19.09.2006., utorak
nastavak - događaji u slikama
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
16.09.2006., subota
događanje u dva tjedna!
|
U slučaju da ima netko toliko nestrpljiv da čuje o mojim doživljajima copy/pastam mail koji sam pisala prijateljici. Nema č,ć, ž, đ (99,99%), no uređeniji post sa slikama će biti objavljen, nadam se, uskoro. I za sve koje zanimaju tipicna pitanja: ne, nemam ormaric jer zivim u internatu pa nemam potrebe ostavljati stvari negdje drugdje. Ne, nema podjela popularan-nepopularan u mojoj skoli. Nema mean girls plasticsa. Škola je dosta ležerna i ima svoju politiku što se toga tiče i zbog toga mi je jako drago. Ima grupica, ali ništa ekskluzivno da se ti ne bi mogao družiti s njima. Sorry, Artemida!!! :( Evo, kako je meni bio prvi tjedan "nastave" odnosno, samo prvi tjedna skole. Recimo. Naime, u nedjelju 03.09.2006. medunarodni ucenici su se morali useliti u skolu. Tako nas se nekih ... 48? nisam siguna, mozda i manje. hm... uselilo u skolu. Moja prva reakcija na sobu: ... uh... Soba je: dva kreveta sa svake strane, dva stola, dva ormara, plus jos dva ormara s ladicama. Nas su international ambassadors vodili po skoli da se upoznamo s njom i s ljudima. Upoznala sam dvije zemljakinje iz Japana pa s njima špricam na engleski akd smo u drustvu, ali i na japanskom kad smo sami ili ako ne zelimo da nesto cuju. Onda su roditelji imali sastanak itd. na kojem smo i mi prisustovali (roditelji, naravno, od onih koji su i blizu jelte...) Posto ej meni ovo vec bio treci obilazak skole vec sam znala dosta imena zgrada napamet. Onda vecera itd. Drugi dan, pocetak skole, 04.09. su se poceli useljavati domaci. Nesto ludo. Vidis hrpu auta po parkiralistima, roditelji svugdje, nova lica prestrasenh ucenika :p (ono, nije da sam ja tu starosjedioc, ma znas vec na sto mislim). Registracija, potpisivanje kojekakvih papira itd. i onda rucak medunarodnih ucenika u Great Walls Buffetu. Vodili su nas u August (glavni grad Mainea udaljen nekih 20 min) i izvana je izgledao ocajno. Neka veca duguljasta kuca s velikim polupraznim parkiralistem koja izgleda skoro kao napustena. Kad ono... udes unutra, divota! Okiceno u kineskom stilu, stolovi dobri, hrana... mmm.... sa svih strana. Kineska vecinom pa i sushi, i neke japanske, pasta, deserti... mljac! :D Nakon toga su nas vodili u Walmart (veliki supermarket) koji je blizu jos nekih trgovina da kupimo stvari koje nam trebaju za dom ili kampiranje. Povratak pa opet neka upoznavanja i tu je vecer skola priredila koncert sa sladoledima. Stalno, ali bas stalno nas sopaju necim. Ili jesu taj tjedan. Koncert nekog garage banda kakv bi se svidio Tamindziji. Punk-rock. Bilo je super, ali je vecina ucenika pocela napistati dinning hall prerano. Ali smo mi neki ostali do kraja neki jer im se svida, neki da bi bili pristojni prema bandu. ja sam bila i jedno i drugo po malo. Sljedeci dan smo imali upoznavanje. Svi ucenici dobiju svog advisora, u biti nesto poput razrednika u hrvatskom sistemu (posto ovdje nismo svi grupirani kao razred pa onda svatko ima profesora koji se brine o njemu/njoj). Moj je advisor profesor fizike. Odlican covjek. On nam je procitao ciljeve skole i sto znace itd. i onda smo se upoznavali s advisee ima (mn. onaj koji je savjetovan) drugih profesora i pokusali pamtiti imena kroz neke igre tipa: reci ime, odakle si i koji ti je naj okus sladoleda. Pa smo igrali igre "proadi svoju kartu" i grupirali se prema kartama koje smo dobili. Ja sam bila