srijeda, 12.03.2014.

devedeset i drugi dan

Ipak… ipak opet pozvonim na vrata njenog stana. Došla sam joj pred vrata uvečer kao mokar mršav izubijan isprepadan olinjali psić da ga pusti unutra i nahranio te tako stekne prijatelja, ali doživim strašan šok kad mi je napokon otvorila vrata. Izgledala je kao kostur prekriven kožom i lice joj je udubljeno. Golemi, tamni koluti utisnuli su joj se ispod očiju. Nisam htjela upitati ako joj je susret sa mnom vratio sjećanja što sam i ja pokušavala zaboraviti jer i meni su se počela pričinjati puno jasnija viđenja zakopane prošlosti. Lice joj se ozarilo kad me je ugledala i bilo mi je zbilja žao da sam tako dugo čekala i nisam navratila. Pogotovo jer očito je nešto muči radi čega je jako bolesna. Zar je odista prošlo samo tjedan dana?
„Bože Ano, izgledaš potpuno drugačije. Kad si me prvi put obišla izgledala si tako… tako izbezumljeno. Da li si riješila problem što te je mučio ili takvo što?“
„Da,“ odgovorim smiješeći se i uvijeno izrekla laž jer nisam riješila ništa, a najmanje što me muči i radi čega sam došla. „Ja nemam velika očekivanja.“
„Ah, i ja bih trebala tako: bez očekivanja od života – ali me jednostavno uvijek nešto zanese i zatim se razočaram…“
Pidžama visi na njoj. Kućni haljetak što je, u mom sjećanju na prošli put, bio bijel gotovo je taman od prljavštine. Skliznuo joj je na jednu stranu s ramena. Očito je iscrpljena. Odvukla se na kauč, a ja sam otišla u kuhinju. Sve je čisto. Uredno. Izgledalo kao da je nitko ne koristi. U ladicama sam pronašla kutiju čaja, ali u hladnjaku nema mlijeka. To je bilo u redu obzirom da u ovom kraju nije uvriježeno piti čaj s mlijekom.
Kad sam zgotovila topli napitak i poslužila u dnevnoj sobi, sjednem na rub kauča i podvijem noge poda se. Namjeravam je pitati što se dogodilo, što odjednom ne štima, ali neću je siliti na razgovor o nečem što ne želi.
Sam bog zna da sam u stanju strpljivo i bez riječi čekati dok ne odluči reći što joj je na duši.
„Onda, vidim da je s tobom sve u redu,“ izjavi i nasmiješi se zatvorenih usta. „Radiš li?“
„Ne, nisam zaposlena, barem ne na način da primam plaću.“
„A od čega živiš? Od milostinje?“
„Pa moglo bi se to i tako zvati… ja i voljeni primamo invalidninu…“
Što sam drugo mogla reći? Zar da čak ni u ovim kriznim vremenima muškarac ne bi bio u stanju sam potrošiti sav bijedni novac sirotinje koju zaradi pa se mora oženiti…
Tražimo se u tuđim tugama i prijaju nam baš poput osvježavajućeg soka u koji umiješamo vlastitu tugu.

- 08:56 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.