati krvavo lice. Kad joj očisti lice, reče:
- Znam, ali sad zaista moramo krenuti. Možeš li hodati?
- Mogu, ali …
No prije no što je dovršila rečenicu, Helena mu priđe, nasloni glavu na njegova prsa, obuhvati ga rukama i počne plakati. Na trenutak ni sam nije znao što bi napravio. Cijelo njeno tijelo se treslo i drhtalo, pa je on snažno obuhvati rukama i smirujućim glasom progovori:
- Sve će biti u redu!
No, ništa mu nije odgovorila i samo se jače stisnula rukama kako joj ne bi pobjegao. Arn nakon nekoliko trenutaka zabrinutim glasom reče:
- Helena? Moramo krenuti!
Ona popusti svoj stisak, odmakne se polako od njega, pogleda ga i dok su joj se oči još uvijek sjajile pune suza, reče:
- Hvala ti!
- U redu je.
Arn podigne njen ruksak s poda i stavi joj ga na leđa. Poslije toga dohvati svoj ruksak i koplja. Jedno koplje pruži Heleni:
- Mislim da se sasvim dobro snalaziš s ovim, čak si ga s njim pogodila!
- Zar sam ga pogodila?
- Da, i to u rame.
- Ali to ga nije zaustavilo!
- To je dalo meni dovoljno vremena da mu se prikradem.
Nakon tih riječi Arn zabaci svoj ruksak na leđa i reče:
- Idemo! Moramo stići do mjesta gdje ćemo se skriti prije no što padne mrak.
Helena nije više ništa pitala, rukom obriše zaostale suze i krene za njim kroz zelenilo prema putu. Kad su izašli na put, Arn se vrati i pomno prikrije mjesto gdje su izašli, a zatim na brzinu očisti mjesto gdje je ležao drugi mrtvac.
- Mislim da ćemo ih s ovim postupkom barem malo omesti.
- Nisam baš sigurna, jer su me oni namirisali. Kao i pantera.
- No, dok ih pronađu, mi ćemo biti daleko od ovog mjesta.
- Što dalje to bolje!
- Hajdemo. Imamo još dosta hoda do prvog skloništa. Nadam se da možeš hodati nakon svega?
- Nemoj se brinuti. Mogu te pratiti jer mi se baš i ne ostaje na ovom mjestu.

28.09.2006. u 22:20 • 0 Komentara • Print • #

petak, 22.09.2006.