J(džak?) crna djetelina (neeemam pojma kako se to zove....). I slika mene kako drzim kartu visoko i pozivam svoje da se skupimo je zavrsila na stranici skole. LOL. Tog smo popodneva mi trecasi krenuli na nas class project ilitiga kampiranje trecasa. Bijasmo u Camp Vegi, kampu nekih 10-ak minuta od skole. Odmah kraj jezera. Lijepo mjesto. Nismo smjeli nostiti ipod ili mobitele jer je cilj svega toga bio da se upoznamo. Mislimd a se nas bungalow zvao Penobsoct, svi su se bungalowi zvali po indijaknskim plemenima. Valjda nas je bilo 10 u sobi, a moglo nas je bili mozda 13-14? Kod ove skole me odusevilo sto ulazu puno da se medusobno upoznamo. Tako smo tamo svaku vecer (dvije veceri koje smo proveli tamo) igrali neke drustvene igrice. I mogu vam reci, stvarno su dobre za upoznavanje i zblizavanje. Pogotovo Pictionary! :D Nismo igrali nimalo po pravilima, ali koga briga :p dok je Uno malo zeznut za veca drustva. A Jenga je naj. mwahahha. Htjela sam raditi i puzzle, ali su to uzeli muski s profesorom engleskom pa se nisam htjela petljati u to. Tijekom dana smo jeli (naravno), rostilj itd. i u skoli smo prethodni dan zaokruzivali aktivnosti koje bismo htjeli raditi. Mogli smo birati canoeing, kayaking, tubing, new games, ultimate games, flyfishing, i jos nesto. nemrem se sjetiti. Ja sm bila dodijeljena kayaking i new games. (btw, ultimate games su bili zestoki... skoro svaka osoba koja je imala neku ozljedu odgovara: ultimate games.... tipa ultimate dodgeball....). Naravno, ja sam bila zadnja na kayakingu! :D A na new games smo igrali igre upoznavanja. Iduci dan smo krenuli prema Cabbage Islandu u Boothbay Harboru. Divno mjesto. Cim osjetim more odmah mi bude bolje nekako. To me mjesto uvijek podsjecalo na Dawson's Creek, cijelo vrijeme mog posjeta: wow, kao da Dawson zivi ovdje! I na Cabbage Islandu (nazvan jer tamo raste neka jedinstvena vrsta kupusa...?) i jeli DVA jastoga, klip najboljeg kukuruza koji sam u zivotu jela, luk (cijeli), jaje (kuhano), krumpir (cijeli peceni) i skoljke. Tzv "Clambs" Nisam fan skoljaka pa sam to samo predala profesorima koji su trazili to ako ne zelimo jesti. No juha od tih clambova je fenomenalna..... *slini* Imamo ju u skoli s vremena na vrijeme... njam.... (zamislite Homera :p) Bili smo PREsiti. Ja sam nakon toga isla do wc-a i bilo mi je muka hodati koliko sam bila sita. No to me nije omelo da nakon toga pojedem divovski kolac od borovnice. :D Onda smo se vratili u skolu. No u Boothbay H su ludi za jastozima ili bar tako prikazuju. Gdjegod se okrenes neki te jastogski vrag gleda. Onda je poceo preseason sport. I kao, u cetvrtak po povratku u skolu je trebao biti aktiviran internet, ali posto nisam imala ethernet kabel nisam mogla na net. Do tog cetvrtka skola nije htjela aktivirati internet jer je htjela da se druzimo, a ne da camimo u sobama za kompom. Well done! ja igram field hockey. and I suck. A lot :) I odmah smo u subotu imali utakmicu protiv HH skole. CUre su super, pogotovo kapetanica :) u petak uvecer smo imali karaoke. i te su cure zapjevale, kapetanica je zakon. Osobnost, glas, stas, sve, pogotovo osobnost! :D Ja sam se isto isla zezati na poornicu s nekim prijateljima i bezveze otpjevali neke pjesme cerekajuci se (isse....) i jso mi na kraju voditelj zbora rece da imam lijep glas! (:/ ne znam kako se to dogodilo, no to pjevanje je bilo sve samo ne lijepo) i zapisao me na popis ljudi koje bi volio imati u zboru. U subotu smo igrali i ja po jednoj utakmici imam najvise jednu