iz sjećanja: aerodromi
Mislim da bi bilo korisno napisati riječ dvije o aerodromima i što paziti kad je Amerika u pitanju. Jer oni imaju posebna pravila i poseban odjeljak i posebne provjere. Jer su oni Amerikanci i jer njima vlada Mr.Grm koji je razljutio veliki dio svijeta :)Ali eto, da se ne iznenadite i ne prepadnete ako budete morali nešto raditi pa eto da vam opišem svoju odiseju. Sve je počelo u subotu 19.08.2006. u 5:15 ujutro - buđenje. Mada sam pošla spavati negdje oko ponoći jer sam se cijeli dan spremala i nsam imala vremena ni za što drugo, nisam bila pospana, dapače, putujem u Ameriku! Pogled mi hvataju otvoreni kovčezi u koje moram strpati još pidžamu, suvenire (hranidbeni dio)... ČINJENICA 1: Što se smije nositi? Dva velika kovčega, od kojeg svaki ne smije težiti više od 23 kila, znači, ukupno 48 (najviše), s tim da ne smije jedan biti 40, a drugi 8, torbu za laptop, ručnu prtljagu (u mom slučaju ruksak). U slučaju da prijeđete limit morate plačati overload koji zna biti jako skup. *hint: iako nije dozvoljeno prekoračiti limit, službenici vam neće ništa reći ako su prekoračenja mala. Pogotovo ako putujete daleko (moja Kolegica je npr. imala 8 kg overloada, ali ipak ide reko Atlantika...), zato odmah zamolite da vam chekira za sve vaše letove da uopće ne morate dizati prtljagu nakon svakog leta. Doručak, spremanje, put pod noge s obitelji na aerodrom. Kako moja obitelj nije baš predramatična u tom pogledu, već dosta vesela, naravno da ću im faliti, ali se ionako vraćam, a tu su i internet itd., nitko se od nas nije rasplakao. Što me u biti jako začudilo. Očekivala sam da ću plakati bar malo, možda u avionu. Avion je to jutro kasnio 45 minuta pa smo umjesto u 6:45 odletili u 7:30. Za vrijeme čekanja sam sjela s obitelji na piće i nakon kontrole još malo stajala tamo i pogledavali se i mahali i napokon odeeee... do Zagreba. Očekivala sam da ću u Zagrebu moći ostaviti prtljagu u ormarićima i poći do grada naći se s tetom. But... ČINJENICA 2: Zagrebački aerodrom, a može biti ni koji aerodrom u Hrvatskoj, nema ORMARIĆE za ostaviti prtljagu. Tako sam se od 8:30 do 11:30 probala zabaviti sama čekajući tetu. A ni na wc ne mogu jer nemam gdje ostaviti prtljagu! :(( A karte za dalje mi stižu tek u podne... :'(( Teta - cmok, donese mi bratov adaptor za utičnicu i ručak :) ČINJENICA 3: Bolje kupite adaptore za utičnice u Zagrebu ili negdje i ponesite i produžni kabel prije vašeg puta jer tko zna hoćete li imati vremena lunjati okolo po aerodromu po dolasku u SAD ili hoće li ih oni uopće imati! Ne treba vam mjenjač struje, samo adaptor za utičnice. i sjednemo pa popričamo i prepozna me teta jedne od THE Kolegica po naljepnicama THE Američke Organizacije na kovčezima. Popričamo pa nam stigne i čovjek iz THE Organizacije i da nam karte u maloj fascikli s naljepnicom THE Organizacije :) Jedna od THE Kolegica je došla s cijelom obitelji i rodbinom (jer su krenuli na svatove), a druga s vojskom prijatelja :) svi plaču, a samo ja bez suza :/ Još uvijek. Kako smo čekale zadnji trenutak prošle smo kontrolu gdje nije bilo nikog... i onda: ".mrmlj... Jabukić..." na razglasu... đizs, već nas prozivaju! Jurnemo prema izlazu i ukrcaju nas u prazni bus. Pa čekamo. A mi bile na razglasu... Osoba koju smo čekali je bila stjuardesa Croatia airlinesa koja je doputovala iz Dubrovnika u istom avionu kao i ja, bila je namrgođena