petak, 14.03.2014.
devedeset i četvrti dan
Gledam ljude dok voze limene ljubimce i po tom kako voze vidim da ne vole niti su voljeni, a ne mare za seks i na sve čovječno su zaboravili i… i već treći dan zaredom posjećujem i sjedim kod nje.
U glavi vrtim sliku kako sam je tog poslijepodneva ugledala da ulazi u auto nekog muškarca.
„Bože, ne valjda,“ pomislim i ne želim nastaviti misao.
„Kako se snalaziš da plaćaš ovaj stan?“ upitam iako se nisam htjela upuštati ni u tu temu.
Shvatila sam da o tom želi govoriti jer tim može opravdati način svog života, a to je najmanje što mogu učiniti za nju.
„A što ti misliš? Dajem muškarcima da me prcaju za novac.“
„Bože, žao mi je…“
„Tako si draga, “ reče i lice joj iskrivi kiseli osmjeh, „ali ne znam zašto žališ Ano?“
„Pa žao mi je zato,“ rekla sam osjetivši se glupo, „što sve moraš proći… raditi, samo da bi živjela… živjela kao ljudsko biće…“
Možda sam drugačije trebala izraziti podršku, ali nisam znala.
„Ano, nemoj nikad izgubiti svoju toplinu, – obećaj mi da nećeš postati takva da… da te život u tom zlokobnom svijetu porazi pa izgubiš sposobnost suosjećanja i razumijevanja nekog kao ja… mada i ne zaslužujem poštovanje…“
Bila mi je prijateljica, možda ne na uobičajeni način nego više kao drugarica u patnji, zar ne? I zar sam trebala drugačije postupiti govoreći da čini nešto ružno i odvratno pa ne želim imati posla s njom?
Ne, ne mogu o njoj misliti drugačije, ne, pogotovo poznavajući što je prošla, u što se njena mladost naprasno pretvorila i u ralje kakvog je života uskočila.
Ne, kad i sama gajim jednako suludu obmanu sebe same.
Pritajeno i podsvjesno promišljala sam na sličan način iz razloga što ga radije neću izreći.
„Kako je to raditi?“ pitam pokušavajući od dva zla prodaje vlastitog tijela pohoti ljudskoj, odabrati ili odvagnuti manje. „Kakav je osjećaj biti plesačica na štangi?“
Je li odista moja namjera bila skrenuti pozornost s tuge koju sadrži pitanje:
„Ali što drugo mogu, znam ili sposobna sam za raditi poslije svega?“ ili sam blago pokušala opravdati se obzirom da tako i ja mogu priskrbiti novac pa ne živjeti u podrumskom stanu jer kao što je rekao seljak u emisiji za selo: „Ne želim živjeti bolje već kao ministar poljoprivrede s njegovom plaćom, a on neka s mojom ne živi lošije od mene na mojoj farmi krava. “
- 14:18 -