akciju koju dobro obavim. Ja sam obrana i uspejla sam obraniti gol kad je trebalo :D Field hockey je u biti kao nogomet sa stapom. Stalno trcis i jos se drzis nisko. Uniforma je preslatka!!! Moj komentar kad smo se vidjele na odrazu u prozoru: "Omg, we look liek cheerleaders!", odgovara moja kolegica ne bas odusevljena "I know..." Naravno one su pobijedile jer je bilo puno pocetnika u nasoj ekipi, ali to nas nije bilo bas briga. Preseason sport. Da, boljeli su nas misici. Bedra i noge jer stalno trcimo, ruke jer sam bila na kayakingu, guza jer trcimo. I pitanje sljedec dana je bilo: "Does you butt hurt?" "yeah!" "Mine, too!!" u svih na field hockeyu. Onda je pocela nastava,... Dobijes raspored predmeta koje pohadas, imanovani su po perios A, B, C, D...G, i dobijes drugi papir na kojem je rasporedeno kad je koji sat kojim danom. Tako je u pon ABCDEF, uto GABCDE, sri FGDC...i nakon svaka dva provedena sata imamo nesto. em work job, jutarnji sastanak, rucak... i onda nakon nastave odmah slijedi sport (od 15:30) pa sve do vecere (17:30) i nakon vecere (18:30) imamo slobodno do study halla (20:00) kad sve mroa biti tiho i kad pisemo domaci i ucimo. onda nakon curfewa (rok do kad se mroas prijaviti u dom, 22h) se spremas za krevet, a u 22:30 mroas biti u svojoj sobi, a u 23 gasis svjetla. Ako ne radis tako dobivas upozorenja. Skoal nas vikendima vodi: petak 6.-10pm augusta shopping centar sa supermartketom (uvijek pun popis prijavljenih....) subotom -"- nedjelja: 13-17-augusta, 12-17-nekad Portland, 13-17 Freeport (grad u kojem su sve zgrade ducani ili kafici ili innovi) pa opet study hall od 20 I tako prolaze moji dani na kampusu. Nije lose. Drustvo je dobro, za sad se druzim vecinom s medunarodnjacima jer se valjda bolje razumijemo sto se tice kulture itd. Ali ludim zbog matematike.... nista mine dize tlak i ne stvara nervozu kao taj predmet. Tezak? DA BAR?! Smjestili me prvo u statistik (koji vrag?!), a onda se sjetih: cek, pa ne ucimo mi to u trecem!!!, i savjetovala se s 4 profesora i na kraju odlucili- prebacujes se u Honors Precalculus (funkcije grafovi... kao, to ti je predmet koji ide brzim tempom!), a ja bih htjel u AP Calculus AB (valjda gradivo treceg?), taj glupi glupi glupi hornors precal tece tako SPORO. Nakon Kate 2 godine ova profesorica je kao puz koji jase na kornjacinim ledima. Ma sto nakon Kate, cak i nakon hrvatske onsnovne skole ovo je meni tako sporo! Ma ovo je sporo za sve medunarodne ucenike. Dajte nam nesto zahtjevnije!!!! Objasnjava nesto, to tako zakomplicira i ponovi 5 puta isto u 10 minuta i stalno pita: "Is it too fast for you? If it is, I am sorry but I can't go any slower" Ok, zena se cini draga i simpaticna i sve kao osoba! Ali ja bih se najiskrenije UPUCALA da ona ide jos sporije. I to jos grafove funkcija... Oni to uce kao TEORIJU. Isuse. Mili. Boze. To tako frustrira i nakon matematike nisam ni jednom izasla sretna ni mirna vec tako nervozna..... ARGH! Profesoriceeeeeeeee :(( Ali sve drugo je ok, americka povijest nije losa, volim citati o otkricu amerike, american literature isto tako. Zanimljivo, ali ucimo neke figure koje ja znam, npr. naracija u 1. 3. licu itd. Digital imaging dobar, a fizika... profesor je legenda kakve nema :D Uvijek ima neke otkacene kravate na neke lude sarene printeve :)) I najvaznije obozava svoj predmet :D Trenutno imamo nekoliko francuza koji su na dva tjedna dosli posjetiti skolu. Stvarno imaju stila. I cure i decki. Woah. |
14.09.2006., četvrtak
pa di si!