za svo vrijeme leta. Kad smo napokon krenule došle smo do Lufthansinog zrakopolova. Check-inirane smo na različitim sjedalima na svim letovima. Tek po ulasku u Lufthansin zrakoplov shvatim koliko je Croatia airlines zapravo luksuzan: prolaz među sjedalima je veći, sjedalo je veće, mjesto za noge je šire. U avionu su posluživali i sok od rajčica :) I dali su nam sendvič i čokoladicu. Nakon kojih 1:30 sletili smo u Frankfurt. Aerodrom izgleda lijepo, moderno. Po izlasku iz busa koji nas je doveo do terminala odmah smo potrčale potražiti Gate 23 za Ameriku. Stignemo do tamo, što vidimo? OGROMNI red za economy class. A meni sve žao što ne možemo pošteno razgledati aerodrom :( Na ulazu u redetinu pita nas službenik: "Do you have any liquid?" Tu se sjetim da nisam izvadila kremu za ruke iz ruksaka u Zagrebu. Pitam ga dal se i krema računa kao tekućina ("Yes") i postoji li način da mi ga ne oduzmu i uputi me dole na neki gate. Ja sva needucirana: ajooj, pa nisam znala da ne može tekućina, evo dođoh predati kremu za ruke. Službenica mi mrtva hladna izvadi rozu vrećicu i pita jel imam još što tekuće. Pitam što se točno smatra tekuće. Veli ona sve od čeg se da načiniti tekućina, kao npr. ruž za usne, puder... Ja sva šokirana predam svoju kolekciju od oko 10 labela. Pitam ju jel i Bronhi spada pod to jer bogami more se rastopi i postat tekućina! Hladnokrvna Njemica mi samo poprijeko odgovori: "... mislim da ne..." Ona zatvori vrećicu i da mi neku naljepnicu s kojom ću to moći dići u Bostonu. ČINJENICA 4: Vjerojatno ste čuli, ali na letovima za SAD nije dopušteno unjeti nikakvu tekućinu niti tvari od kojih semože napraviti tekućina. Nije dopušteno unijeti nikakvo piće, parfeme, tekući puder, tekućinu za leće (osim! Moja THE Kolegica je to unijela u vrećici s ljekovima i kad su je pitali što je to ona odgovori - lijek, treba mi.), labello, ruž za usne itd. Zato se nemojte nakupovati prije leta u duty-free shopovima jer će vam sve to oduzeti ako je u ručnoj prtljazi, kao npr. gospodinu koji je bio ispred mene, oteli mu novu bocu vodke. Opet se vratim u red koji je još veći nego je bio. Ali na svu sreću red se brzo kretao, a neki putnici nisu znali gdje poći za njihov let koji ide za nekih pola sata ili UPRAVO pa su zapeli ili bili posalni na kat iznad gdje se I NALAZI njihov peron... kad sam napokon došla na red (imaju oko 4, 5 mjesta kontrole da ne zapinje red) oko tri čovjeka stoje na jednom kontrolnom mjestu s jedne strane. Jedan za nadzor, drugo dvoje, muško i žensko za ispipavanje. ČINJENICA 5: Kakve su im kontrole? Predate uobičajeno prtljagu na rendgen, izujete cipele, pa i cipele date na rendgen i službenica/k (ovisno o vašem spolu) vam prisloni uređaj za nalađenje metala, ispipa vam noge, DIGNE KOSU da pogleda skrivate li bombu u kosi. Pa pođete iza rendgen mašine i ja sam morala čekati jer su čovjeku prije mene otvorili torbu jer je imao vodku iz duty-freeja skrivenu u torbi. Oduzeli su mu je naravno. Čovjek za nadzor je vidio moju majicu "DUBROVNIK, Adriatic sea" pa je pričao kao da bi volio posjetiti Dubrovnik na Adriaticu :) simpa čovjek. Jedan od rijetkih nasmiješenih ljudi na mom putu... Mene su pitali smiju li mi pregledati računalo. Pa su ga odnjeli u drugu prostoriju i ubrzo vratili jer ipak nije bomba :p Kasnije sam saznala da su mojoj THE Kolegici, koja nije znala za labelo-ruž zabranu, oduzeli labella