Uskoro su stigli do rijeke koja je u ovom dijelu bila tiha, za razliku od kad ju je Helena vidjela zadnji put prije vodopada. Hodali su uz samu rijeku tu i tamo preskačući grane koje je ona izbacila na obalu za vrijeme kišnih bujica. Nakon nekoliko kilometara teškog i mukotrpnog hoda, zaobilaženja pojedinih nepristupačnih dijelova obale gdje se nije moglo proći, Arn se okrene prema Heleni i reče:
- Još malo pa smo stigli. Iza ovog zavoja rijeke, ugledati ćemo prve kolibe.
Helena rukom obriše znojno ćelo i ustvrdi:
- Odlično! Već sam se dobro oznojila, a i noge kao da su mi od olova.
- Ovdje ćeš se uskoro moći okupati i presvući.
- To bi bilo lijepo. Koliko si rekao da imamo još hodati do tamo?
- Za nekoliko minuta ćemo stići. Kad si uspjela stići do ovog dijela, izdržati ćeš i ovih nekoliko stotina metara što je ostalo ispred nas.
- U to sam sigurna!
- I siguran sam, jer do sad si se sasvim dobro držala.
- Odlično! Drago mi je da sam se dobro držala. Ako uskoro ne krenemo opet ćeš morati nositi moj ruksak.
- Onda hajdemo!
Arn se polako okrenu i krene naprijed, razmišljajući pri tom o Heleni koja ga je sve više fizički privlačila, i sve više iznenađivala svojom unutrašnjom snagom. Njeno krhko tijelo izdržalo je ova duga i teška pješačenja, što je premašilo čak i njegova očekivanja, jer je mislio da ona neće izdržati putovanje. Uskoro je primijetio prvu kolibu, ali što joj je više prilazio, shvatio je da nešto nije bilo u redu, jer nije čuo dječju graju. Zastao je na trenutak, i počeo pomno osluškivati, no osim ptica koje su se čule među stablima, ništa se drugo nije moglo čuti. Helena ga je promatrala i kad se on spusti u čučeći položaj, ona napravi isto i tiho ga upita:
- Što se događa?
- Ne znam. Sumnjivo mi je.
- Kako sumnjivo, zar nešto nije u redu?
- Ostani tu! Moram nešto provjeriti.
Arn iz ruksaka izvadi malu sjekiru, a mačetu izvuče iz korica. Primijetila je da mu se lice smrknulo, a oči postale staklaste poput leda. Još je trenutaka, dva osluškivao prije no što je ponovno progovorio:
- Ne čujem djecu, a nema ni drugih zvukova koji bi trebali dolaziti iz pravca gdje se nalazi pleme.
- Ni ja nisam ništa čula.
- To i jest problem, jer smo trebali nešto čuti. Sakrij se tu desno u ovu gustu travu i zelenilo. Nemoj izlaziti vani dok se ne vratim i dok te ne pozovem imenom.
- U redu!
Helena se zavuče u gusto zelenilo nekoliko metara dalje od puta, a Arn, koji ju je pratio, doda joj svoj ruksak i reče:
- Tu sjedni i čekaj me!
Helena mu nije ništa odgovorila već je sjela i promatrala je što on radi. Arn je pomno popravljao zelenilo i travu na mjestu gdje su ušli unutra. Nakon nekoliko minuta imala je osjećaj da nije ni ušla na tom mjestu. Tada s druge strane začuje Arnov glas:
- Ako sve bude u redu, neću se dugo zadržati.
- Nadam se, jer me tek sad počeo hvatati strah.
- Nemaš se čega bojati. Bit će sve u redu, samo budi tiho kad odem.
- Pazi na sebe!
Nije joj ništa odgovorio, već je još jednom provjeri mjesto gdje je bila skrivena. Bio je zadovoljan, jer se nije moglo zamijetiti da je netko ušao na tom dijelu među zelenilo. Nakon toga krene prema prvim kolibama, ali kako je prilazio selu, situacija mu je postajala sve sumnjivija. Imao je osjećaj kao da u selu nema žive duše, jer nije čuo niti pse koji su ga već morali namirisati. Do sada bi već bio okružen djecom, no to se nije dogodilo. Zbog toga se maknuo s puta u nisku borovu šumu koja je okruživala selo. Ovakvo nešto je doživio prije nekoliko godina kada je ulazio u selo gdje mu je živjela žena. I tamo je vladala ovakva mrtva tišina. Nadao se da to nije isto, ali sumnja je postajala sve izraženija i on reče tiho, sebi u bradu:
- Bože, samo da nije isto!
