srijeda, 26.02.2014.
sedamdeset i osmi dan
Današnji dan obećava. Ali svi znamo što je obećanje: 'ludom radovanje'!?. I zato nema ništa od nebeskog spokoja, od vedrih čari, blagih osmjeha na mjesečini.
A nema ni pravednog božjeg gnjeva!
Ludost, blesavost, mahnitost, glupost, sve što ne podrazumijeva pamet...
Koliko li sam samo nebesa zakopala u sebi?
Pametan se pravi glup, a glupan pametan.
Toliki pali bogovi u umijećima zvjezdoznanaca što zazivaju svjetlost i anđele dok u tvojoj krvi lepeću krilima stvarajući jeku sudbine u duši?
Od glupih osoba volim samo sebe! A i to je preko veze! Rodbinske.
Prolazeći ulicama prepuštam rijeci prolaznika da me nosi.
Težinu svojih grešaka shvatite tek onda kad sretnete osobu koja ih ne oprašta.
Opet ugledam curu koju nisam vidjela drugačiju nego u besprijekornom stanju – čak i u tri sata ujutro, nakon čitave noći obavljanja najstarijeg zanata na svijetu i njenog momka koji je dojurio na skuteru pa čim se popiški u pokrajnjoj uličici i silovito šmrknuo nos prilazi svojoj ženskoj i daje joj krupni zvučni poljubac, a uz to je srdačno pljesne po stražnjici
Na kojoj strani života ti se uhvatila mahovina u tom smjeru nije sjever nego pakao!
Početak je drugog desetljeća trećeg milenija. Domovina je napokon uređena po mjerilima EU, njena članica. Dosegli smo društveni stupanj razvoja i život za kakvim težimo da će prevladati nakon Domovinskog rata kad napokon postanemo samostalni.
Oduvijek sam imala svoj pogled na svijet. Svjesna sam da je kut mog gledanja ponekad bio suviše oštar… Suvremena politika EU provela je svoju misiju onog jedinog uspješnog institucionaliziranja što nameće: pretvorbu nacionalnih država u institucije siromaštva – Demokraciju u kojoj vlada tiranija Bankokracije što kamatama tjera prezadužene ovisnike potrošačkog društva iz vlastitih domova stvarajući od njih beskućnike i roblje jednako kao i pogrom kakav sam ja prošla – nimalo surovije od mog broda luđaka kojim i nadalje plovim, u sadašnjosti, rijekom prolaznika nakrcana metaforom, pjesničkom sujetom i ludilom stradanja kakvim mi je u sad već jako davno doba opskrbilo.
Kada poželiš da odeš nekuda daleko, a znaš da nema nikoga blizu isto kao što znaš da je neko zauvijek otišao tada ti nije više važno gdje si ti i gdje je on. I nije strasno ako ne jedeš ni kada ne spavaš... Strašne su misli koje izazivaju to…
Zagledam nepomične treptaje sazviježđa.
Od svih igračaka na svijetu, ljudi odaberu za igru baš to da se poigravaju sa osjećanjima drugih ljudi?!
Trebao bi da te sastavlja onaj tko se igrao pa te slomio.
Neću se okretati minulim vremenima u kojima leže dokazi okrutnosti i nasilja. Zašto buditi slabost plača u probdjevenim noćima?
Trudim se sebi da objasnim nečije postupke, pa odustanem od nemoguće misije.
Nemam suza za oplakivanje križeva i humaka. Ostali su na putu iza mene i ostavile misli od crne čipke. Ako u njima nešto i ima smisla onda to nije ljubav.
Nemam sklonost ka prolaznom uskrsnuću mog pamćenja. Naprotiv, pogromi svijeta u kom živim želim brazdati poezijom, stihove svoje krvi točiti u riječi bez rime razvalina vremena i prostora.
Ne pričajte mi o ljubavi vi koji ostavljate druge. I kada kažete da volite nekoga odlazite ako su tu problemi jer vi volite samo sebe, a ne druge…
O Zemlji neću sanjariti da izranja iz mrtvih voda, nego kao o hridinama što ih mrvi morska pjena.
Ne odustajem od života zbog sebe. Ne odustajem zbog voljenog...
Oluja poludjelih zvijezda nakalemila se na žestoku groznicu što mi obuzima misli.
Um daljinu mjeri kilometrima, a srce osjećajima. Po srcu, moj mi je voljeni uvijek previše blizu.
Zašto svijet ljudi ostaje netaknut dok te iskre grme pršteći u visinama po svodu noćnog neba?
Nisu kilometri problem ako postoji ljubav. Daljina je samo zemljopis, a ljubav pobjeđuje sve.
Kad bi samo nebo buknulo u snažni požar, a njegovi plameni jezičci ljudima liznuli glave!?
Odustati - to je uvijek pogrešno…
Čemu zauzdati otkucaje svog srca spremnog za grmljavinu i požudu da se opjeva tuga?
Zajeban je život, nas, odmetnika od života!
SMS mog voljenog: „Duša je najdublja rupa na svijetu,“ a ja mu odgovorim nakon dovoljno vremena da prinese slušalicu uhu: „Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.“
- 17:25 -
