my american scrapbook - visina
Dok se moj post o povratku priprema, evo mali scrapbook sjećanja iz Amerike. :) Moja prva kupljena stvar u Americi: čokoladni donut u Logan International Airportu. :) Čini se da sam bila toliko ushićena pri naručivanju da mi je prodavač rekao nešto u stilu: "You seem to be very excited to order, huh?" Na kraju krajeva ga nisam ni dovršila, bio mi je premstan :/ Osjećala sam okus ulja i to mi je bilo... blah. Inače, donutsi nisu loši, samo ovaj s obečavajućim nazivom: "Double chocolate donut" nije dobar. Ostali, normalni donutsi s preljevima su dobri :)   Onda su nas smjestili na tri dana u jednu školu u Connecticutu za Orientation. Bila je dosta lijepa škola, sa tipičnim, New England prep school zgradama i zelenim travnjacima. :) Inače, ja sam zaljubljena u zelene travnjake. Oni su RAJ za izležavati se po vedrim danima.   Zatim smo krenuli na obilazak Bostona! :D Bilo je zanimljivo. Poveli su nas na obilazak Freedom Traila (obilazak svih važnijih povijesnih lokacija u Bostnu. To je ukratko, jedna linija koja se proteže od Boston Commonsa do valjda... ajoj, zaboravih mu ime, jednog Marketa, prodavaonice svakakvih stvari.   Vodička nam je bila super. Odjevena u kostim iz kolonijalnog doba, tumačila je lik žene nekoć najbogatijeg čovjeka u Bostonu, Johna Hancocka.  A onda smo morali reći: "pa-pa, Boston" "Bok, nova školo!"  Yep, dospjeh u Maine! ch. 1 - izgled (ljudi) Možda primjećujete, a možda i ne, da ispadam nekako visoka na slikama. To je jedna od prvih stvari koje su mi bile čudne. Naime, ljudi oko mene su bili dosta niski! Ili bar niži od mene. I ja sam tako ispadala visoka! Viša od prosjeka! Ne samo da sam ispadala visoka, već i strašno mršava i dugonoga! Sa svojom visinom sam u Dubrovniku najobičniji prosjek, ali ondje preko mora... bih velika cura. U mojoj školi su ljudi bili dosta niski, ili barem nisu bili visoki. Pa ni muški! Jest da je bilo nekoliko iznimaka visokih 185+ cm, ali oni su bili rijetki. Većina je bila visoka oko 155-165cm (ženski rod), 170- nešto manje od 180cm (muški rod). I što mi je bilo još čudnije, toliko njih je imalo kratke noge!!! Dobro, shvaćam da bi dosta Azijaca imalo kratke noge, ali da i toliko drugih ljudi ima kratke noge? Nije mi bilo jasno. U redu, prevladava stereotip da su Amerikanci debeli. Većina koju sam vidjela nije bila debela, ali ljudi u mojoj školi nisu niti bili baš neki primjer premršavosti. Kako je ovo bila dosta sportska škola i kako je hockey bio popularan, dosta njih je bilo... mišičavije građe. Tako da sam opet ispadala duguljasta. Onda sam se još i družila s Azijcima (i kako možda znate, oni su većinom niski), neki bi bili dosta osjetljivi na spomen visine ili duljine (kratkoće) udova. Pa su neki bili i ljubomorni na moju visinu. Epizoda s mojom cimericom (Korejka, 150 i kusur cm): Jednog jutra se oblačim za školu. Baš sam taj prethodni vikend kupila nove dokoljenke i navlačim ih. I vidim, dulje su nego druge dokoljenke koje imam jer mi prelaze preko koljena, a ostale du uvijek bile do ispod koljena. I podignem nogu da se vide moje čarape i veselo kliknem cimerici: "Vidi kako su duge!" (moje nove dokoljenke). Tada me ona prostrijelji pogledom: "... ne moraš mi nabijati na nos tvoju duljinu nogu! Znaš da sam osjetljiva na spomen visine i duljine nogu i ruku!! Zašto mi to radiš?!!!" I meni nije ostalo ništa doli pokunjeno se ispričati i reći kako nisam uopće mislila na njenu visinu ni na moje noge, nego samo na čarape... :/ I bilo je još nekih takvih epizoda... I bilo je čudno. Ali da ne bude zabune, nisu svi Azijci osjetljivi na spomen visine, a ne žele ni svi biti visoki. Ima puno njih koji su zadovoljni sa svojom visinom. Kad sam neki dan ušetala u gimnaziju i hodala hodnicima kad su svi mijenjali razred, ja sam se lagano iznenadila kako su dečki (a i cure, ma ljudi općenito) VISOKI ovdje. Ovdje dečki izgledaju kao da je netko uzeo gumu i nategnuo je skroz da se izduži. Visoki i mršavi. I bilo mi je neobično opet biti prosječne visine, s puno ljudi viših od mene. Ma neka :) Zatim, Amerikanci se odiejvaju mnogo ležernije nego mi. Oni će komotno vanka u trenirci. U Dubrovniku je to malo nazamislivo. Najčšći komad odjeće im je tzv. Hoodies (majica s kapuljačom) u kombinaciji s bilo čim: traperice, suknje, minice, trenirke, hlačice... I da, cure često ravnaju kosu. U mojoj školi sus vi imali dosta ujednačen stil odijevanja, ali kad bih pošla u grad ili posjetila neku od javnih škola, ljudi bi bili stvarno šaroliki. Primijetila sam da ima dosta emo djece. Gdje god da pođete u grad, naiđete na neku grupicu emovaca. U mojoj školi to baš nije bilo gledano pozitivno. Ne znam zašto, ali nisu im se sviđali emovci. Većinom bi se sprdali. Osobno mislim da se nekako fora oblače. Imaju svoj stil. |
