utorak, 04.03.2014.

osamdeset i četvrti dan

Već je više od tjedan dana prošlo od kad sam je ponovno ugledala. Prepoznala.
Sjedile smo u istom autobusu. Bila je na sjedištu pored 'Nasmijane', silovane pa ubijene. I ona se sjetila zatočeništva na istom mjestu. Predosjećaj u obliku krhotina uspomena iznenada je navro u bljeskovima dok sam sinoć hodala ulicom. Nagoviješta na teško objašnjiv način naš susret – s odraslom ženom koja sad prodaje tijelo. Nedostojno. Bijedno.
Zamišljam sad sebe na obali nekog mora, na pješčanom sprudu što ga zapljuskuju divlji valovi. Tako bi mi prijalo takvo popodne.
Ona moja poznanica vodi ponižavajući život. I ja bih kao ona provodila dane samo da mi poslije sveg nisu donijeli mog voljenog pa moram skrbiti o njemu.
Idem kroz život, ne znam što me čeka ni gdje ću se zaustaviti ali idem.
Valjda moju radoznalost potiče pomisao da bi i ja bila ona pa je zato želim pobliže upoznati – odlučim posjet ću je.
Jutros mi predavanje protiv protesta u klupi u parku gdje sam sjela da se odmorim sa vrećicom onog što sam kupila na tržnici održao čovjek koga već šest mjeseci srećem po gradu da nosi transparent s natpisom govori kako daje 5.000 eura onome tko ga neko zaposli.
Ona moja poznanica mi je dala adresu gdje stanuje. Otkad sam našla utočište u ovom gradu, još nikad nisam prekoračila prag ničijeg stana. Nisam se zbližila s nikim. U potpunosti sam zaokupljena skrbi za voljenog i ne želim se s nikim petljati. Dovoljna mi je vlastita tuga, a večernje šetnje su mi odušak. Pomalo me plaši, a pomalo privlači upoznati i taj krug pakla kom bih, kao što sam već rekla pripala da nije mog voljenog. Zato sam i pošla razgovarati s njom makar nisam znala o čemu jer pričati o danima što su nas povezivali nije tema o kojoj govorim s nekim.
Okrznuta opsjena.
Odlaženje je potrajalo čitav tjedan. Jedva sam skupila hrabrost i nevoljko pozvonila na vrata.
Samo jaki i hrabri rukovode se uvijek sa srcem. Kalkulacije su za slabiće i kukavice.
Pomodrjelih usana i bijelih kapaka izgledala je kao duh netom izašao iz vlastitog tijela. Kosa joj je zamaštena i prljava, a male šake stegnute. Jednom čvrsto drži kvaku kao da će poletjeti ili pasti ako je ispusti. Drugom se podbočila. Tapkala je u mjestu da ugrije noge. Iza leđa nazirao se polumrak iz kog dopire ne pretjerano glasna glazba za koju se običava reći da je narodna. Ništa posebno ili neočekivano. Činilo se da je sama u stanu.
„Smijem li nenajavljeno banuti ti na vrata?“
„Šipak nenajavljeno,“ veli otvorivši vrata da me propusti. „rekla sam ti adresu, a ti si je uzela i rekla da ćeš doći kad budeš imala vremena.“
Ne može kod mene volimo se, pa se ne volimo. Ni obrnuto. Ili te volim ili te ne volim. Nema dvojbi…
Ušla sam u stan, ali teško mi je reći nešto više jer što reći osim da smo malo prosjedile, a ja, uglavnom šuteći i bez riječi, zurila u šalicu čaja što je skuhala za me pa zatim otišla jedva izustivši da ću opet navratiti.
Ima dana kada mi se toliko ništa ne da, da je sreća što disanje ne ovisi o mojoj volji.

- 20:51 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.