nedjelja, 09.03.2014.

osamdeset i deveti dan

„Ali što drugo mogu, znam ili sposobna sam raditi poslije svega?“ pitanje je izrekla žena koja je lako mogla biti prpošnu curu autobusu odveo do posljednje stanice u šumarku gdje je ostala ležati s metkom u glavi.
Moram reći da moj odgovor na njeno pitanje uopće nije odgovor jer da nije mog voljenog o kom skrbim i ja bih postala ista kao ona kao što i da sam rođena negdje na sjeveru Europe prirodna nepogoda u obliku snježne mećave bilo bi najpogubnije u mom okruženja. Da sam rođena u Africi vjerojatno bih gladovala. Kao kći nesretnog naroda kažnjena sam okrutnom sudbinom koju ni ljubav u srcu nije mogla ublažiti.
U životu ili voliš ili si voljen, a oko drugoga se trudiš i boriš. Rijetki su toliko sretni, mi ostali od jednog krenemo a za drugo se borimo.
Na marginama Balkana svijet mimoilazi ljude, a sjaj sunca guši balega i prostaštvo. Na vratima istoka Europskog kontinenta nikakav uzor ne hrani mrtvačku vedrinu njegovih stanovnika – robova vremena.
Najčešće prestaneš jesti kruh ako nemaš novca da ga kupiš jer si pojeo govno pomislim pa mi misli krenu drugim tokom i ja razmišljam o tome da dok si budan, skapavaš od čamotinje. Nasilna praznina bolne Domovine i pustinja u dušama njenih žitelja tjeraju te od kavane do bordela da u vukojebinijanskom transu zaboraviš višestoljetnu gorčinu svoje zemlje, jalovost srca i pomanjkanje ljepote. Stoga se opijaš i psuješ da ne kloneš i ne moliš Boga za milošte.
Nisam dovoljno pametna da znam kad trebam biti glupa.
Razočaran tolikim ne-ljudima, varaš bespuće zavičaja s pustopoljinama i dubravama. Oduvijek su tamošnji domoroci od osvajanja bježali u šumu; u šumu sam i ja pobjegla od njihovog strašnog nauma i kroz šumu došla u utočišta među njih.
Nije važno kako se polako ide nekim putem kroz život sve dok se ne zaustavi.
Zapisano je da, kao potomci neznanih i raspršenih naroda ovog surovog prostora nikad nećemo razmišljati o sreći te da će se kapljice naše krvi pridodati biserima na krunici jada što smo baštinili u izgubljenim bitkama poraženih naših predaka.
Zar je pošteno tražiti od drugih ono što nismo spremni učiniti sami?
Uzdah i prokletstvo strategije su nas pastira predodređenih za poniženje koji smo pali s tko zna koje zvijezde noćnog neba.
SMS mog voljenog:
„Treba mi neko kome sam i ja neophodan “

- 16:41 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.