srijeda, 26.02.2014.

sedamdeset i osmi dan

Današnji dan obećava. Ali svi znamo što je obećanje: 'ludom radovanje'!?. I zato nema ništa od nebeskog spokoja, od vedrih čari, blagih osmjeha na mjesečini.
A nema ni pravednog božjeg gnjeva!
Ludost, blesavost, mahnitost, glupost, sve što ne podrazumijeva pamet...
Koliko li sam samo nebesa zakopala u sebi?
Pametan se pravi glup, a glupan pametan.
Toliki pali bogovi u umijećima zvjezdoznanaca što zazivaju svjetlost i anđele dok u tvojoj krvi lepeću krilima stvarajući jeku sudbine u duši?
Od glupih osoba volim samo sebe! A i to je preko veze! Rodbinske.
Prolazeći ulicama prepuštam rijeci prolaznika da me nosi.
Težinu svojih grešaka shvatite tek onda kad sretnete osobu koja ih ne oprašta.
Opet ugledam curu koju nisam vidjela drugačiju nego u besprijekornom stanju – čak i u tri sata ujutro, nakon čitave noći obavljanja najstarijeg zanata na svijetu i njenog momka koji je dojurio na skuteru pa čim se popiški u pokrajnjoj uličici i silovito šmrknuo nos prilazi svojoj ženskoj i daje joj krupni zvučni poljubac, a uz to je srdačno pljesne po stražnjici
Na kojoj strani života ti se uhvatila mahovina u tom smjeru nije sjever nego pakao!
Početak je drugog desetljeća trećeg milenija. Domovina je napokon uređena po mjerilima EU, njena članica. Dosegli smo društveni stupanj razvoja i život za kakvim težimo da će prevladati nakon Domovinskog rata kad napokon postanemo samostalni.
Oduvijek sam imala svoj pogled na svijet. Svjesna sam da je kut mog gledanja ponekad bio suviše oštar… Suvremena politika EU provela je svoju misiju onog jedinog uspješnog institucionaliziranja što nameće: pretvorbu nacionalnih država u institucije siromaštva – Demokraciju u kojoj vlada tiranija Bankokracije što kamatama tjera prezadužene ovisnike potrošačkog društva iz vlastitih domova stvarajući od njih beskućnike i roblje jednako kao i pogrom kakav sam ja prošla – nimalo surovije od mog broda luđaka kojim i nadalje plovim, u sadašnjosti, rijekom prolaznika nakrcana metaforom, pjesničkom sujetom i ludilom stradanja kakvim mi je u sad već jako davno doba opskrbilo.
Kada poželiš da odeš nekuda daleko, a znaš da nema nikoga blizu isto kao što znaš da je neko zauvijek otišao tada ti nije više važno gdje si ti i gdje je on. I nije strasno ako ne jedeš ni kada ne spavaš... Strašne su misli koje izazivaju to…
Zagledam nepomične treptaje sazviježđa.
Od svih igračaka na svijetu, ljudi odaberu za igru baš to da se poigravaju sa osjećanjima drugih ljudi?!
Trebao bi da te sastavlja onaj tko se igrao pa te slomio.
Neću se okretati minulim vremenima u kojima leže dokazi okrutnosti i nasilja. Zašto buditi slabost plača u probdjevenim noćima?
Trudim se sebi da objasnim nečije postupke, pa odustanem od nemoguće misije.
Nemam suza za oplakivanje križeva i humaka. Ostali su na putu iza mene i ostavile misli od crne čipke. Ako u njima nešto i ima smisla onda to nije ljubav.
Nemam sklonost ka prolaznom uskrsnuću mog pamćenja. Naprotiv, pogromi svijeta u kom živim želim brazdati poezijom, stihove svoje krvi točiti u riječi bez rime razvalina vremena i prostora.
Ne pričajte mi o ljubavi vi koji ostavljate druge. I kada kažete da volite nekoga odlazite ako su tu problemi jer vi volite samo sebe, a ne druge…
O Zemlji neću sanjariti da izranja iz mrtvih voda, nego kao o hridinama što ih mrvi morska pjena.
Ne odustajem od života zbog sebe. Ne odustajem zbog voljenog...
Oluja poludjelih zvijezda nakalemila se na žestoku groznicu što mi obuzima misli.
Um daljinu mjeri kilometrima, a srce osjećajima. Po srcu, moj mi je voljeni uvijek previše blizu.
Zašto svijet ljudi ostaje netaknut dok te iskre grme pršteći u visinama po svodu noćnog neba?
Nisu kilometri problem ako postoji ljubav. Daljina je samo zemljopis, a ljubav pobjeđuje sve.
Kad bi samo nebo buknulo u snažni požar, a njegovi plameni jezičci ljudima liznuli glave!?
Odustati - to je uvijek pogrešno…
Čemu zauzdati otkucaje svog srca spremnog za grmljavinu i požudu da se opjeva tuga?
Zajeban je život, nas, odmetnika od života!
SMS mog voljenog: „Duša je najdublja rupa na svijetu,“ a ja mu odgovorim nakon dovoljno vremena da prinese slušalicu uhu: „Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.“

- 17:25 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.