Nebeska 31

Uskoro su stigli do rijeke koja je u ovom dijelu bila tiha, za razliku od kad ju je Helena vidjela zadnji put prije vodopada. Hodali su uz samu rijeku tu i tamo preskačući grane koje je ona izbacila na obalu za vrijeme kišnih bujica. Nakon nekoliko kilometara teškog i mukotrpnog hoda, zaobilaženja pojedinih nepristupačnih dijelova obale gdje se nije moglo proći, Arn se okrene prema Heleni i reče:
- Još malo pa smo stigli. Iza ovog zavoja rijeke, ugledati ćemo prve kolibe.
Helena rukom obriše znojno ćelo i ustvrdi:
- Odlično! Već sam se dobro oznojila, a i noge kao da su mi od olova.
- Ovdje ćeš se uskoro moći okupati i presvući.
- To bi bilo lijepo. Koliko si rekao da imamo još hodati do tamo?
- Za nekoliko minuta ćemo stići. Kad si uspjela stići do ovog dijela, izdržati ćeš i ovih nekoliko stotina metara što je ostalo ispred nas.
- U to sam sigurna!
- I siguran sam, jer do sad si se sasvim dobro držala.
- Odlično! Drago mi je da sam se dobro držala. Ako uskoro ne krenemo opet ćeš morati nositi moj ruksak.
- Onda hajdemo!
Arn se polako okrenu i krene naprijed, razmišljajući pri tom o Heleni koja ga je sve više fizički privlačila, i sve više iznenađivala svojom unutrašnjom snagom. Njeno krhko tijelo izdržalo je ova duga i teška pješačenja, što je premašilo čak i njegova očekivanja, jer je mislio da ona neće izdržati putovanje. Uskoro je primijetio prvu kolibu, ali što joj je više prilazio, shvatio je da nešto nije bilo u redu, jer nije čuo dječju graju. Zastao je na trenutak, i počeo pomno osluškivati, no osim ptica koje su se čule među stablima, ništa se drugo nije moglo čuti. Helena ga je promatrala i kad se on spusti u čučeći položaj, ona napravi isto i tiho ga upita:
- Što se događa?
- Ne znam. Sumnjivo mi je.
- Kako sumnjivo, zar nešto nije u redu?
- Ostani tu! Moram nešto provjeriti.
Arn iz ruksaka izvadi malu sjekiru, a mačetu izvuče iz korica. Primijetila je da mu se lice smrknulo, a oči postale staklaste poput leda. Još je trenutaka, dva osluškivao prije no što je ponovno progovorio:
- Ne čujem djecu, a nema ni drugih zvukova koji bi trebali dolaziti iz pravca gdje se nalazi pleme.
- Ni ja nisam ništa čula.
- To i jest problem, jer smo trebali nešto čuti. Sakrij se tu desno u ovu gustu travu i zelenilo. Nemoj izlaziti vani dok se ne vratim i dok te ne pozovem imenom.
- U redu!
Helena se zavuče u gusto zelenilo nekoliko metara dalje od puta, a Arn, koji ju je pratio, doda joj svoj ruksak i reče:
- Tu sjedni i čekaj me!
Helena mu nije ništa odgovorila već je sjela i promatrala je što on radi. Arn je pomno popravljao zelenilo i travu na mjestu gdje su ušli unutra. Nakon nekoliko minuta imala je osjećaj da nije ni ušla na tom mjestu. Tada s druge strane začuje Arnov glas:
- Ako sve bude u redu, neću se dugo zadržati.
- Nadam se, jer me tek sad počeo hvatati strah.
- Nemaš se čega bojati. Bit će sve u redu, samo budi tiho kad odem.
- Pazi na sebe!
Nije joj ništa odgovorio, već je još jednom provjeri mjesto gdje je bila skrivena. Bio je zadovoljan, jer se nije moglo zamijetiti da je netko ušao na tom dijelu među zelenilo. Nakon toga krene prema prvim kolibama, ali kako je prilazio selu, situacija mu je postajala sve sumnjivija. Imao je osjećaj kao da u selu nema žive duše, jer nije čuo niti pse koji su ga već morali namirisati. Do sada bi već bio okružen djecom, no to se nije dogodilo. Zbog toga se maknuo s puta u nisku borovu šumu koja je okruživala selo. Ovakvo nešto je doživio prije nekoliko godina kada je ulazio u selo gdje mu je živjela žena. I tamo je vladala ovakva mrtva tišina. Nadao se da to nije isto, ali sumnja je postajala sve izraženija i on reče tiho, sebi u bradu:
- Bože, samo da nije isto!
Polako se provlačio između niskih borova pazeći na svaki svoj korak kako ne bi poremetio tišinu. Nakon nekoliko metara osjetio je miris paljevine i još jedan miris za koji je mislio da ga više nikad neće osjetiti. Znao je da se ovdje dogodilo isto što se dogodilo u selu njegove žene. Snažno je stisnuo sjekiru i mačetu koje je držao u rukama, jer ih je u svakom trenutku mogao upotrijebiti.
Uskoro ispred sebe ugleda pozadinu prvih plemenskih koliba. Kolibe su bile smještene u krug, a na samom centru se nalazila jedna velika koliba u kojoj su se svi mještani okupljali za vrijeme proslava ili rješavanja ponekih problema. Zastao je i ponovno malo osluškivao, ali kako ništa i dalje nije čuo, sagne se i potrči do stražnjeg kraja kolibe, koja se nalazila ravno ispred njega. Polako se prikradao jednom otvorenom prozoru, a kad je došao do njega na brzinu pogleda unutra. Unutrašnjost kolibe je bila u totalnom neredu i nikoga nije bilo u njenoj unutrašnjosti. Zatim se privukao do kuta kolibe i provirio je kako bi mogao vidjeti glavno središte, no ni tamo nije bilo nikoga. Čak nije bilo ni domaćih životinja koje su tu normalno šetale i prebirale po zemlji.
Još uvijek prignut, stišćući snažno sjekiru i mačetu, potrči do velike kolibe koja se nalazila na sredini. Vrata na kolibi su bila razvaljena i ležala su na tlu, a ono što je ugledao na sredini gotovo ga natjera na povraćanje. Stavio je ruku na nos kako bi ublažio smrad koji mu je prodirao u nosnice. Nasred prostorije su se nalazile oglodane kosti mnogih stanovnika ovog plemena. Najvjerojatnije su se pokušali spasiti sakrivši se u njenu unutrašnjost koja je postala smrtonosna zamka, jer su napadači probili vrata. Nadao se da to neće vidjeti još jednom, ali izgleda da je pogriješio. Pleme koje je ovo napravilo bilo je jako opasno i nikada nije ostavljalo muške preživjele, jer su bili ljudožderi. Kad se ovo prošli put dogodilo sva su se plemena organizirala kako bi ih uništila. Progonili su ih danima dok i posljednji ljudožder iz plemena Ahmarud nije bio ubijen. I Arn je sudjelovao u njihovom uništavanju. No po svemu sudeći, jedan dio plemena je preživio i sad je ponovno napadao.
Arn je obišao sve kolibe, ali nije pronašao nikoga živog. Znao je da su se Ahmarudi sigurno vratili u svoje prebivalište sa većinom žena i djecom. No, on više ništa nije mogao napraviti, jer ako ih bude pratio, mogao bi lako poginuti u pokušaju da ih oslobodi. Osim toga morao je poglavare obavijestiti o ovome što se dogodilo. Nakon što je pokupio malo soli koje je našao u spremištu, krenuo je do mjesta gdje se skrivala Helena. Kad je došao, tiho je izgovorio njeno ime:
- Helena!
Nakon nekoliko sekundi ona se pojavi vidno uplašena, provirujući glavom iznad zelenila i visoke trave, no kad je ugledala njegovo lice malo se opustila:
- Tu sam.
- Moramo zaobići ovo selo.
- Nešto se dogodilo?
- Da. Ahmarudi su napali selo.
- Tko su ti sad Ahmarudi?
- Jedno veoma opasno pleme.
- Zašto mi ih nikad nisi spomenuo?
- Mislio sam da ih više nema, da smo ih uništili, ali sam pogriješio.
Kad mu je ugledala lice dok je to govorio, gotovo je protrnula, jer nikad do sad nije vidjela Arna tako bijesnog.
- Zar su tako opasni?
Arn je samo čujno povukao zrak kroz nosnice, a onda reče:
- Da, i zbog toga moramo obavijestiti ostala plemena o ovome što se dogodilo.
- Što ćemo sad?
- Moramo se što prije udaljiti s ovog mjesta, jer ovdje nismo sigurni.
- Da ti donesem ruksak?
- Ne. Pričekaj tu da provjerim put kojim trebamo ići. Vratiti ću se za nekoliko minuta.
- Dobro. Samo budi brz.
- Hoću. Vratit ću se što prije budem mogao.

22.09.2006. u 22:59 • 2 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 18.09.2006.

