ponedjeljak, 17.02.2014.
šezdeset i deveti dan
Čovjek je kao biljka koja pušta duboko korijenje. Nije ga lako ni otrgnuti ni iščupati iz sredine, a malo ljubavi može biti kapljica vode koja cvijetu daje snagu da se opet uspravi.
Čvrsto se drži za poznato, prianja za stvari, za zemlju, za ljude, jezik…
Zato i nisam mogla povjerovati da me golobradi mladić iseljava iz mog doma… o svemu nisam drugačije razmišljala nego kao o odlasku na putovanje… drugo je nepojmljivo.
Mora se vjerovati u povratak, ako se radi i o privremenom boravištu, a ako se život promijeni i postane teži, moraš promijeniti sebe i postati jači.
Voljenog nisam vidjela već gotovo dva tjedna. Nisam znala gdje se nalazi ni što je s njim.
To su dani što nemaju nikakvu poentu.
Zato nisam izlazila iz kuće ni odlazila u sigurnija skloništa i duboke podrume gdje su se okupljali drugi sugrađani… čekala sam ga da se dođe odmoriti kao što je običavao nakon akcija branitelja… a kad je završilo nadala sam se probio iz okruženja. Otišao…
To su dani u kojima je bolje ništa ne saznati nego išta znati.
U tom trenutku još se ništa ne događa i zato se pokušavam razborito ponašati. Nastojim ostati sabrana. Trebam ponijeti samo najnužnije. Valjda će me smjestiti u prihvatilište za izbjeglice, a to ne traje dugo… a možda me protjeraju preko granice ili iskoriste u razmjeni zarobljenika. U limbu između života kakav je bio i onoga kakav tek treba postati, u podsvijesti je uvijek primisao da ću u svemu ipak biti prepuštena sama sebi.
Odjednom sve izgleda kao da je to nešto što se meni ne događa, što se događa nekom drugom.
Uzimam ruksak što sam do nedavna nosila na školske izlete. Iz ladice u spavaćoj vadim donje rublje, nekoliko majica, bluzu, pulover… uz to i omanji album fotografija s vjenčanja, kutiju sa zlatnim lančićem, dva para naušnica, medaljon, dvije olovaka, bilježnice s pjesmama i jednu praznu bilježnicu… zatim četkicu, paste za zube, sapun, kreme, papirnate maramice… dodajem i dva paketa uložaka i paket vate – sve što tog časa imam kod kuće.
Netko je rekao da doživjeti nepravdu ili nevolju nije ništa, ukoliko ne nastavite prisjećati se toga …
Ne, ne mogu se sjetiti da li mi još štogod može zatrebati na putu u nepoznato.
Postoje dva osnovna nadahnuća za život: strah i ljubav
Uzela sam i ljubavna pisma što mi je nekoć voljeni pisao, a i poneku poruku dok je ležao u rovu na prvoj crti.
U tom trenutku pomišljam kako bih mu najradije pričala viceve i nasmijavala ga.
Stavljam pisma u džep sa strane ruksaka, ali mi pada napamet da bi ih tamo, kamo nas vode, tkogod mogao pročitati…
Kada smo uplašeni, mi se povlačimo od života. Kada smo zaljubljeni, otvoreni smo za sve što život nudi – strasno, burno i prihvaćajući...
Ta misao je nepodnošljiva pa vadim pisma, uzmem šibicu i palim ih iznad zahodske školjke.
Da nam život uzvrati ljubav, moramo voljeti i sebe..
Pisma kratko gore. Na kraju potežem vodu da mlaz spere pepeo sa keramike.
Voljeti sebe kao učenje kada savladavate umjetnost samo-ljubavi ili kako voljeti druge..
Ne osjećam žal nego nevjericu pa bauljam stanom i sakupljam stvari, ali istovremeno mi se čini i da sam se prilijepila za strop pa samu sebe promatram.
I ne znam tko sam: da li ona koja se promatra ili trpam pa vadim stvari iz ruksaka?
Zamisli da si krenula na put balonom oko jednog posve novog i nepoznatog svijeta..Odbaci sve vreće oko košare koje te vuku dole i vini se u visine. Odbaci sve što nema doista vrijednosti. Riješi se nereda u glavi i oko sebe. Sve što ne trebaš prodaj ili pokloni...
SMS-poruka mog voljenog:
„Čekam trenutak u kome će tvoje usne opet dobiti smisao.“
- 09:36 -
