subota, 15.03.2014.
devedeset i peti dan
Zar je zbilja tako loše, ako zatrebaš novac, prihvatiti se posla izlažući golotinju svog tijela?
Ti dani što se ne razlikuju jedan od drugog, ti dani kao minute u jednom jedinom danu što beskrajno traje. O, nije točno da se nisam pitala za razlog zbog čega li sam ustrajala u toj misiji protiv same sebe. Oči uplašene srne, uzrujan pogled. Možda stoga ne uspijevam sagledavati život jer izgubila sam ritam i rimu ujednačenih, pravilnih otkucaja duše pjesnika.
I kakofonija prelazaka iz jednog u drugo nestabilno stanje s tim nekim nazovi rečenicama sabiranja životnog iskustva zabodenih u kolotečinu života…
Sama sam sebe osudila na ovu čudnu potragu tko zna čega? Čamotinje, žalovanja, patnje?!
O, zašto li se, kad me je već slučaj naveo na njih, nisam priključila gospodi boemima u njihovoj kavani i s njima traćila nego i prepustila se zaboravu kao u trenucima pijanstva?
Trenutku kada se nečeg odrekne je trenutak u kome je netko drugi pobijedio.
Prije tri mjeseca ili čak možda prije tri tjedna ni pomislila ne bih da se upustim u takvo nešto i odlučno bih rekla ne, ali sad to više ne mogu uvjerljivo reći.
Jesam li baš tako očajna? O da, jesam. Sve mi jasnije postaje da trebam novac.
Puno novca, ako ću se upustim u potragu za svojim djetetom i… i ništa se ne razmota samo po sebi, besplatno i u očekivanju bez traženja mog uzničara.
I ne znam zbog čega me odjednom obuzela ta potreba za puno novca? Što se odjednom promijenilo, kakva se to čudna pomisao budi? Zar se sreća kupuje?
Ne bih trebala zavaravati samu sebe. Ako nisi zadovoljan životom, potrebno ga je promijeniti.
A bila sam očajna, svjesna da trebam novac i makar još nisam sama sebi odgovorila na pitanje, moji odlasci sad već ženi koja je lako mogla biti i prpošna cura iz autobusu što ju vozi do posljednje stanice u šumarku gdje je ostala ležati s metkom u glavi, a ja ona.
Ponovno čavrljamo uz čaj, na koji sam počela kod nje dolaziti.
„Je li zbilja loše biti plesačica na 'šipci'?“ upitam.
Htjela sam je pitati o spavanju s muškarcima za novac, ali se ne usudim.
Ono, što je još do prije nešto više od dva mjeseca tek služilo za slikoviti opis podrugivanja, odjednom se preobrazilo u nešto posve drugo, ozbiljno pitanje ili odgovor rješenja mog životnog stanja pri čemu kao da se tom promjenom sudbina meni ruga?!
Te neke stvari iz prošlosti kojih, po nas bolje, da se nikada nisu dogodile.
„Ma i nije baš, ali s vremenom pogled na ista, poznata lica i iste stare izraze postane dosadno. Plešeš poput mehanizma, kao da te iznutra nešto pokreče, a zapravo ne daješ sve od sebe, zdušno, sto posto uživljenosti pokreta u glazbu da ponesena zaboraviš na sve ostalo što je potrebno ukoliko želiš zaraditi puno dobrih napojnica. Znaš, uvijek ima cura koje to obožavaju, osjećaju se moćno pred gomilom muškaraca koji sline iz gubice i plaćaju da ih gledaju kako se izvijaju… ja mislim da su ti gledatelji zapravo jadnici zbog čega sam i ja izvođačica predstave za njih jadnica…“ rekla je odsutnim tonom gledajući negdje ka stropu, „ali potreban ti je novac da živiš, a to je lako zarađena lova ako si očajna i, po mnogo čemu, bolje od ovoga što sada radim pa mi zato treba koji šut…“
- 15:32 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
Opis bloga
Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...
(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.
