ponedjeljak, 24.02.2014.

sedamdeset i šesti dan

U tri riječi ja mogu zaključiti sve što sam naučila o životu: on ide dalje.
I tako čitavog bogovetnog dana tumaram sa okrutnom slikom jučerašnjeg poslijepodneva.
Što nam vrijedi selektivno pamćenje kad selektira da pamti ono što ne treba.
Susrela sam ženu koja je bile sa mnom u autobusu i kasnije zatočene, a sad smo se prepoznale na mjestu gdje u pet sati odlazim popiti šalicu čaja.
Šećem kroz uspomene, a znam da neće biti dobro.
„A čime se baviš?“ upitam sad tu nekoć petnaestogodišnju djevojčicu u grupi mladih cura koje su završavale osnovnu školu ili tek upisale srednju,
„Čime se bavim? A što bih radila? Što očekivati? Što sam drugo naučila i što mogu raditi? Ta zar i ti iz istog razloga ne dolaziš ovamo? Što misliš, što tražim na ovom mjestu? I kakav, nakon svega, drugi posao znam osim s muškarcima…“
I to je zapravo sve, taj eho ili odjek pitanja i odgovora:
„Što drugo mogu, čemu sam i nakon sveg za što bih još bila sposobna raditi?“
Ako stvarno želite učiniti nešto, naći ćete način da to uradite. Ako ne učinite, pronaći ćete izgovor.
Neprestano je ječao još i dok silazim stubištem prema podrumskom stanu i slušam ženu s prvog kata da se jada ženi iz prizemlja kojoj je pokucala na vrata. Samo što prođem pored njih kad joj susjeda iz stana ispod otvori. Ona iz prizemlja odgovara mučno i kratkim rečenicama. Još nije dobila svoje zubalo i stajala je na vratima gotovo gola, u rastvorenom ružičastom kućnom ogrtaču, s pohabanim papučama pokojnog muža. Ona s kata iznad bila je prljava i stalno gleda u pod, a tek od vremena do vremena podigne pogled i zagleda sugovornicu. Govorila je bez prekida i razborito:
„Bilo bi mi sto puta milije da je ženskar. Bila bih sasvim ravnodušna da je tomu tako, ukoliko mu ne bi škodilo zdravlju…“
Neki ljudi uđu u tvoj život s namjerom i ciljem da te satru i onda samo odu bez pozdrava i objašnjenja.
Govori o svom mužu s kojim je u nesretnom braku. Muž je ne tuče i ne vara, ali pije. Svaku večer dolazi kući potpuno van sebe, a i njegovo zdravlje nije najbolje. Otkazuju mu jetra.
Shvatiš odjednom da i dalje živiš za neki trenutak koji je odavno prošao.
Kad sam ga mjesec dana prije slučajno susrela na ulazu u zgradu bio je žut i mršav.
„Ako se ne suzdrži od alkohola, dogodit će ti se isto što i meni: postat ćeš udovica“, rekla je udovica iz prizemlja, a onda otključam vrata i uđem u stan gdje me čeka voljeni moj.

- 19:48 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.