srijeda, 19.02.2014.
sedamdeseti prvi dan
Neko vrijeme u dvorištu vlada čudna tišina.
Najveće čudo je odraz vlastita srca u srcu onog drugog. To se neće dogoditi ako srce zatvoriš u strahu od povrede..
Čini mi se da žene drži obamrlost. Kao da nisu svjesne položaja.
Glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi
Beba plače u dubini dvorišta. Prigušeno. Kao da ju netko prejako privio uza se.
Kada sam na kraju prvog razreda osnovne škole pisala domaću zadaću na temu što želim biti kad odrastem napisala sam samo dvije riječi "sretno zaljubljena"..
Neka curica od najviše šest godina pita majku tko su ti ljudi koji su ih okupili.
Rekli su mi da nisam razumjela zadaću i da se ne može napisati sastavak od samo dvije riječi a ja sam im odgovorila učiteljici da ona ne razumije život..
Mati joj steže ručicu i stavi prst na usta, a ja opazim da zjenice širi od straha dok gleda vojnike. Zabavljaju se zlostavljanjem mlade žene znatno dulje trudne od mene.
Ne krije zmija noge jer ih nema
Ženu koja će za dva ili tri mjeseca će roditi izdvojili su je iz grupe i ne daju joj sjesti ili nasloniti se na zid.
Život ispunjen osjećajima svih boja i u svim nijansama... ispunjen maštom i sanjarenjima..
U tom času dječačić od kakvih sedam godina izjuri iz najveće grupe mladih žena.
Da li moguće promijeniti čuvstvo u našem srcu povodom nekog događanja? Pa naravno ako prije svega promijenimo vlastiti stav u prosudbi takvog slučaja u kome netko drugi, sretan u tužnom svijetu, ne misli poput nas...
Dječarac pojuri ka izdvojenoj trudnici. Vješa joj se za ruku. Vojnik ga kundakom grubo gura, a dječak pada na zemlju i ostaje ležati pred nogama trudne majke. Sklupčan. Plače. Ona izbezumljeno gleda u nj nemoćna da se, radi nabreklog trbuha, sagne.
A i ja se i dalje kockam s 'prevarantom životom' koji iz rukava svakoga dana izvlači nekog novog asa?!
Možda bi se ona trudna žena – majka dječaka – i bacila na koljena, ali zbog tog što su joj radili vojnici više ne zna da li smije?!
Znate sve te stvari koje oduvijek želite raditi? Treba ih učiniti.
Jedna se žena izdvaja iz grupe u kojoj desetak najstarijih ima malu djecu uza se. Saginje se pored dječaka. Isti vojnik i nju udari kundakom u leđa.
Ponekad mi dođe da pljunem samoj sebi u lice jer pokušavam biti čovječna prema gadovima, a znam da će mi se obiti o glavu.
Gledam: pada polako. Jako polako.
Preboljet ću što sam usisana u sav taj užas, ali ne i to što je ugušio moje snove.
Klonula je i prekriva dječaka koji ispod nje grca, a vojnik repetira pušku i neko vrijeme je drži uperenu u bića koja pred njim leže u prašini, ali ne puca.
„Jedan metak za njih dvoje,“ kaže glasno pa odustane, objesi pušku na rame i pridruži se svojoj skupini uzevši iz ruku jednog bradatog druga bocu s rakijom.
Žao mi je onih koji misle da su 'cool' jer nisu pročitali nijednu knjigu u životu i imuni su na 'trabunjanja' o ljudskosti.
U dvorištu sad vlada potpuni mir.
Život je klizište, ljudi su izgubili sebe, duša je iskliznula nekud iz njihovih tijela. Oni su mrtvi iznutra. Ubilo ih je beznađe.
Žena udarena kundakom u leđa se polako diže iz prašine, uzima u naručje dječaka koji je ležao ispod nje i odnosi ga među žene s kojima je bila. Trudna majka je slijedi.
Bolje je plakati nego ljutiti se jer ljutnja nanosi boli drugima, a suze teku tiho kroz dušu i čiste srce.
Među ženama vlada muk od prestravljenosti.
Ljudi uvijek zaborave što je netko rekao, ljudi zaborave što netko učini, ali ljudi nikada ne zaborave kako su se osjećali.
Strava se uvlači u nas i gnijezdi da zauvijek ostane tu.
- 18:19 -