Nebeska 30

Kad su se vratili do puteljka, krenuli su u šumu, no nakon nekoliko metara Arn je morao mačetom čistiti put. S obzirom na to da su išli jako sporo zbog gustog raslinja, Arn se okrene prema Heleni i reče:
- Ovo se zelenilo raširilo od kada sam zadnji put prolazio ovuda.
- Nije mi jasno kako se uopće snalaziš u svom tom zelenilu?
- Ne znam. Od kada znam za sebe lako sam se snalazio u prostoru, a tokom vremena sam naučio zapažati neke sitnice po kojima se mogu voditi.
- U svom tom zelenilu lako bih se izgubila.
- Ovaj predio mi je poznat. Samo pratim ovaj puteljak po kojem mi hodamo. To što ima zelenila samo nas usporava, ali ne moraš se brinuti da ćemo se izgubiti.
- Do sada si nas dobro vodio. Zašto bih sumnjala u tebe?
Samo se nasmijao na njen komentar i nastavio sjeći zelenilo ispred sebe. Uskoro za to više nije imao potrebe, jer se šuma prorijedila, a stabla su bila puno viša. Krošnje stabala su zaklanjale sunce i sve manje biljaka je bilo u dnu stabala. Jedino na što su morali paziti, bila su korijenja visokih stabala. Nekoliko puta su morali preskočiti suha stabala i grana koje su se nalazile na podu, ali to je bilo sve. Na nekoliko mjesta u šumi kao da su bile razbacane kamene gromade po kojima se hvatala zelena mahovina. Nakon što su hodali punih sat vremena kroz šumu, ona se počela razrjeđivati i na nekoliko su se mjesta mogle zapaziti veće čistine po kojima je rasla niska trava.
- Još malo pa ćemo izaći iz šume.
- Znači da smo blizu plemena kojeg trebaš posjetiti?
- Vrlo blizu, još nekoliko kilometara dalje uz rijeku. Uskoro smo tamo.
- Onda je odmor?
- Da, i to cijeli dan. Krećemo tek ujutro kada pregledam sve bolesne i povadim poneki pokvareni zub.
- To mi je drago čuti. Uskoro ću upoznati nekog drugog osim tebe, što će biti pravo osvježenje.
Arn se okrene prema njoj s ozbiljnim izrazom lica:
- Imati ćeš dosta vremena da upoznaš žene iz plemena, u to budi sigurna. Nadam se da će ti njihovo društvo odgovarati više nego moje!
- Nadam se, ali nemoj se ljutiti. Ni s tobom mi nije loše. Samo sam se šalila.
- O nekim stvarima ne možeš sa mnom razgovarati. Ipak se žene međusobno najbolje razumiju. Zar ne?
- Možeš misliti! Sa svojom prijateljicom sam se savršeno razumjela, a ona mi je zabila nož u leđa.
- U to ne ulazim. Uvijek ima iznimki.
- Samo mi nije jasno kako to nisam prije primijetila?
- Možda si i vidjela, a nisi to željela sebi priznati.
- Možda, ali sad je taj problem daleko gore u oblacima. Ma pustimo sad to! Željela sam te nešto drugo pitati. Kad si zadnji put posjetio ovo pleme?
- Prije no što sam krenuo na pripreme. Ima gotovo tri mjeseca.
- To je poprilično dugo vremena.
- Pa, baš i ne. Uvijek netko u plemenu zna osnovne stvari o liječenju, a tu je i jedan učenik koji se priprema za šamana. Moram ih samo obići i pregledati, preporučiti neke trave mladom šamanu koje mu mogu pomoći oko liječenja. Ujedno i ocjenjujem što je napravio u vremenu od mog zadnjeg posjeta. No, vrlo je lako moguće da ih je u međuvremenu posjetio i neki drugi šaman.
- Onda ti dođeš kao kontrola?
- Tako nekako, ali uvijek je netko bolestan i za mene ima posla.
- Hoću li te moći gledati kako radiš?
- Ako baš želiš, ali nećeš vidjeti ništa veliko i posebno.
- To ti samo misliš! Zašto se podcjenjuješ? Radiš savršeno svoj posao.
- Nije to podcjenjivanje. Jednostavno znam svoje mogućnosti.
- U redu je to što govoriš, ali sa mnom si napravio odličan posao i, koliko mi se dalo vidjeti, tvoje mogućnosti su poprilično široke.
- Ti si mi bila dobar test.
- Samo test? Onda sam ti pala s neba kao pokusni kunić?
- Moglo bi se i tako reći.
