petak, 28.02.2014.

osamdeseti dan

Što je oholije od ponosne zamisli koja nad svima lebdi i nadahnute zlobom što povremeno silazi među stvari?
Ta fina granica između podrugljive duhovitosti i čiste zlobe koju neki od vas nikad neće uočiti.
Svaki je pustolovni duh nemilosrdan i podsmjehuje se. Uvijek sumnjičav i podrugljiv. Samog sebe uvjerava da ne čini zlo. Neizmjernoj žučljivo muti pogled i truje laži ne bi li uživala u smrtnom izdisaju. Lišava život uzaludnosti.
Sanjala sam umirujući neki san. Probudim se sva u zagrljaj pretvorena
Spoznaje je razlog događanja naše stvarnosti. Postaje pothvat i poriv, a strast za promišljanjem biva pošast razbora i bunilo bistrog uma. Odjednom prestane lebdjeti, skupi krila pa se strmoglaviš ne bi li zarila pandže u vlastitu stvarnost.
Majka priroda i gola istina...mučnina, tuga, radost, sreća...pa, opet. Je l' se to zove osjećajnost il' nekako drugačije?
Otkriva se nagon grabežljivice. Rane koje ostavlja u plijenu dubinom govore o njenoj snazi. Njezin duh je orao i zmija, pandže i otrov. Svim želi gospodariti, sve posjedovati, a ako se nečeg ne dokopa sve razbija u komadiće.
Kupovina vremena je zahtjevna. Vrijeme nećete nadmudriti tako da ga požurujete. Nitko nije lukaviji od vremena.
Unatoč uopćenom objašnjenju slika mojih uspomena ta mlada osoba iz grupe još djevojčica koje, na putu u nepoznato, žamore u autobusu punom mladih žena i zatim jedne više nema… jednu od njih, kojoj nisam znala ime, susrela sam u sumnjivom lokalu iznenada, pored šanka gdje sa šalicom čaja u ruci vrebam mog uzničara. Namjeravam s njom razgovarati samo ne mogu odlučiti kad pa još neko vrijeme puštam da me rijeka prolaznika nosi dok tko zna gdje brodim u mislima.
Dobra vremena postati lijepe uspomene, a loša vremena postanu dobra životna ščola.
Možda su to pokušaji da zaboravim to što je bilo?
Nikad ne treba odustati. Uvijek treba potražiti razlog da se dalje pokušava...
Zar se može zatomiti sjećanja i izbrisati uspomene?
Ljudi se mijenjaju, a ne uspomene.
Koliko je još živo od ženske čeljadi s kojima sam zajedno ušla u mračnu, ogromnu prostoriju kad smo došle u logor i već je pala noć?
Sreća je u srcu, a ne u danim okolnostima.
A onda se u mom sjećanju zaustave autobusi na kraju šljunkovitog puta. Ispred žičane ograde. Nisko, iznad vrhova stabala obližnje šume. Pun Mjesec je obasjao stazu, dvorište i nekoliko zgrada od kojih nama najbliža izgleda kao štala. Oko nas je mrak. Crne sjene brda i zastrašujuća šuma. Čuje se muški glas. (Vojnik? Stražar?) Nekom kaže da je to mjesto gdje će nas držati za razmjenu…

- 22:51 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28    

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.