srijeda, 19.02.2014.

sedamdeseti prvi dan

Neko vrijeme u dvorištu vlada čudna tišina.
Najveće čudo je odraz vlastita srca u srcu onog drugog. To se neće dogoditi ako srce zatvoriš u strahu od povrede..
Čini mi se da žene drži obamrlost. Kao da nisu svjesne položaja.
Glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi
Beba plače u dubini dvorišta. Prigušeno. Kao da ju netko prejako privio uza se.
Kada sam na kraju prvog razreda osnovne škole pisala domaću zadaću na temu što želim biti kad odrastem napisala sam samo dvije riječi "sretno zaljubljena"..
Neka curica od najviše šest godina pita majku tko su ti ljudi koji su ih okupili.
Rekli su mi da nisam razumjela zadaću i da se ne može napisati sastavak od samo dvije riječi a ja sam im odgovorila učiteljici da ona ne razumije život..
Mati joj steže ručicu i stavi prst na usta, a ja opazim da zjenice širi od straha dok gleda vojnike. Zabavljaju se zlostavljanjem mlade žene znatno dulje trudne od mene.
Ne krije zmija noge jer ih nema
Ženu koja će za dva ili tri mjeseca će roditi izdvojili su je iz grupe i ne daju joj sjesti ili nasloniti se na zid.
Život ispunjen osjećajima svih boja i u svim nijansama... ispunjen maštom i sanjarenjima..
U tom času dječačić od kakvih sedam godina izjuri iz najveće grupe mladih žena.
Da li moguće promijeniti čuvstvo u našem srcu povodom nekog događanja? Pa naravno ako prije svega promijenimo vlastiti stav u prosudbi takvog slučaja u kome netko drugi, sretan u tužnom svijetu, ne misli poput nas...
Dječarac pojuri ka izdvojenoj trudnici. Vješa joj se za ruku. Vojnik ga kundakom grubo gura, a dječak pada na zemlju i ostaje ležati pred nogama trudne majke. Sklupčan. Plače. Ona izbezumljeno gleda u nj nemoćna da se, radi nabreklog trbuha, sagne.
A i ja se i dalje kockam s 'prevarantom životom' koji iz rukava svakoga dana izvlači nekog novog asa?!
Možda bi se ona trudna žena – majka dječaka – i bacila na koljena, ali zbog tog što su joj radili vojnici više ne zna da li smije?!
Znate sve te stvari koje oduvijek želite raditi? Treba ih učiniti.
Jedna se žena izdvaja iz grupe u kojoj desetak najstarijih ima malu djecu uza se. Saginje se pored dječaka. Isti vojnik i nju udari kundakom u leđa.
Ponekad mi dođe da pljunem samoj sebi u lice jer pokušavam biti čovječna prema gadovima, a znam da će mi se obiti o glavu.
Gledam: pada polako. Jako polako.
Preboljet ću što sam usisana u sav taj užas, ali ne i to što je ugušio moje snove.
Klonula je i prekriva dječaka koji ispod nje grca, a vojnik repetira pušku i neko vrijeme je drži uperenu u bića koja pred njim leže u prašini, ali ne puca.
„Jedan metak za njih dvoje,“ kaže glasno pa odustane, objesi pušku na rame i pridruži se svojoj skupini uzevši iz ruku jednog bradatog druga bocu s rakijom.
Žao mi je onih koji misle da su 'cool' jer nisu pročitali nijednu knjigu u životu i imuni su na 'trabunjanja' o ljudskosti.
U dvorištu sad vlada potpuni mir.
Život je klizište, ljudi su izgubili sebe, duša je iskliznula nekud iz njihovih tijela. Oni su mrtvi iznutra. Ubilo ih je beznađe.
Žena udarena kundakom u leđa se polako diže iz prašine, uzima u naručje dječaka koji je ležao ispod nje i odnosi ga među žene s kojima je bila. Trudna majka je slijedi.
Bolje je plakati nego ljutiti se jer ljutnja nanosi boli drugima, a suze teku tiho kroz dušu i čiste srce.
Među ženama vlada muk od prestravljenosti.
Ljudi uvijek zaborave što je netko rekao, ljudi zaborave što netko učini, ali ljudi nikada ne zaborave kako su se osjećali.
Strava se uvlači u nas i gnijezdi da zauvijek ostane tu.

- 18:19 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.