utorak, 25.02.2014.

sedamdeset i sedmi dan

Pet sati. To je doba dana kad je ili prekasno ili prerano da se uradi to što se namjeravalo činiti.
Čudan čas poslijepodneva. Danas je nesnosan dan. Već dva dana nisam popila čaj, prekjučer jer sam izjurila osupnuta riječima, a jučer nisam skupila snage…
Toliko brodoloma preživiš jer kad jednom naučiš nikad ne zaboraviš plivati.
Nejake zrake zimskog sunca otkrivaju bijelu prašinu na oknu sobe gdje se oblačim za svoj večernji izlazak. Nebo se bijeli od oblaka iz kojih povremeno rosi kiša. Smrzava se na tlu.
Ne događaju se čuda nego se samo dogode neki ljudi drugim ljudima.
Na radijatoru grijem odjeću prije nego ću je navući. Unaprijed osjećam hladnoću u kostima. Ništa vrijedno spomena ili značajno da se zabilježi osim, možda kada se spusti noć. To je zbog sunca. Priljubljeno uz obzor blješti u oči kroz podrumski prozor našeg stana i nejasno pozlaćuje prljave bijele magle što vise u zraku između vlažnih zidova.
Pa zar ne primjećujete da je grad pun ljudi koji pričaju sami sa sobom? Zašto ih promatram kada sam i ja jedna od njih.
Oplahnulo je prostor i rasprostire blijedu neprozirnost.
Nije teško zaključati srce. Svaka nova greška, brava više.
Savršen dan da čovjek utone u razmišljanje o sebi: ova hladna svjetlost koju sunce rasipa izravno u oči stvorenja kao kakvu strašnu osudu – ono ulazi u mene kroz oči i obasjava mi utrobu. Iznutra me obasjava svijetlost – mjesto odakle su iščupali moje dijete.
Najteže je poslije svega otključati srce.
Samo je petnaest minuta izloženosti bilo dovoljno da sam se zgadila sebi samoj.
I ako u trenutku kad nekoga ili nešto ugledate pomislite da to neće dobro uticati na vaš život, ostanite pri tome, predosjećaj vas ne vara.
Zahvaljujem svijetlu, ali nije mi potrebno prosvjetljenje. Odričem se ogovaranja susjeda.
Vodim razgovor u sebi, sama sa sobom:
„Ej! Što si se zamislila?“
„Ma nisam, slušam glazbu.“
„Pa nemaš slušalice na ušima, a i nigdje se ne čuje glazba.“
„U mojoj glavi se čuje.“
I dalje sjedim klonula na stolici pored radijatora, a moj voljeni spava na postelji u susjednoj sobi ili bez hrabrosti bez jezika i očiju ne može ni reći ni vidjeti ni raspitivati se ni uvjeriti da li se i nama događa bračna nevjera svih propalih brakova u čiju nas neminovnost tako usrdno uvjeravaju otkada je čovjek izumio ogovaranje.
Eno na polici za knjige u mojoj sobi onih riječi kojima se stvara veliki život kakav nikada neće dospjeti u srca većine ljudi.
Takvo tajanstveno danas važno pitanje došlo je dotle da ne mogu otići, ako me bilo kakvim pokretom pokuša zaustaviti.
Ne mogu zaboraviti ono čega se ne mogu prisjetiti.
Kriju li moji večernji izlasci nekakvu tajnu?
Prošlost mi se susreće sa sadašnjosti, a sadašnjost se izgubila u vremenu.
Da li je išta stvarno?..
Kad mi pitaju glava ili pismo ja uvijek biram pismo. S glavom mi nešto nije u redu.
Ali voljeni moj leži nepomično na postelji. Preko zelenih i rascvjetanih polja u njegovim snovima, gonjeni suncu u trku jure oblaci rumenih obraza. Pčele zaboravljaju srkati svoj med pijane od sunčeva blještavila i ludo posrću i zuje. Slavuji biglišu iz krošanja ljubavni zov bez ikakva povoda. Voljeni moj sniva naš zavičaj dok još naši domovi nisu bili razoreni. Nepromijenjenu sliku davne prošlosti on je sačuvao zauvijek i nikakva stvarnost je ne može promijeniti. Ona zaziva osmjeh na njegova usta, a radost mu se žari na obrazima i ja po tome prepoznajem kad utone u san.

- 21:41 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.