petak, 14.03.2014.

devedeset i četvrti dan

Gledam ljude dok voze limene ljubimce i po tom kako voze vidim da ne vole niti su voljeni, a ne mare za seks i na sve čovječno su zaboravili i… i već treći dan zaredom posjećujem i sjedim kod nje.
U glavi vrtim sliku kako sam je tog poslijepodneva ugledala da ulazi u auto nekog muškarca.
„Bože, ne valjda,“ pomislim i ne želim nastaviti misao.
„Kako se snalaziš da plaćaš ovaj stan?“ upitam iako se nisam htjela upuštati ni u tu temu.
Shvatila sam da o tom želi govoriti jer tim može opravdati način svog života, a to je najmanje što mogu učiniti za nju.
„A što ti misliš? Dajem muškarcima da me prcaju za novac.“
„Bože, žao mi je…“
„Tako si draga, “ reče i lice joj iskrivi kiseli osmjeh, „ali ne znam zašto žališ Ano?“
„Pa žao mi je zato,“ rekla sam osjetivši se glupo, „što sve moraš proći… raditi, samo da bi živjela… živjela kao ljudsko biće…“
Možda sam drugačije trebala izraziti podršku, ali nisam znala.
„Ano, nemoj nikad izgubiti svoju toplinu, – obećaj mi da nećeš postati takva da… da te život u tom zlokobnom svijetu porazi pa izgubiš sposobnost suosjećanja i razumijevanja nekog kao ja… mada i ne zaslužujem poštovanje…“
Bila mi je prijateljica, možda ne na uobičajeni način nego više kao drugarica u patnji, zar ne? I zar sam trebala drugačije postupiti govoreći da čini nešto ružno i odvratno pa ne želim imati posla s njom?
Ne, ne mogu o njoj misliti drugačije, ne, pogotovo poznavajući što je prošla, u što se njena mladost naprasno pretvorila i u ralje kakvog je života uskočila.
Ne, kad i sama gajim jednako suludu obmanu sebe same.
Pritajeno i podsvjesno promišljala sam na sličan način iz razloga što ga radije neću izreći.
„Kako je to raditi?“ pitam pokušavajući od dva zla prodaje vlastitog tijela pohoti ljudskoj, odabrati ili odvagnuti manje. „Kakav je osjećaj biti plesačica na štangi?“
Je li odista moja namjera bila skrenuti pozornost s tuge koju sadrži pitanje:
„Ali što drugo mogu, znam ili sposobna sam za raditi poslije svega?“ ili sam blago pokušala opravdati se obzirom da tako i ja mogu priskrbiti novac pa ne živjeti u podrumskom stanu jer kao što je rekao seljak u emisiji za selo: „Ne želim živjeti bolje već kao ministar poljoprivrede s njegovom plaćom, a on neka s mojom ne živi lošije od mene na mojoj farmi krava. “

- 14:18 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.