ponedjeljak, 17.02.2014.

šezdeset i deveti dan

Čovjek je kao biljka koja pušta duboko korijenje. Nije ga lako ni otrgnuti ni iščupati iz sredine, a malo ljubavi može biti kapljica vode koja cvijetu daje snagu da se opet uspravi.
Čvrsto se drži za poznato, prianja za stvari, za zemlju, za ljude, jezik…
Zato i nisam mogla povjerovati da me golobradi mladić iseljava iz mog doma… o svemu nisam drugačije razmišljala nego kao o odlasku na putovanje… drugo je nepojmljivo.
Mora se vjerovati u povratak, ako se radi i o privremenom boravištu, a ako se život promijeni i postane teži, moraš promijeniti sebe i postati jači.
Voljenog nisam vidjela već gotovo dva tjedna. Nisam znala gdje se nalazi ni što je s njim.
To su dani što nemaju nikakvu poentu.
Zato nisam izlazila iz kuće ni odlazila u sigurnija skloništa i duboke podrume gdje su se okupljali drugi sugrađani… čekala sam ga da se dođe odmoriti kao što je običavao nakon akcija branitelja… a kad je završilo nadala sam se probio iz okruženja. Otišao…
To su dani u kojima je bolje ništa ne saznati nego išta znati.
U tom trenutku još se ništa ne događa i zato se pokušavam razborito ponašati. Nastojim ostati sabrana. Trebam ponijeti samo najnužnije. Valjda će me smjestiti u prihvatilište za izbjeglice, a to ne traje dugo… a možda me protjeraju preko granice ili iskoriste u razmjeni zarobljenika. U limbu između života kakav je bio i onoga kakav tek treba postati, u podsvijesti je uvijek primisao da ću u svemu ipak biti prepuštena sama sebi.
Odjednom sve izgleda kao da je to nešto što se meni ne događa, što se događa nekom drugom.
Uzimam ruksak što sam do nedavna nosila na školske izlete. Iz ladice u spavaćoj vadim donje rublje, nekoliko majica, bluzu, pulover… uz to i omanji album fotografija s vjenčanja, kutiju sa zlatnim lančićem, dva para naušnica, medaljon, dvije olovaka, bilježnice s pjesmama i jednu praznu bilježnicu… zatim četkicu, paste za zube, sapun, kreme, papirnate maramice… dodajem i dva paketa uložaka i paket vate – sve što tog časa imam kod kuće.
Netko je rekao da doživjeti nepravdu ili nevolju nije ništa, ukoliko ne nastavite prisjećati se toga …
Ne, ne mogu se sjetiti da li mi još štogod može zatrebati na putu u nepoznato.
Postoje dva osnovna nadahnuća za život: strah i ljubav
Uzela sam i ljubavna pisma što mi je nekoć voljeni pisao, a i poneku poruku dok je ležao u rovu na prvoj crti.
U tom trenutku pomišljam kako bih mu najradije pričala viceve i nasmijavala ga.
Stavljam pisma u džep sa strane ruksaka, ali mi pada napamet da bi ih tamo, kamo nas vode, tkogod mogao pročitati…
Kada smo uplašeni, mi se povlačimo od života. Kada smo zaljubljeni, otvoreni smo za sve što život nudi – strasno, burno i prihvaćajući...
Ta misao je nepodnošljiva pa vadim pisma, uzmem šibicu i palim ih iznad zahodske školjke.
Da nam život uzvrati ljubav, moramo voljeti i sebe..
Pisma kratko gore. Na kraju potežem vodu da mlaz spere pepeo sa keramike.
Voljeti sebe kao učenje kada savladavate umjetnost samo-ljubavi ili kako voljeti druge..
Ne osjećam žal nego nevjericu pa bauljam stanom i sakupljam stvari, ali istovremeno mi se čini i da sam se prilijepila za strop pa samu sebe promatram.
I ne znam tko sam: da li ona koja se promatra ili trpam pa vadim stvari iz ruksaka?
Zamisli da si krenula na put balonom oko jednog posve novog i nepoznatog svijeta..Odbaci sve vreće oko košare koje te vuku dole i vini se u visine. Odbaci sve što nema doista vrijednosti. Riješi se nereda u glavi i oko sebe. Sve što ne trebaš prodaj ili pokloni...
SMS-poruka mog voljenog:
„Čekam trenutak u kome će tvoje usne opet dobiti smisao.“

- 09:36 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.