|
Evo, ispričavam se svima što nisam baš pisala ovih dana, a vjerujte, imam o čemu pisati... (sadržaj za dva tjedna!). ALI, nakon što se preselih u dom u nedjelju, 03.09. nismo imali internet u sobama, već smo se družili. Onda je uslijedilo kampiranje i napokon od prošle subote imamo priključke na net. U biti, ja od ponedjeljka jer sam tad kupila ethernet kabel... No, ima slika, ima događaja, ima začuđenja, ima dobrih ljudi, pa tako i čudnih. O svemu tome, uskoro! :) Stay tuned i puno pozdrava! |
01.09.2006., petak
iz sjećanja: aerodromi
Mislim da bi bilo korisno napisati riječ dvije o aerodromima i što paziti kad je Amerika u pitanju. Jer oni imaju posebna pravila i poseban odjeljak i posebne provjere. Jer su oni Amerikanci i jer njima vlada Mr.Grm koji je razljutio veliki dio svijeta :)Ali eto, da se ne iznenadite i ne prepadnete ako budete morali nešto raditi pa eto da vam opišem svoju odiseju. Sve je počelo u subotu 19.08.2006. u 5:15 ujutro - buđenje. Mada sam pošla spavati negdje oko ponoći jer sam se cijeli dan spremala i nsam imala vremena ni za što drugo, nisam bila pospana, dapače, putujem u Ameriku! Pogled mi hvataju otvoreni kovčezi u koje moram strpati još pidžamu, suvenire (hranidbeni dio)... ČINJENICA 1: Što se smije nositi? Dva velika kovčega, od kojeg svaki ne smije težiti više od 23 kila, znači, ukupno 48 (najviše), s tim da ne smije jedan biti 40, a drugi 8, torbu za laptop, ručnu prtljagu (u mom slučaju ruksak). U slučaju da prijeđete limit morate plačati overload koji zna biti jako skup. *hint: iako nije dozvoljeno prekoračiti limit, službenici vam neće ništa reći ako su prekoračenja mala. Pogotovo ako putujete daleko (moja Kolegica je npr. imala 8 kg overloada, ali ipak ide reko Atlantika...), zato odmah zamolite da vam chekira za sve vaše letove da uopće ne morate dizati prtljagu nakon svakog leta. Doručak, spremanje, put pod noge s obitelji na aerodrom. Kako moja obitelj nije baš predramatična u tom pogledu, već dosta vesela, naravno da ću im faliti, ali se ionako vraćam, a tu su i internet itd., nitko se od nas nije rasplakao. Što me u biti jako začudilo. Očekivala sam da ću plakati bar malo, možda u avionu. Avion je to jutro kasnio 45 minuta pa smo umjesto u 6:45 odletili u 7:30. Za vrijeme čekanja sam sjela s obitelji na piće i nakon kontrole još malo stajala tamo i pogledavali se i mahali i napokon odeeee... do Zagreba. Očekivala sam da ću u Zagrebu moći ostaviti prtljagu u ormarićima i poći do grada naći se s tetom. But... ČINJENICA 2: Zagrebački aerodrom, a može biti ni koji aerodrom u Hrvatskoj, nema ORMARIĆE za ostaviti prtljagu. Tako sam se od 8:30 do 11:30 probala zabaviti sama čekajući tetu. A ni na wc ne mogu jer nemam gdje ostaviti prtljagu! :(( A karte za dalje mi stižu tek u podne... :'(( Teta - cmok, donese mi bratov adaptor za utičnicu i ručak :) ČINJENICA 3: Bolje kupite adaptore za utičnice u Zagrebu ili negdje i ponesite i produžni kabel prije vašeg puta jer tko zna hoćete li imati vremena lunjati okolo po aerodromu po dolasku u SAD ili hoće li ih oni uopće imati! Ne treba vam mjenjač struje, samo adaptor za utičnice. i sjednemo pa popričamo i prepozna me teta jedne od THE Kolegica po naljepnicama THE Američke Organizacije na kovčezima. Popričamo pa nam stigne i čovjek iz THE Organizacije i da nam karte u maloj fascikli s naljepnicom THE Organizacije :) Jedna od THE Kolegica je došla s cijelom obitelji i rodbinom (jer su krenuli na svatove), a druga s vojskom prijatelja :) svi plaču, a samo ja bez suza :/ Još uvijek. Kako smo čekale zadnji trenutak prošle smo kontrolu gdje nije bilo nikog... i onda: ".mrmlj... Jabukić..." na