i skupi tekući puder. Pa napokon! Prijeđosmo na drugu stranu. Do perona! Pokušali smo zamoliti da nas smjeste blizu, ali bez uspjeha, avion je bio pun. Htjele smo utući vrijeme na kavi ili piću i potražile gdje je kafić, no nigdje traga stolovima na american peronu. Dođemo do kao šanka (prepoznali smo po kasi) i što vidim: ČINJENICA 6: Na American gateovima se od napada britanskih aviona (negdje sredinom ili početak osmog mjeseca) NE prodaju nikakva pića radi mjere sigurnosti koje je odredila američka vlada. Savjet: Napijte se prije kontrole ako budete morali dugo čekati. Ulaz u avion me podsjećao na Izgubljene, pa i sam zvuk aviona. THE Kolegici se nije svidjelo što sam to rekla na glas :p Letili smo Lufthansom, znate već kakva su sjedala, mene su smjestili na srednjim sjedalima uz prolaz. Gospođa ispred mene je nagnula sjedalo tako da sam imala stiještene noge. Gledale smo Stick to it! Ili takvo nešto. Film o gimnastičarkama u kojem glumi Jackie iz Sex, škole i odrastanja i neki dokumentarac o zebrama. Stalno smo nešto jeli, a meni nije bila loša govedina koju su nam dali :) Pokušala sam ne zaspati, ali ipak - nemoguće. Malo po malo spavala sam kojih sat vremena. Sjećam se da me na kraju probudio stjuard rečenicom "Chicken sandwich or pizza?" uzela sam pile. Bila su dva stjuarda zadužena za naš prolaz. Jedan bijelac koji se nije baš smješkao i jedan njemački Turčin rekla bih, koji je bio simpatičan i ljubazan i nasmiješen :) Volila sam kad je on posluživao :D Mislim da nismo baš bile drage nekoj stjuardesi jer smo mi tri šetale jedna do druge i jednom joj čak i zakrčili put za kolica... ČINJENICA 7: U avionima tako hlade da ne bi bilo poželjno putovati u kratkim hlačicama osim ako ste s Grenlanda. Svakako ponesite dobru majicu dugih rukava, nikakve košuljice za navući preko vas neće dovoljno ugrijati. Također ne preporučam putovanje u japankama, noge će vam se smrznuti do boli. U avionima ćete morati ispuniti migrantske papire. Postoje posebna pravila za njih pa dobro pazite kakva pravila i kako ćete pisati 7 i 1, Z itd. Nakon 8 sati leta došli smo u Boston! (2am po Europskom, 20 po Američkom) Bilo je pravo zadovoljstvo vidjeti te kućice uz Atlantik, baš kao iz Dawson's creeka :) ČINJENICA 8: Ako mislite da je tu kraj putovanju, varate se. Tu smo morale čekati u još jednom redu. Postoje dva reda: za Amere i neAmere. Red za neAmere je na svu sreću bio manji. Jeeee. Tu predočavate putovnicu, vizu i vaše papire ispunjene u avionu. Naš je policajac bio simpatičan i popričali smo s njime. Sjevernjake zovu Yankees, južnjake Rednecks Onda borba za prtljagu. Moja sreća kad sam napokon došla u kontakt s baterijama (za fotić spremljenim u prtljagu) bila je neopisiva. I ponovo veliki ogromni red do izlaza. Ali Pošto sam ostavila svoju kolekciju u rozoj vrećici morala sam poći po nju pa su me poslali u ured za izgubljene prtljage (wt?!) i tu sam isto, pogađate, morala čekati. Zbunjeni orijentalni stariji čovjek zadužen za Lufthansu nije imao pojma o kakvoj ja vrrećici govorim pa je pošao negdje i vratio se za 15 minuta s mojom vrećkom :D i napokon. Napokon smo bili vaaaaaaan!!!!! :D Dočekali su nas predstavnici The Organizacije i Litvanske kolege. I zamislite, na Logan International Airportu se većina trgovina ili mjesta za jesti zatvaraju u 21. Na kraju nisam ni suze pustila prije ni tijekom putovanja. Baš čudno.
|