Helena se sagnula i dohvatila jedan kamenčić i baci ga prema Arnu. Kamenčić ga pogodi u glavu, a ona poviče:
- Sve shvaćaš doslovno!
Kad ga je kamenčić pogodio u glavu, samo se nasmijao i ne okrećući se, ozbiljno je odgovorio:
- Šaman mora biti ozbiljan.
- Problem je što si ti previše ozbiljan i znači da sam ti zaista samo test: A što bi bilo da ti nisam pala s neba?
- Ne znam, ali znam da nemamo sad vremena za igru.
Nakon toga on ubrza korak i ode prema naprijed dok je ona stajala, mrmljajući sama sebi u bradu:
- Igru! Da je našao koju ranjenu životinju i ona bi mu bila kao test!
Kad je podigla ponovno pogled, ispred nje nije bilo Arna koji je nestao iza nekoliko niskih borovih stabala. Ona ubrza korak kako bi ga stigla, i dalje mrmljajući sebi u bradu:
- On nije normalan. Još će me ostavi…
No prije no što je uspjela dovršiti rečenicu, u ćelo je pogodi mala jagoda koja se rasprsne poprskavši je po licu svojim sokom, na što Helena glasno poviče:
- Arn!
On se pojavio s druge strane iza borova, a kad je ugledao njeno poprskano i potpuno iznenađeno lice, prasne u smijeh.
- Samo se ti smij! To je tvoja ozbiljnost!
- Trebaš si vidjeti lice! Ha, ha, tu se sigurno gubi sva moja ozbiljnost!
Obrisala je rukom lice, a zatim prkosno prošla pored njega i krenula naprijed ne čekajući ga. Kad se ona odmaknula nekih desetak metara od njega, Arn glasno poviče:
- Ne bi bilo dobro da ideš u tom smjeru!
Ona se okrene prema njemu i prkosno upita:
- A zašto ne?
- Jer bi mogla upasti u koju rupu.
Ona pogleda svuda oko sebe, ali od visoke trave ništa nije mogla primijetiti.
- Šališ se?
- Ne. Ovaj put sam potpuno ozbiljan. Molim te, vrati se prema meni.
Kad je pogledala njegovo lice znala je da je potpuno ozbiljan i zbunjeno ga upita:
- Dobro. Stala sam. Gdje su te rupe?
- Desetak metara dalje tlo je potpuno nestabilno i sigurno bi propala. Ako ne vjeruješ što govorim pogledaj ono borovo stablo nedaleko od mjesta gdje stojiš.
Polako se okrenula i pomno je promatrala stablo o kojem je govorio.
- Dosta je ukošeno. Je li to zbog tih rupa u zemlji?
- Da. Tlo na tom dijelu je potkopala podzemna voda i gore je ostao samo tanki sloj zemlje. Uskoro će to stablo propasti u zemlju, što možeš i sama vidjeti. Jedino što ga za sada drži na površini je korijenje.
Helena se polako vraćala prema mjestu gdje se on nalazio, pazeći na svaki svoj korak i promatrajući zemlju ispod sebe, a Arn je ohrabri:
- Tu je sve u redu. Tu možeš slobodno hodati.
- Ovakvih problema nisam imala u gradu. Sigurna sam da mi više neće pasti na pamet da krenem naprijed. Mislim da ću prepustiti tebi da nas vodiš.
- To ću preuzeti na sebe i daj mi da ti obrišem lice, je još uvijek imaš ostataka jagode na sebi.
Helena prođe prstom preko mjesta gdje ju je pogodila jagoda.
- Od straha sam zaboravila da si me pogodio jagodom.
Dok joj je malom krpom brisao lice, tiho je upita:
- Nadam se da nisi ljuta zbog toga?
Ona ga je gledala ravno u oči i odgovori:
- Možda sam i sama kriva za to!
- Zar sam se sam pogodio kamenčićem?
- U pravu si, ali mogu ti reći da si odgovorio ubojito i precizno.
Od srca su se nasmijali gledajući jedno drugo ravno u oči. Nakon što joj je obrisao lice, Arn tiho progovori, i dalje je promatrajući u oči:
- Uskoro stižemo do rijeke. Uz njenu obalu ćemo za sat, dva hoda stići do plemena.
- Ako ti tako kažeš!
No, nije mu rekla da bi ga rado poljubila, i nije joj bilo jasno zašto on nije poljubio nju, iako je vidjela u njegovim očima da to želi. On se samo okrenuo i nastavio je hodati prema rijeci. Promatrala je njegova leđa dok joj je cijelo tijelo drhtalo od dodira njegove ruke kojom joj je brisao lice. Nakon što se malo smirila, krene za njim.