razglasu... đizs, već nas prozivaju! Jurnemo prema izlazu i ukrcaju nas u prazni bus. Pa čekamo. A mi bile na razglasu... Osoba koju smo čekali je bila stjuardesa Croatia airlinesa koja je doputovala iz Dubrovnika u istom avionu kao i ja, bila je namrgođena za svo vrijeme leta. Kad smo napokon krenule došle smo do Lufthansinog zrakopolova. Check-inirane smo na različitim sjedalima na svim letovima. Tek po ulasku u Lufthansin zrakoplov shvatim koliko je Croatia airlines zapravo luksuzan: prolaz među sjedalima je veći, sjedalo je veće, mjesto za noge je šire. U avionu su posluživali i sok od rajčica :) I dali su nam sendvič i čokoladicu. Nakon kojih 1:30 sletili smo u Frankfurt. Aerodrom izgleda lijepo, moderno. Po izlasku iz busa koji nas je doveo do terminala odmah smo potrčale potražiti Gate 23 za Ameriku. Stignemo do tamo, što vidimo? OGROMNI red za economy class. A meni sve žao što ne možemo pošteno razgledati aerodrom :( Na ulazu u redetinu pita nas službenik: "Do you have any liquid?" Tu se sjetim da nisam izvadila kremu za ruke iz ruksaka u Zagrebu. Pitam ga dal se i krema računa kao tekućina ("Yes") i postoji li način da mi ga ne oduzmu i uputi me dole na neki gate. Ja sva needucirana: ajooj, pa nisam znala da ne može tekućina, evo dođoh predati kremu za ruke. Službenica mi mrtva hladna izvadi rozu vrećicu i pita jel imam još što tekuće. Pitam što se točno smatra tekuće. Veli ona sve od čeg se da načiniti tekućina, kao npr. ruž za usne, puder... Ja sva šokirana predam svoju kolekciju od oko 10 labela. Pitam ju jel i Bronhi spada pod to jer bogami more se rastopi i postat tekućina! Hladnokrvna Njemica mi samo poprijeko odgovori: "... mislim da ne..." Ona zatvori vrećicu i da mi neku naljepnicu s kojom ću to moći dići u Bostonu. ČINJENICA 4: Vjerojatno ste čuli, ali na letovima za SAD nije dopušteno unjeti nikakvu tekućinu niti tvari od kojih semože napraviti tekućina. Nije dopušteno unijeti nikakvo piće, parfeme, tekući puder, tekućinu za leće (osim! Moja THE Kolegica je to unijela u vrećici s ljekovima i kad su je pitali što je to ona odgovori - lijek, treba mi.), labello, ruž za usne itd. Zato se nemojte nakupovati prije leta u duty-free shopovima jer će vam sve to oduzeti ako je u ručnoj prtljazi, kao npr. gospodinu koji je bio ispred mene, oteli mu novu bocu vodke. Opet se vratim u red koji je još veći nego je bio. Ali na svu sreću red se brzo kretao, a neki putnici nisu znali gdje poći za njihov let koji ide za nekih pola sata ili UPRAVO pa su zapeli ili bili posalni na kat iznad gdje se I NALAZI njihov peron... kad sam napokon došla na red (imaju oko 4, 5 mjesta kontrole da ne zapinje red) oko tri čovjeka stoje na jednom kontrolnom mjestu s jedne strane. Jedan za nadzor, drugo dvoje, muško i žensko za ispipavanje. ČINJENICA 5: Kakve su im kontrole? Predate uobičajeno prtljagu na rendgen, izujete cipele, pa i cipele date na rendgen i službenica/k (ovisno o vašem spolu) vam prisloni uređaj za nalađenje metala, ispipa vam noge, DIGNE KOSU da pogleda skrivate li bombu u kosi. Pa pođete iza rendgen mašine i ja sam morala čekati jer su čovjeku prije mene otvorili torbu jer je imao vodku iz duty-freeja skrivenu u torbi. Oduzeli su mu je naravno. Čovjek za nadzor je vidio moju majicu "DUBROVNIK, Adriatic sea" pa je pričao kao da bi volio posjetiti Dubrovnik na Adriaticu :) simpa čovjek. Jedan od rijetkih nasmiješenih ljudi na mom putu... Mene su pitali smiju li mi pregledati računalo. Pa su ga odnjeli u drugu prostoriju i ubrzo vratili jer ipak nije bomba :p Kasnije sam saznala da su mojoj THE Kolegici, koja nije znala za labelo-ruž zabranu, oduzeli labella i