utorak, 25.02.2014.
sedamdeset i sedmi dan
Pet sati. To je doba dana kad je ili prekasno ili prerano da se uradi to što se namjeravalo činiti.
Čudan čas poslijepodneva. Danas je nesnosan dan. Već dva dana nisam popila čaj, prekjučer jer sam izjurila osupnuta riječima, a jučer nisam skupila snage…
Toliko brodoloma preživiš jer kad jednom naučiš nikad ne zaboraviš plivati.
Nejake zrake zimskog sunca otkrivaju bijelu prašinu na oknu sobe gdje se oblačim za svoj večernji izlazak. Nebo se bijeli od oblaka iz kojih povremeno rosi kiša. Smrzava se na tlu.
Ne događaju se čuda nego se samo dogode neki ljudi drugim ljudima.
Na radijatoru grijem odjeću prije nego ću je navući. Unaprijed osjećam hladnoću u kostima. Ništa vrijedno spomena ili značajno da se zabilježi osim, možda kada se spusti noć. To je zbog sunca. Priljubljeno uz obzor blješti u oči kroz podrumski prozor našeg stana i nejasno pozlaćuje prljave bijele magle što vise u zraku između vlažnih zidova.
Pa zar ne primjećujete da je grad pun ljudi koji pričaju sami sa sobom? Zašto ih promatram kada sam i ja jedna od njih.
Oplahnulo je prostor i rasprostire blijedu neprozirnost.
Nije teško zaključati srce. Svaka nova greška, brava više.
Savršen dan da čovjek utone u razmišljanje o sebi: ova hladna svjetlost koju sunce rasipa izravno u oči stvorenja kao kakvu strašnu osudu – ono ulazi u mene kroz oči i obasjava mi utrobu. Iznutra me obasjava svijetlost – mjesto odakle su iščupali moje dijete.
Najteže je poslije svega otključati srce.
Samo je petnaest minuta izloženosti bilo dovoljno da sam se zgadila sebi samoj.
I ako u trenutku kad nekoga ili nešto ugledate pomislite da to neće dobro uticati na vaš život, ostanite pri tome, predosjećaj vas ne vara.
Zahvaljujem svijetlu, ali nije mi potrebno prosvjetljenje. Odričem se ogovaranja susjeda.
Vodim razgovor u sebi, sama sa sobom:
„Ej! Što si se zamislila?“
„Ma nisam, slušam glazbu.“
„Pa nemaš slušalice na ušima, a i nigdje se ne čuje glazba.“
„U mojoj glavi se čuje.“
I dalje sjedim klonula na stolici pored radijatora, a moj voljeni spava na postelji u susjednoj sobi ili bez hrabrosti bez jezika i očiju ne može ni reći ni vidjeti ni raspitivati se ni uvjeriti da li se i nama događa bračna nevjera svih propalih brakova u čiju nas neminovnost tako usrdno uvjeravaju otkada je čovjek izumio ogovaranje.
Eno na polici za knjige u mojoj sobi onih riječi kojima se stvara veliki život kakav nikada neće dospjeti u srca većine ljudi.
Takvo tajanstveno danas važno pitanje došlo je dotle da ne mogu otići, ako me bilo kakvim pokretom pokuša zaustaviti.
Ne mogu zaboraviti ono čega se ne mogu prisjetiti.
Kriju li moji večernji izlasci nekakvu tajnu?
Prošlost mi se susreće sa sadašnjosti, a sadašnjost se izgubila u vremenu.
Da li je išta stvarno?..
Kad mi pitaju glava ili pismo ja uvijek biram pismo. S glavom mi nešto nije u redu.
Ali voljeni moj leži nepomično na postelji. Preko zelenih i rascvjetanih polja u njegovim snovima, gonjeni suncu u trku jure oblaci rumenih obraza. Pčele zaboravljaju srkati svoj med pijane od sunčeva blještavila i ludo posrću i zuje. Slavuji biglišu iz krošanja ljubavni zov bez ikakva povoda. Voljeni moj sniva naš zavičaj dok još naši domovi nisu bili razoreni. Nepromijenjenu sliku davne prošlosti on je sačuvao zauvijek i nikakva stvarnost je ne može promijeniti. Ona zaziva osmjeh na njegova usta, a radost mu se žari na obrazima i ja po tome prepoznajem kad utone u san.
- 21:41 -