18.09.2006. u 10:24 • 0 Komentara • Print • #

četvrtak, 14.09.2006.

Nebeska 29

Svjetlost je već bila dobro obasjala prostoriju u kojoj su spavali kad je Helena otvorila oči. Trenutaka, dva, nije znala gdje se nalazi i samo je besciljno lutala pogledom po maloj prostoriji. Kad je shvatila gdje je, okrene se prema mjestu gdje je spavao Arn, ali njega nije bilo na ležaju. Podignula se u sljedeći položaj i rastegnula se raširivši ruke. Baš u tom trenutku na vratima se pojavio Arn noseći u rukama male šumske jagode. Kad ga je ugledala, znatiželjno ga upita:
- Zašto me nisi probudio?
- Nije bilo potrebe, a odmor ti je dobro došao.
- Jesu li to jagode?
- Da. Pronašao sam ih nedaleko od ulaza i pomislio sam da bi ti se mogle svidjeti.
- Ponekad se upitam je li ti to čitaš moje misli, jer obožavam jagode. Samo, kako su tako male?
- To su šumske jagode i ne mogu narasti veće.
Arn položi jagode u njeno krilo, ode do mjesta gdje je spavao i počne motati kože na kojima je proveo noć. Helena ga je nekoliko trenutaka promatrala, a potom reče:
- Hvala ti što misliš na mene!
- Nema problema, to mi je ionako bilo usput.
Helena prstima uhvati jednu jagodu, zagrize je i ustvrdi:
- Mmm. Kako su slatke. Da je još tučenog vrhnja, bile bi savršene.
- Sad ipak malo pretjeruješ.
- Možda malo.
- Vrhnje nećeš vidjeti bar još neko vrijeme, a nisam ni znao da to ide uz jagode.
- Ide, i to je savršena kombinacija.
- Nikad do sada nisam probao, ali ako ti tako kažeš mora biti da je to dobro.
- Probaj ako ikada budeš imao priliku.
- Hoću.
- Vidjet ćeš da će ti se svidjeti.
- Meni nisu loše ni ovako, a kad smo kod toga, kad ih pojedeš nastavljamo put.
- Koliko danas moramo prijeći kilometara?
No Arn je bio zaokupljen slaganjem novopronađenih trava u kožne vrećice, koje je spremao u svoj ruksak, tako da nije čuo njeno pitanje. Kad je to shvatila, Helena ga ponovno upita:
- Halo? Jesi li me čuo? Arn …
Arn se naglo okrene prema njoj i upita:
- Molim? Što si pitala?
- Ali si zaspao? Pitala sam te koliko danas moramo hodati? Unatoč tome što si mi dao onaj melem, još me bole noge od jučerašnjeg hodanja.
Arn izvuče iz ruksaka melem i pruži ga Heleni, govoreći:
- Prije no što krenemo namaži ponovno noge melemom, a što se tiče hodanja, imamo manje no što smo jučer hodali.
- To mi je drago čuti, jer sam se jučer izmorila.
- A tek smo krenuli.
- Lako je tebi, jer si ti navikao na hodanje.
- Morala si malo više vježbati gore u gradu.
- Hm. Da sam znala što me čeka, sigurno bih vježbala.
- Za koji dan sve će ti biti puno lakše kad se mišići naviknu na hodanje, a do tada moraš izdržati. Melem će ublažiti upale mišića i to je najviše što ti mogu pomoći.
- Kako to lijepo zvuči!
- Moraš samo izdržati ovih nekoliko dana.
- Hoću, makar hodala na rukama.
- Nisam ni sumnjao. No, sad ću te malo razveseliti, jer je pleme do kojeg moramo doći desetak kilometara udaljeno od ovog mjesta.
- Super!
Nakon što je pojela jagode, Helena namaže noga melemom, a onda na brzinu smota kože na kojima je spavala i zaveže ih za donji dio ruksaka. Arn je već bio nabacio ruksak na leđa i čekao je pored izlaza. Kad je sve spremila u ruksak, zovne Arna, a on joj ga nabaci na leđa. Helena se okrene prema njemu i upita ga:
- Gdje bih se mogla umiti prije no što krenemo?
Arn se na trenutak zamisli, pa reče:
- Nedaleko odavde nalazi se jedan manji izvor i tu se možeš umit, a ako nemaš ništa protiv, mogli bismo krenuti.
- Što se mene tiče, možemo.
Spuštali su se malim strmim puteljkom, koji se nalazio odmah pored čistine s koje je jučer gledala zalazak sunca. Pazili su na svaki korak kako ne bi kliznuli, dok su se spuštali niz kameni rub iznad kojeg se nalazila čistina, prvih nekoliko metara puteljak je bio jako strm. Nakon toga je polako vijugao niz padinu i bilo je puno lakše hodati do njenog dna. Na ovom dijelu padine nije bilo zelenila jer je u cijelosti bila ispunjena sivim kamenjem. Na toj goletnoj padini nijedna biljka nije mogla pustiti svoje korijene, jer nije bilo zemlje za koju bi se primila. No, pri dnu padine se prostirala gusta šuma u koju je ulazio puteljak koji su pratili. Kad su došli do dna, Helena se okrene i pogleda u pravcu čistine koju su ostavili za sobom, jedva ju je zamjećivala u tom sivilu, iako je znala gdje se nalazi.
- Nije ni čudo da malo ljudi zna za tunel. Čistina se jedva vidi odavde.
- Zar ti nisam rekao da se ne moraš brinuti da će netko doći gore?
- I ti si se spustio ovamo da mi ubereš jagode?
- Nisam išao samo s namjerom da uberem tebi jagode. Nadao sam se da ću pronaći nešto gljiva, ali nisam imao sreće.
- A gdje je taj potok o kojem si govorio?
- Još moramo hodati stotinjak metara uz lijevi rub šume i onda ćemo stići do njega.
- Mislila da nam je to usput.
- Pa i nije baš. No nemamo izbora. S obzirom da moramo uzeti svježu vodu moramo otići tamo, a ti se možeš i umiti ako želiš.
- Super jer još uvijek spavam, ako se ne umijem, neću se moći probuditi pola dana.
Uskoro su došli do izvora koji se nalazio u stijeni na koju su odložili svoje ruksake. Iz jednog od njih Arn uzme kožnu mješinu, a potom izlije vodu koja se nalazila u njoj. Helena se u međuvremenu nagnula nad izvor i zagrabila je rukama vodu, no ruke su joj trenutno utrnule od hladnoće, na što je ispusti vodu uz komentar:
- Voda je strašno hladna!
Arn joj odgovori sa smiješkom na licu:
- To je sasvim normalno kod planinskih izvora.
Helena na brzinu nekoliko puta pljusne lice vodom i reče:
- Ako mi se prije imalo spavalo, ova voda me sigurno razbudila.
Kad je napunio mješinu i Arn se umio hladnom vodom.
- Voda je super, ali ovdje se nije zdravo dugo umivati kako se ne bi razbolio.
- Tu se slažem s tobom.
- Možemo li sad krenuti?
- Da. Voda me potpuno razbudila.

