subota, 22.02.2014.

sedamdeset i četvrti dan

Sebe mogu izgubiti, događalo mi se i ranije kad me nema makar jesam…
Kao kada se opet, već po navici, dovučem se i smjestim na stolicu pored šanka kao pijanica koja će skapati u kavani.
A kamo bih inače pošla? Gdje tugu umirila oholijom i okrutnijom žudnjom?
Neki dani me podsjete na sve ono što nisam.
Čak se uspijevam dobrodušno nasmiješiti prazninama veselih budala koje me okružuju i uz šalicu čaja zatomljujem čežnju za lutanjima ulicom… dok gosti žamore i svađaju u malim raspravama, ja dajem maha svojim prividima.
Samo neka se nešto dogodi. Bilo što.
Pada mi napamet put autobusom koji me, ne znam koliko dugo i kamo, vozio. Pamtim, dvaput smo zastali: jednom pored puta, a zatim čekali skelu da nas prebaci preko Save.
Moj kut gledanja.
U oba zaustavljanja blizu nije bilo kuća. Tek šumarak.
Uspijevam se razboljeti od nekih riječi i nekih sjećanja.
Žene su izlazile, trče do šume i brzo se vračaju. Dozivaju se, kao djeca na izletu koja se boje da će se izgubiti. Ni jedna od nas nije pomislila na bijeg usprkos zlostavljanja djevojke iz grupe srednjoškolki u mom autobusu nekoliko sjedala iza i koja više nije među živima.
Uzvišena počast divnoj taštini. Kao glazba umjesto riječi.
Iako joj nikad nisam saznala ime, u sebi sam je prozvala Nasmijana. Možda je krivica njeno glasno smijanje radi čega se to dogodilo. Među kolegicama se isticala jer je najmanje uspjela obuzdati prpošnost. Vojnici su je izdvojili i odveli u šumu.
Riječi i sjećanje oštrije od ivice noža.
U svakom ratu poraženi biva u nemilosti pobjednika i koristi ga u okrutnim igrama svoje razbibrige.
Kao da je, nažalost, ponekad potrebno napraviti malo prostora... dozvoliti da neke stvari umru, da bi drugim nekim napravile mjesta za život.
U ratno doba kad samo jedan rafal iz mitraljeza pokosi čitav odred osvajača spremnih na sve, tražiti da se u predahu nakon i između bitki ne opuste prazneći se u snošaju sa zarobljenicama nije ostvarivo.
Pokušaji zbližavanja koji me udalje za čitav svemir.
Ne vjerujem da su se pri odabiru rukovodili bilo kakvim naumom i izdvojili najglasniju od djevojaka koja izgleda kao da je upravo sišla sa stranice ženskog modnog časopisa.
Ne, nisu ni bili onakvi kakvi bi željeli biti.
Oni su pred sobom vidjeli putenu curu poželjnu kao kost psu ili miš mački i koja je spremna da gasi njihovu požudu.
Između uzbuđenja i ravnodušnosti.
Gleda li se, moglo bi se reći, na sve, kao nešto posve prirodno. Nasilnost kojom su uzeli od nje što su htjeli redajući se jedan za drugim i smijući se njenim: „Molim vas nemojte…“ pa zatim kad nakon sveg nije mogla ustati i pridružiti nam se u autobusu, jer joj je tijelo izdala snaga, jedan između tih bradatih vojnika pucati joj u glavu, jer dovraga, zar tko očekuje da zarobljenicu donese u naručju? I zatim umjesto odgovora njegove riječi:
„Ako nije u stanju sama da hoda onda je bolje neka je mrtva…“

- 07:50 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.