Polako se provlačio između niskih borova pazeći na svaki svoj korak kako ne bi poremetio tišinu. Nakon nekoliko metara osjetio je miris paljevine i još jedan miris za koji je mislio da ga više nikad neće osjetiti. Znao je da se ovdje dogodilo isto što se dogodilo u selu njegove žene. Snažno je stisnuo sjekiru i mačetu koje je držao u rukama, jer ih je u svakom trenutku mogao upotrijebiti.
Uskoro ispred sebe ugleda pozadinu prvih plemenskih koliba. Kolibe su bile smještene u krug, a na samom centru se nalazila jedna velika koliba u kojoj su se svi mještani okupljali za vrijeme proslava ili rješavanja ponekih problema. Zastao je i ponovno malo osluškivao, ali kako ništa i dalje nije čuo, sagne se i potrči do stražnjeg kraja kolibe, koja se nalazila ravno ispred njega. Polako se prikradao jednom otvorenom prozoru, a kad je došao do njega na brzinu pogleda unutra. Unutrašnjost kolibe je bila u totalnom neredu i nikoga nije bilo u njenoj unutrašnjosti. Zatim se privukao do kuta kolibe i provirio je kako bi mogao vidjeti glavno središte, no ni tamo nije bilo nikoga. Čak nije bilo ni domaćih životinja koje su tu normalno šetale i prebirale po zemlji.
Još uvijek prignut, stišćući snažno sjekiru i mačetu, potrči do velike kolibe koja se nalazila na sredini. Vrata na kolibi su bila razvaljena i ležala su na tlu, a ono što je ugledao na sredini gotovo ga natjera na povraćanje. Stavio je ruku na nos kako bi ublažio smrad koji mu je prodirao u nosnice. Nasred prostorije su se nalazile oglodane kosti mnogih stanovnika ovog plemena. Najvjerojatnije su se pokušali spasiti sakrivši se u njenu unutrašnjost koja je postala smrtonosna zamka, jer su napadači probili vrata. Nadao se da to neće vidjeti još jednom, ali izgleda da je pogriješio. Pleme koje je ovo napravilo bilo je jako opasno i nikada nije ostavljalo muške preživjele, jer su bili ljudožderi. Kad se ovo prošli put dogodilo sva su se plemena organizirala kako bi ih uništila. Progonili su ih danima dok i posljednji ljudožder iz plemena Ahmarud nije bio ubijen. I Arn je sudjelovao u njihovom uništavanju. No po svemu sudeći, jedan dio plemena je preživio i sad je ponovno napadao.
Arn je obišao sve kolibe, ali nije pronašao nikoga živog. Znao je da su se Ahmarudi sigurno vratili u svoje prebivalište sa većinom žena i djecom. No, on više ništa nije mogao napraviti, jer ako ih bude pratio, mogao bi lako poginuti u pokušaju da ih oslobodi. Osim toga morao je poglavare obavijestiti o ovome što se dogodilo. Nakon što je pokupio malo soli koje je našao u spremištu, krenuo je do mjesta gdje se skrivala Helena. Kad je došao, tiho je izgovorio njeno ime:
- Helena!
Nakon nekoliko sekundi ona se pojavi vidno uplašena, provirujući glavom iznad zelenila i visoke trave, no kad je ugledala njegovo lice malo se opustila:
- Tu sam.
- Moramo zaobići ovo selo.
- Nešto se dogodilo?
- Da. Ahmarudi su napali selo.
- Tko su ti sad Ahmarudi?
- Jedno veoma opasno pleme.
- Zašto mi ih nikad nisi spomenuo?
- Mislio sam da ih više nema, da smo ih uništili, ali sam pogriješio.
Kad mu je ugledala lice dok je to govorio, gotovo je protrnula, jer nikad do sad nije vidjela Arna tako bijesnog.
- Zar su tako opasni?
Arn je samo čujno povukao zrak kroz nosnice, a onda reče:
- Da, i zbog toga moramo obavijestiti ostala plemena o ovome što se dogodilo.
- Što ćemo sad?
- Moramo se što prije udaljiti s ovog mjesta, jer ovdje nismo sigurni.
- Da ti donesem ruksak?
- Ne. Pričekaj tu da provjerim put kojim trebamo ići. Vratiti ću se za nekoliko minuta.
- Dobro. Samo budi brz.
- Hoću. Vratit ću se što prije budem mogao.
Post je objavljen 22.09.2006. u 22:59 sati.