14.09.2006. u 11:24 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 11.09.2006.

Nebeska 28

x x x
Hergun je ustao sa svog ležaja i promatrao svog posilnog koji ga je probudio i promatrajući ga ljutito ustvrdi:
- Kako pobjegli!
Nakon toga dohvati veliku mačetu koja je bila zabijena u zemlju odmah pored njegova ležaja i sa njom počne vrtjeti kroz zrak kao da sječe nevidljivog neprijatelja. Ohurtu zadrhti glas, ali ipak reče iako mu je srce luđački tuklo u prsima jer je znao kakav je vođa ako ga se naljuti:
- Ubili su Keloga.
Hergun se na trenutak zamislio, ali odmah je znao da mu se ovo niti malo ne sviđa. Nakon toga pogleda Ohurta u oči i tiho upita:
- Koliko ih pobjeglo?
- Nekoliko žena i djece.
- I kažeš ubili su Keloga.
- Priklan, ubila ga žena.- Ohurt pljune na pod.
- Bio je loš ratnik.
U tom trenutku Hergun zamahne mačetom i zaustavi je tik pored Ohurtovog nosa, na što ovaj ustukne jedan korak i trenutno problijedi, drhteći cijelim tijelom. Hergun ga je promatrao uživajući trenutaka, dva u njegovom strahu, a onda reče:
- Bellusa i Horma pošalji nazad u selo! Želim da čekaju ako se netko od njih vrati!
Ohurt tiho ustvrdi dok mu je glas izrazito podrhtavao:
- O…dm…ah.
Hergun krene prema njemu i unese mu se u lice:
- Pozovi Gatrana i Sunda. Idemo u lov!
Nakon tih riječi snažno ga odgurne od sebe i još nadoda:
- I nek' me deset ratnika čeka pored logorske vatre. Je li ti jasno!
Ohurt samo tiho odgovori:
- Čekat' će.
Hergun se sagne i dohvati sirovi komad ljudskog mesa, koji se nalazio odmah pored njegovog ležaja u jednoj od kožnih vreća i zadovoljno ga počne žvakati. Minutu, dvije kasnije, pojave se Gatran i Sund, a Gatran ga upita:
- Idemo u lov vođo?
On se okrene prema njemu i žvačući krvavi komad mesa reče:
- Izgleda … da su … neke žena pobjegle … Ne volim to!
Nakon toga obriše rukom usta, dohvati koplje i još nadoda:
- Neka lov počne!
Gatran samo klimne glavom i odmakne se u stranu kako bi vođa mogao proći pored njega. Hergun krene krupnim koracima prema glavnoj logorskoj vatri. Pored vatre su ga već čekali ratnici među kojima je bio i Ohurt, pa im se on obrati pokazujući svojom mačetom smjerove u kojima će krenuti:
- Ja, Gatran i Sund idem ravno, Ohurt, uzmi četiri ratnika, ti ideš desno, Kenos ti sa svojom ratnicima lijevo. Hoću ih sve uhvaćene! Jasno!!!
- Jasno. – odgovore svi u jedan glas.
Poslije tih riječi Hergun krene prema mjestu gdje su se nalazile ostale žene i djeca, na trenutak pogleda mrtvo Kelogovo tijelo koje je još uvijek ležalo na podu. Dok ga je promatrao, pljune na pod pored njega, a onda mačetom snažno zamahne i odsiječe mu glavu jednim potezom. Zatim njegovu glavu uhvati za kosu i podigne s poda, okrene je licem prema sebi i s očitim prezirom u glasu reče:
- I prije si bio ružan, ali sad ...
Tada se naglo okrene i baci njegovu glavu ispred nogu dvojice stražara koji su čuvali žene i djecu. Stražari su malo ustuknuli, a on glasno poviče tako da su ga sve žene koje su se nalazile iza njih u maloj pećini mogle čuti:
- Ako netko pokuša pobjeć', otkinut' ću mu glavu ovom mačetom!
Poslije toga okrene se, pogleda prema dvojici ratnika i s ozbiljnim glasom reče:
- Ako vam tko pobjegne, biti će bolje da budete mrtvi! Je li vam to jasno!
- Jasno vođo!- odgovore istovremeno ratnici.
- Pobrinite se za njegovo tijelo! Šteta je bacit' svježe meso, imamo previše gladnih usta u logoru.
- Odmah.
Dok su oni odvlačili Kelogovo truplo, Hergun krene prema šumi, a kada je stigao do njenog ruba, počne njušiti zrak. Rukom mahne Gatranu i Sundu da ga slijedi, a onda zađe ravno u gustu šumu. Znao je da žene nisu daleko pobjegle, a i ostavljale su previše tragova, tako da ih je mogao lako pratiti. No prošlo je dosta vremena prije no što su sustigli lovinu. Kad Hergun začuje pucketanje grančice nekih dvadesetak metara ispred sebe, rukom zaustavi Gatrana i Sunda koji su bili iza njega. Stajali su tako u tišini minut ili dva, prije no što su ponovno začuli pucketanje grančica. Hergun se okrene prema njima dvojici i rukom pokaže da zaokruže plijen s jedne i druge strane, a on krene ravno prema ženi koja se nalazila dvadesetak do trideset metara dalje. Uskoro ju je ugledao i sada kada je znao da ona ne može nigdje pobjeći, uzme koplje, snažno zamahne i hitne ga prema stablu s njene desne strane. Žena zastane u pola koraka kada se koplje zabilo u stablo, i okrene se prema njemu s izraženim strahom u očima. Kada ga je ugledala, dijete koje je držala u naručju stisne bliže prsima i počne trčati. No, nije daleko stigla, jer snažan udarac drške od koplja pogodi je posred lica i obori na pod. Iza debelog stabla pored kojeg je pokušala protrčati, pojavi se nacereno Gatranovo lice, koji je upita:
- Kuda si krenula?
Ona mu nije odgovorila, već obrisala lijevom rukom krv koja je curila iz njenog nosa, i pokuša ustati kako bi nastavila bježati. No on je samo snažno gurne tupom stranom koplja nazad na zemlju. U tom trenutku je Hergun stao iza njenih leđa, i sa svojim grubim glasom tiho progovorio:
- Dosta bježanja!
Ona se skupi u položaj fetusa kako bi zaštitila dijete, a on se nagne nad nju:
- Ne brinuti za dijete, ono će postati veliki ratnik u plemenu. Brini za sebe!
Hergun se uozbilji i još nadoda:
- Pobrinut' ću se da rodiš još ratnika.
Hergun joj se približi i uhvati smotak u kojem se nalazila beba, no žene nije željela pustiti dijete iz ruku, a on izvuče mačetu, koja mu je visjela za pojasom, unese joj se u lice i ljutito reče, naslanjajući mačetu na njen vrat:
- Pusti ga!!! Ili ću ga ubit'!
Žena ga pogleda sa strahom i potpunim očajem u očima, ali dopusti mu da joj uzme dijete iz ruku. On ga pruži Gatranu i reče:
- Pazi na njega, on je sad tvoj sin.
Gatran se naceri, klimne glavom i prihvati dijete, a Hergun zabije mačetu u stablo, a zatim se okrene prema ženi i reče:
- Sada slijedi kazna za bijeg.
Uskoro su se kroz šumu mogli čuti glasni krikovi žene, koja se pokušavala obraniti od njegovih divljih nasrtaja, ali to joj je bilo beskorisno. Ona nakon nekog vremena utihne i prepusti se svojoj sudbini.

11.09.2006. u 19:16 • 1 Komentara • Print • #

petak, 08.09.2006.

