subota, 22.02.2014.
sedamdeset i četvrti dan
Sebe mogu izgubiti, događalo mi se i ranije kad me nema makar jesam…
Kao kada se opet, već po navici, dovučem se i smjestim na stolicu pored šanka kao pijanica koja će skapati u kavani.
A kamo bih inače pošla? Gdje tugu umirila oholijom i okrutnijom žudnjom?
Neki dani me podsjete na sve ono što nisam.
Čak se uspijevam dobrodušno nasmiješiti prazninama veselih budala koje me okružuju i uz šalicu čaja zatomljujem čežnju za lutanjima ulicom… dok gosti žamore i svađaju u malim raspravama, ja dajem maha svojim prividima.
Samo neka se nešto dogodi. Bilo što.
Pada mi napamet put autobusom koji me, ne znam koliko dugo i kamo, vozio. Pamtim, dvaput smo zastali: jednom pored puta, a zatim čekali skelu da nas prebaci preko Save.
Moj kut gledanja.
U oba zaustavljanja blizu nije bilo kuća. Tek šumarak.
Uspijevam se razboljeti od nekih riječi i nekih sjećanja.
Žene su izlazile, trče do šume i brzo se vračaju. Dozivaju se, kao djeca na izletu koja se boje da će se izgubiti. Ni jedna od nas nije pomislila na bijeg usprkos zlostavljanja djevojke iz grupe srednjoškolki u mom autobusu nekoliko sjedala iza i koja više nije među živima.
Uzvišena počast divnoj taštini. Kao glazba umjesto riječi.
Iako joj nikad nisam saznala ime, u sebi sam je prozvala Nasmijana. Možda je krivica njeno glasno smijanje radi čega se to dogodilo. Među kolegicama se isticala jer je najmanje uspjela obuzdati prpošnost. Vojnici su je izdvojili i odveli u šumu.
Riječi i sjećanje oštrije od ivice noža.
U svakom ratu poraženi biva u nemilosti pobjednika i koristi ga u okrutnim igrama svoje razbibrige.
Kao da je, nažalost, ponekad potrebno napraviti malo prostora... dozvoliti da neke stvari umru, da bi drugim nekim napravile mjesta za život.
U ratno doba kad samo jedan rafal iz mitraljeza pokosi čitav odred osvajača spremnih na sve, tražiti da se u predahu nakon i između bitki ne opuste prazneći se u snošaju sa zarobljenicama nije ostvarivo.
Pokušaji zbližavanja koji me udalje za čitav svemir.
Ne vjerujem da su se pri odabiru rukovodili bilo kakvim naumom i izdvojili najglasniju od djevojaka koja izgleda kao da je upravo sišla sa stranice ženskog modnog časopisa.
Ne, nisu ni bili onakvi kakvi bi željeli biti.
Oni su pred sobom vidjeli putenu curu poželjnu kao kost psu ili miš mački i koja je spremna da gasi njihovu požudu.
Između uzbuđenja i ravnodušnosti.
Gleda li se, moglo bi se reći, na sve, kao nešto posve prirodno. Nasilnost kojom su uzeli od nje što su htjeli redajući se jedan za drugim i smijući se njenim: „Molim vas nemojte…“ pa zatim kad nakon sveg nije mogla ustati i pridružiti nam se u autobusu, jer joj je tijelo izdala snaga, jedan između tih bradatih vojnika pucati joj u glavu, jer dovraga, zar tko očekuje da zarobljenicu donese u naručju? I zatim umjesto odgovora njegove riječi:
„Ako nije u stanju sama da hoda onda je bolje neka je mrtva…“
- 07:50 -
