srijeda, 12.03.2014.
devedeset i drugi dan
Ipak… ipak opet pozvonim na vrata njenog stana. Došla sam joj pred vrata uvečer kao mokar mršav izubijan isprepadan olinjali psić da ga pusti unutra i nahranio te tako stekne prijatelja, ali doživim strašan šok kad mi je napokon otvorila vrata. Izgledala je kao kostur prekriven kožom i lice joj je udubljeno. Golemi, tamni koluti utisnuli su joj se ispod očiju. Nisam htjela upitati ako joj je susret sa mnom vratio sjećanja što sam i ja pokušavala zaboraviti jer i meni su se počela pričinjati puno jasnija viđenja zakopane prošlosti. Lice joj se ozarilo kad me je ugledala i bilo mi je zbilja žao da sam tako dugo čekala i nisam navratila. Pogotovo jer očito je nešto muči radi čega je jako bolesna. Zar je odista prošlo samo tjedan dana?
„Bože Ano, izgledaš potpuno drugačije. Kad si me prvi put obišla izgledala si tako… tako izbezumljeno. Da li si riješila problem što te je mučio ili takvo što?“
„Da,“ odgovorim smiješeći se i uvijeno izrekla laž jer nisam riješila ništa, a najmanje što me muči i radi čega sam došla. „Ja nemam velika očekivanja.“
„Ah, i ja bih trebala tako: bez očekivanja od života – ali me jednostavno uvijek nešto zanese i zatim se razočaram…“
Pidžama visi na njoj. Kućni haljetak što je, u mom sjećanju na prošli put, bio bijel gotovo je taman od prljavštine. Skliznuo joj je na jednu stranu s ramena. Očito je iscrpljena. Odvukla se na kauč, a ja sam otišla u kuhinju. Sve je čisto. Uredno. Izgledalo kao da je nitko ne koristi. U ladicama sam pronašla kutiju čaja, ali u hladnjaku nema mlijeka. To je bilo u redu obzirom da u ovom kraju nije uvriježeno piti čaj s mlijekom.
Kad sam zgotovila topli napitak i poslužila u dnevnoj sobi, sjednem na rub kauča i podvijem noge poda se. Namjeravam je pitati što se dogodilo, što odjednom ne štima, ali neću je siliti na razgovor o nečem što ne želi.
Sam bog zna da sam u stanju strpljivo i bez riječi čekati dok ne odluči reći što joj je na duši.
„Onda, vidim da je s tobom sve u redu,“ izjavi i nasmiješi se zatvorenih usta. „Radiš li?“
„Ne, nisam zaposlena, barem ne na način da primam plaću.“
„A od čega živiš? Od milostinje?“
„Pa moglo bi se to i tako zvati… ja i voljeni primamo invalidninu…“
Što sam drugo mogla reći? Zar da čak ni u ovim kriznim vremenima muškarac ne bi bio u stanju sam potrošiti sav bijedni novac sirotinje koju zaradi pa se mora oženiti…
Tražimo se u tuđim tugama i prijaju nam baš poput osvježavajućeg soka u koji umiješamo vlastitu tugu.
- 08:56 -