Nebeska 27

Kad su se ismijali, Arn joj doda komad suhog mesa i pogače.
- Danas nećemo ništa kuhati i ovo je jedino što imamo za večeru.
- Mislim da će mi odgovarati i suho meso.
Poslije večere Helena legne na ležaj, i okrene se prema vatri koja je tiho pucketala osvjetljavajući njeno lijepo lice.
- Sviđa mi se ovo pucketanje vatre.
- I meni. Uz nju se nekako osjećam sigurnije.
- Ma ne u tom smislu. Sviđa mi se njena toplina i ta igra plamena. Ovakvo nešto nisam mogla vidjeti gore.
- Zar vi nemate ognjišta pored kojih se grijete?
- Ne u ovom smislu. Svi gradovi se griju energijom iz sunčevih elektrana i nikad nema promjena u temperaturi koja je uvijek 26 i 28 stupnjeva Celzijevih.
- Nemate godišnja doba? To i nije tako loše jer zimi se ponekad temperatura zna spustiti poprilično nisko kad padne snijeg.
- Na neki način vi bez vatre ne možete živjeti, a mi gore je ne koristimo.
- To je istina, jer ona je ovdje dolje prijeko potreba i da je nema, mi sigurno ne bismo preživjeli ovdje dolje.
- Kod nas gore vatru se može vidjeti samo ako se zapali zgrada ili automobili pri sudaru. Nikako drukčije. Njeno korištenje je u potpunosti izbačeno.
- Ne znam što bih ti rekao na to, jer u njoj ima nešto što me ponekad i plaši.
- Zašto te plaši?
- Jednom sam se našao u blizini velikog šumskog požara i jedva sam izvukao živu glavu. Vatra je jako opasna, ako je ne kontroliraš.
- Kako se to dogodilo?
- Tog dana sam bio u lovu i uhvatila me oluja, a ja sam morao se skloniti pod jednu stijenu. Oluja nije dugo trajala, ali jedan grom je pogodio stablo i izazvao požar.
Helena ga je slušala bez riječi, naslonjena rukama na mekani podmetač, a kad je on stao, ponovno ga upita:
- I?
- Kako sam se sklonio od kiše, nisam ni primijetio kada se požar počeo širiti iza mojih leđa.
- Kako si se izvukao?
- Imao sam strašnu sreću. Vatra me već bila gotovo okružila kad sam shvatio što se događa. Srećom, ostao je jedan uski prolaz kroz koji sam se mogao provući. Kad sam ga primijetio počeo sam trčati kao sumanut između plamenih jezika koji su se uzdizali sa moje lijeve i desne strane.
- Mora biti da je bilo opasno trčati kroz plamen?
- Da. Vatra mi je opekla lice i ruke na nekoliko mjesta jer su jedino one bile direktno izložene njenoj žestini. Spasilo me što sam došao do litice ispod koje je bilo malo jezero u koje sam uskočio, inače da nije bilo jezera bio bih izgorio.
- Je li ta litica bila visoka?
- Dvadesetak metara, ali nisam imao izbora pa sam skočio u jezero.
- Nije ni čudno što ti vatra budi takva sjećanja.
- Samo ponekad, ali ona je sasvim dobra kad je pod kontrolom.
- To je istina.
- Da, istina, ali istina je i to da bismo morali malo odspavati prije jutra.
- I meni se počelo spavati, ali je tvoja priča bila dobra.
- Laku noć!
- Laku noć!
Nakon tih riječi on se okrene leđima, zaklopi oči i prepusti umoru da ga uvede u carstvo snova, jer san mu je bio prijeko potreban.
Helena nije odmah zaspala, već ga je nastavila još neko vrijeme promatrati. Pitala se koliko priča i tajni on skriva u sebi, jer od kad ga je upoznala, ništa konkretno o njemu nije otkrila. Imala je osjećaj da svakim danom uspijeva skinuti poneki novi sloj njegove priče, ali kao da nije mogla doprijeti dublje od toga. To je bilo malo čudno, ali svatko je imao svoje razloge zašto bi nešto skrivao, pa tako i on. Unatoč vanjskom izgledu: gustoj kosi i bradi, u njegovim očima je pronalazila nekakav mir koji nije nigdje do sad vidjela. Iako to sebi nije željela priznati, Arn joj se svakim danom sve više i više sviđao. No i sama pomisao da bi se ponovno mogla zaljubiti je za nju bila zabrinjavajuća, jer u njenom srcu je bila svježa i duboka rana koja je ostala od Leona.
Trenutak kasnije, okrenula se leđima prema vatri i nabacila na sebe kožu od pantere, koja joj je sada bila pokrivač, zaklopila oči i uskoro je spavala tvrdim snom, jer umor je bio puno jači od njenih misli.
Desetak minuta kasnije u tunelu se začulo tiho šuškanje, na što Arn naglo otvori oči i uhvati rukom drvenu dršku mačete, koja je ležala odmah pored njegova uzglavlja. Pomno je osluškivao, ali više se ništa nije čulo, pa je on položi ponovno pored sebe kako bi mu bila pri ruci i spremna u slučaju da uđe kakva životinja. No nije odmah zaspao, ustane s ležaja, uputi se do vatre i na nju nabaci nekoliko debelih grana. Vatra i dim će otjerati sve divlje životinje, a za ljude se nije morao brinuti jer sigurno nije bilo nikoga od stanovnika plemena u bližoj okolici. Kad sve to obavi, zadovoljno protrlja ruke, vrati se na svoj ležaj i pokrije se medvjeđim krznom, trebalo mu je topline jer je hladni noćni zrak ulazio kroz mala vrata.

08.09.2006. u 18:20 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 05.09.2006.