skupi tekući puder. Pa napokon! Prijeđosmo na drugu stranu. Do perona! Pokušali smo zamoliti da nas smjeste blizu, ali bez uspjeha, avion je bio pun. Htjele smo utući vrijeme na kavi ili piću i potražile gdje je kafić, no nigdje traga stolovima na american peronu. Dođemo do kao šanka (prepoznali smo po kasi) i što vidim: ČINJENICA 6: Na American gateovima se od napada britanskih aviona (negdje sredinom ili početak osmog mjeseca) NE prodaju nikakva pića radi mjere sigurnosti koje je odredila američka vlada. Savjet: Napijte se prije kontrole ako budete morali dugo čekati. Ulaz u avion me podsjećao na Izgubljene, pa i sam zvuk aviona. THE Kolegici se nije svidjelo što sam to rekla na glas :p Letili smo Lufthansom, znate već kakva su sjedala, mene su smjestili na srednjim sjedalima uz prolaz. Gospođa ispred mene je nagnula sjedalo tako da sam imala stiještene noge. Gledale smo Stick to it! Ili takvo nešto. Film o gimnastičarkama u kojem glumi Jackie iz Sex, škole i odrastanja i neki dokumentarac o zebrama. Stalno smo nešto jeli, a meni nije bila loša govedina koju su nam dali :) Pokušala sam ne zaspati, ali ipak - nemoguće. Malo po malo spavala sam kojih sat vremena. Sjećam se da me na kraju probudio stjuard rečenicom "Chicken sandwich or pizza?" uzela sam pile. Bila su dva stjuarda zadužena za naš prolaz. Jedan bijelac koji se nije baš smješkao i jedan njemački Turčin rekla bih, koji je bio simpatičan i ljubazan i nasmiješen :) Volila sam kad je on posluživao :D Mislim da nismo baš bile drage nekoj stjuardesi jer smo mi tri šetale jedna do druge i jednom joj čak i zakrčili put za kolica... ČINJENICA 7: U avionima tako hlade da ne bi bilo poželjno putovati u kratkim hlačicama osim ako ste s Grenlanda. Svakako ponesite dobru majicu dugih rukava, nikakve košuljice za navući preko vas neće dovoljno ugrijati. Također ne preporučam putovanje u japankama, noge će vam se smrznuti do boli. U avionima ćete morati ispuniti migrantske papire. Postoje posebna pravila za njih pa dobro pazite kakva pravila i kako ćete pisati 7 i 1, Z itd. Nakon 8 sati leta došli smo u Boston! (2am po Europskom, 20 po Američkom) Bilo je pravo zadovoljstvo vidjeti te kućice uz Atlantik, baš kao iz Dawson's creeka :) ČINJENICA 8: Ako mislite da je tu kraj putovanju, varate se. Tu smo morale čekati u još jednom redu. Postoje dva reda: za Amere i neAmere. Red za neAmere je na svu sreću bio manji. Jeeee. Tu predočavate putovnicu, vizu i vaše papire ispunjene u avionu. Naš je policajac bio simpatičan i popričali smo s njime. Sjevernjake zovu Yankees, južnjake Rednecks Onda borba za prtljagu. Moja sreća kad sam napokon došla u kontakt s baterijama (za fotić spremljenim u prtljagu) bila je neopisiva. I ponovo veliki ogromni red do izlaza. Ali Pošto sam ostavila svoju kolekciju u rozoj vrećici morala sam poći po nju pa su me poslali u ured za izgubljene prtljage (wt?!) i tu sam isto, pogađate, morala čekati. Zbunjeni orijentalni stariji čovjek zadužen za Lufthansu nije imao pojma o kakvoj ja vrrećici govorim pa je pošao negdje i vratio se za 15 minuta s mojom vrećkom :D i napokon. Napokon smo bili vaaaaaaan!!!!! :D Dočekali su nas predstavnici The Organizacije i Litvanske kolege. I zamislite, na Logan International Airportu se većina trgovina ili mjesta za jesti zatvaraju u 21. Na kraju nisam ni suze pustila prije ni tijekom putovanja. Baš čudno.
|














Mislim da bi bilo korisno napisati riječ dvije o aerodromima i što paziti kad je Amerika u pitanju. Jer oni imaju posebna pravila i poseban odjeljak i posebne provjere. Jer su oni Amerikanci i jer njima vlada Mr.Grm koji je razljutio veliki dio svijeta :)
