subota, 15.02.2014.
šezdeset i sedmi dan
A i danas ću trošiti ono što se nema, jer život je takav.
Kad sam oko pet sati u kasno poslijepodne ušla u onaj ozloglašeni lokal i ispred sebe ugledala šalicu toplog čaja nije se dogodilo ništa novo ako zanemarim prisjećanje na čavrljanja uz čaj u pet poslijepodne u susjedstvu iz drugačijih, sretnih vremena.
Podsjećam se na već zaboravljene stvari. Zapravo kao da se nastavilo stanje od neki dan.
Neki meni nepoznati dašak, neka klica nečeg što sam slutila, a nisam je ni htjela ni dozivala i zapravo sam potiskivala znajući da je dojam kakav god prožima tek utisak i privid – ali i klijanje života.
Da li sam se stidjela života?
Pustite me da ne znam, ja imam pravo na to
Divno je kako čovjek uvijek pronalazi način da se budi i tješi za loše stanje svoje duše.
I uvijek se trudim pamtiti samo lijepo, takva sam žena. Kažem, trudim se, ne i da mi uspijeva
Očevidno, uvijek postoji način da se, kao što i ja to činim, nedužno čavrlja sama sa sobom na čaju u pet poslijepodne…
A to što sad mrziš prežganu juhu i palentu sa mlijekom ne znači da si dama i da imaš prefinjen ukus nego da te to podsjeća na vrijeme kad si bila gladna…
Isti trenutak ponovo me prođe drhtaj kajanja kakav sam osjetila prisjetivši se riječi izrečenih voljenom kada sam ugledala njegovo ispaćeno tijelo: „Jednako te, zauvijek ljubim i jedino je važno što smo zajedno,“
To nije bila potpuna istina, ali niti laž to ako kažem da nikada ništa više neće biti kao prije to bi moglo ponešto objasniti.
Ja ga nisam prestala ljubiti, ali za ljubav je potrebno puno više od 'volim te'.
Ipak postoje ljudi koje jednostavno voliš tek tako. Ni zbog čega posebno. I lijepo ti je od same pomisli da oni postoje…
Kada sam se u bezazlenom solilokviju na poslijepodnevnoj sjedjeljci pored šanka u polumraku gotovo prazne prostorije bezuspješno nastojala osloboditi krivnje odnekud je doprla svirka. Kad ti pucaju osjećaji dokrajči te pjesmama.
Ne prestajem vjerovati u čuda.
Htjela sam pronaći spas u šalici čaja. I nadala sam se da će da će stvarnost na mene zaboraviti u tim trenucima. Ali nije. Ostala je tu. U meni. Bolna i teška.
U njoj sam mogla naslutiti sve one uspomene koje prethode.
Legende nastanu pa iščeznu. Tako će i to.
Zašto sam se ipak stalno vračala tužnim mislima?
Zašto mi se duša briga nakupila, a ništa mi se dogodilo nije, živa sam i zdrava?
Možda je razlog poriv koji se zove životni nagon, ali svakako i radi navike.
U nedostatku hrabrosti izgovori su uvijek najbolje rešenje.
Što se skriva u prešućivanju onih koji ne misle?
Ponavljanje obrazaca je pravilo ponašanja živih bića.
Ni ja nisam mogla izbjeći te sam počela bacati površne poglede na zbivanja te sam kao kroz neku maglu jedva razabirala obrise. Ali, iščezavanje nije bila namjerno.
Znate onu sortu koja se izmiče čim se pojavi problem i pravi se nevina. Hoću reći da ne mogu biti od te vrste govana. Ja, što sam izvana naizgled mirnija, iznutra sam nemirnija.
Negdje pred mojim očima stalno je treperio naum koji me je ovamo doveo; saznati istinu o sinu kojeg sam rodila. I svjesna sam da dnu boce je vrh tuge pa zurim u šalicu vrućeg čaja i prozirni oblak pare koji se puši nije nudilo ni odgovor ni stanje duševnog mira ni neobjašnjivog kajanja. I nisam naviknuta da tražim lagodnosti i predah da se time zadovoljim.
SMS poruka mog voljenog:
„Pripadaš mi po duši.“
- 09:15 -