Nebeska 26

Ali, ma koliko je u prvom trenutku Heleni izlaz izgledao blizu, imali su još dosta hodati do njega. Sve teže i teže je podizala noge prateći Arna koji je uporno grabio naprijed. Još uvijek je, kao i ona, držao baklju u ruci, iako za to takoreći više nije bilo potrebe jer se sve bolje vidjelo, što su više prilazili izlazu. Helena ga nakon nekog vremena upita:
- Zašto još uvijek držimo upaljene baklje?
- Na izlazu ćemo napraviti logor i dobro će nam doći za potpalu vatre.
- To mi se jako sviđa. Vatrica, jelo i spavanje.
- Izdrži još malo.
- Ako sam uspjela izdržati do sada, izdržati ću i ovih posljednjih nekoliko metara do logora.
- U to sam siguran!
Uskoro su stigli su do samog izlaza iz tunela i Helena zadovoljno odahne. Arn odloži ruksake pored zida i uzme mačetu u ruke, a zatim prođe kroz jedan otvor, koji se nalazio nedaleko od izlaza s njegove lijeve strane. Prolaz je vodio u malu, ali visoku prostoriju u koju je ulazilo svjetlo kroz mali otvor u zidu sa strane. Na središtu prostorije se nalazilo kamenje složeno u krug u kojem se nalazilo nešto malo pepela i ugaraka od suhih grana. Bio je zadovoljan jer se ni jedna životinja nije tu zavukla, pa mačetu spremi u korice. Baklju zabije u jednu od rupa koje su se nalazile na zidu, kako bi osvjetljavala prostoriju. U tom trenutku na ulazu se pojavi Helena, koja ga upita:
- Je li to mjesto za naš logor?
- Zar ti se ne sviđa?
- Djeluje mi kao najbolji apartman u ovom mom stanju.
- Još samo da naložim vatru i bit će savršen.
- Namjestiti ću svoj ležaj i to će biti moj maksimum koji ću imati snage napraviti.
- Dobro. Unijeti ću ruksake i idem po drva dok ti to obaviš.
- Samo budi brz. Ne volim ostajati dugo sama.
- Brzo ću to obaviti. Ovdje nam ionako ne prijeti nikakva opasnost.
- To si mi rekao i prije nekoliko dana kada me napala pantera.
- Nemaš druge. Morat ćeš mi vjerovat na riječ, a što se tiče pantere, sada barem imaš dobar pokrivač za spavanje.
- Samo budi brz!
- Hoću.
Arn nakon tih riječi izađe kroz mali prolaz, a ona se sagne i odveže kožne vrpce kojima su bili vezani podmetači i pokrivač ispod ruksaka. Nakon što raširi svoja dva podmetača isto tako uradi i sa Arnovim, raširivši ih nedaleko od mjesta gdje je ona trebala spavati. Kad to obavi izađe kroz mali otvor, i uputi se prema izlazu tunela koji se nalazio nekoliko metara dalje. Zbog jakog sunčevog svjetla, stavi ruku na ćelo kako bi bolje mogla vidjeti okoliš.
Na izlazu iz tunela našla se na maloj čistini s koje se pružao pogled kilometrima u daljinu. Sunce je polako počelo zalaziti iza planine koja se uzdizala daleko na horizontu. Između mjesta gdje je stajala i visoke planine nalazila se riječna dolina ispunjena zelenilom i velikim šumama. Kroz dolinu je vijugao Ham poput kakve velike zmije, sijekući je na dva dijela. Prizor je bio fascinantan jer je dolina bila okupana crvenkastim svjetlom od sunca koje je polako zalazilo za planinu, prepuštajući svoju vladavinu mjesecu koji je sramežljivo izlazio na suprotnoj strani. Iz misli ju je trgnuo tihi Arnov glas, na što se ona okrene prema mjestu s kojeg je on dolazio.
- Lijep prizor.
- Preplašio si me. Gotovo sam umrla od straha.
- Oprosti, nisam imao namjeru preplašiti te. Vidio sam da pomno promatraš dolinu, pa sam te želio upitati: Je li lijepa?
- Lijepa je pod ovim crvenkastim svjetlom dok sunce zalazi.
- Upravo tako, ali moraš je vidjeti ujutro kada izmaglica prekriva cijelu dolinu.
- To ću, nadam se, vidjeti ujutro.
- Da, a sad hajdemo naložiti vatru i nešto pojesti jer mi trbuh krči od gladi.
- To ne bi bilo loše. Zbog bolova u mišićima nisam osjećala glad, ali kad si to spomenuo prihvaćam tvoj prijedlog.
- Hajdemo onda!
- Samo da još malo promotrim dolinu prije no što zađe sunce.
- Kako hoćeš, ja idem unutra.
Nakon toga Arn uđe unutra noseći na rukama drva koja odloži pored kamenja. Nekoliko tanjih grana nasloni jednu na drugu i pripali ih bakljom koju skine sa zida. Kad je vatra planula posloži još nekoliko debljih grana. Upravo u tom trenutku na ulazu se pojavi Helena koja oduševljeno reče:
- Ovako nešto lijepo još nikad nisam vidjela!
- Što?
- Zalazak sunca.
- Zar gore kod vas sunce ne zalazi?
- Zalazi, ali to je potpuno drukčije jer se ne može vidjeti njegov zalazak.
- Kako to?
- Jednostavno. Automatski se zatamnjuju sva stakla i onda se pale noćna svjetla, koja u cijelosti zamjenjuju danje svjetlo. Noć je samo produžetak dana u kojem se sve normalno odvija dalje.
- Zanimljivo. A, je li vi gore uopće spavate?
- Naravno da spavamo. Iako je sve osvijetljeno, ljudi normalno spavaju u svojim stanovima. Osim onih koji rade u noćno vrijeme.
- To znači da ti nikada do sad nisi vidjela zalazak sunca?
- Točno. Ovo mi je prvi put i mogu ti reći da sam oduševljena.
- I meni zalazak sunca zna ponekad privući pogled, ali ne kao tebi.
- Meni djeluje čarobno. Pod onim crvenkastim sunčevim sjajem sve mi djeluje nekako, lijepo i nestvarno.
Iz razmišljanja je trgne Arn koji je izvlačio suho meso iz ruksaka.
- Jesi li umorna?
- Više nego umorna. Noge me strašno bole i ne slušaju; kao da imaju neku svoju volju. To sam osjetila tek sada kad sam se spustila na pod.
Arn odloži umotano meso u na svoj ležaj, a onda iz svog ruksak izvuče još jednu manju kožnatu vrećicu, u kojoj se nalazio pripravljen melem. On joj ga pruži i reče:
- Namaži s ovim noge. Biti će ti lakše.
- Misliš da će mi popustiti bol?
- Samo ti dobro razmaži po nogama i uskoro će ti biti bolje. To sam baš pripremio za tebe i on će ti smanjiti upalu u mišićima.
Melem koji joj je dao Arn imao je jak, ali lijep miris koji joj je ispunjavao nosnice. Ona prstima izvuče malo melema iz vrećice i počne trljati bolne mišiće. Osjetila je kako joj se noga počela postepeno hladiti na mjestu gdje je razmazala melem, a bol je počela polako nestajati. Kad je premazala sva bolna mjesta na nogama vrati melem Arnu i reče:
- Ovo djeluje!
- Naravno da djeluje. Zašto uvijek sumnjaš u mene? To je najbolji melem koji znam napraviti i vrlo je djelotvoran.
- Ma ne sumnjam, ali tako brzo djeluje.
- Da, i jedina mu je mana što na mjestima gdje se razmaže izrastu guste dlake.
Pogledala ga je sa nevjericom u očima.
- Dlake!?
- Da.
Ona pogleda u svoje ruke, a potom ljutito u njegovom pravcu. Arn je imao sasvim ozbiljan izraz na lice, kad ga je sasvim ona sasvim ozbiljnim tonom upitala:
- Zar će mi i na rukama izrasti?
- Zaboravio sam ti to reći, kad sam ti dao melem. Oprosti.
- Zaboravio? Jesi li ti normalan?! Kako si mogao to zaboraviti?!
- Ali otpast će ti za nekoliko dana …
No, on nije mogao više izdržati i prasne u smijeh. Helena je s nevjericom promatrala svoje ruke, a onda pogleda put njega. Kad ga je ugledala kako se grči od smijeha, ljutito ustvrdi:
- Zaista, ti nisi normalan!
No kad je ponovno pogledala u svoje noge i ruke, prasne u smijeh jer ih je zamislila potpuno dlakave, što baš i nije bio lijep prizor.

05.09.2006. u 12:42 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>