srijeda, 12.02.2014.

šezdeset i četvrti dan

Slijedeću večer opet stražarim nasuprot ulaza problematičnog ugostiteljskog objekta.
Zar ima potrebe da kažem da sam luda, zar to nije vidljivo?
Ako se ne varam, ako su svi znaci što se gomilaju vjesnici novog poremećaja mog života, zbilja se bojim, a ja ne znam koji dio ove rečenice ima najmanje veze s mozgom.
Moj život nije ni ispunjen ni važan. Ni dragocjen. Bojim se tog u što se pretvaram, što me obuzima – odvlači nekud, a ne znam gdje?
Postoji umirujući i uznemiravajući zvuk kise. kada plešeš na njoj, ne čuješ ništa.
Hoću li se probuditi za nekoliko tjedana, mjeseci ili godina, posve slomljena, razočarana i usred novih razvalina?
Moralo se i to jednom desiti.
Prije nego bude prekasno hoću jasno prodrijeti u samu sebe.
Dođe mi tako da samu sebe izgrlim i izljubim.
Nema ništa posebno novo u mojim promišljanjima jer život je kao nepomilovani zatvorenik, a to što se nazire u dašku bivstvovanja od postojane nestvarnosti silina je kojom me privlači.
Snovi su šarene staklene perle. Pazi da ih ne ispustiš.
Pune slike sanjarenja životvornim sokom pa se doimaju kao očekivanje i nade.
Razmišljanje je djelić očitovanja, kao kratka zaljubljenost u postojanje.
Imam lavor pored kreveta da povratim svaki put kad se domislim na neki novi romantični stih
Izaziva naš ushit time što jesmo, ali kad bolje razmisliš sjetit ćeš se gdje griješiš
I naš životni put ili stranputica kojom koračamo stidljivošću sanjara – kaljaju sjene.
Ipak najmanji čin ljubaznosti vrijedi više nego sjajne namjere.
U trenu budnosti, tek načas, gazimo ih samouvjereno i sigurno pa pukne mreža jednostavne stvarnosti i možemo vidjeti kakvi smo: privid vlastite zablude. Tu misao zastaje. Prekida je iznenadni osjećaj gladi i više me brine želja da zagrizem u sendvič od sveg ostalog.
Opuštajuće je ne razmišljati o sutra
Nakon sat i pol stražarenja pred ulazom odlučila sam ući i nekoliko trenutaka zatim sjedim pored šanka i jedem sendvič.
Dubokoumno značenje naizgled malih, običnih pojava?!
Sve je to više-manje obično. Uostalom, nikad nema ničeg osobitog u izgledu unutrašnjosti ugostiteljskih objekata, a naročito u ozloglašenim. Poslužitelj na šanku ima na licu utješan izraz podmuklosti. Oči su mu ružičaste, a držanje živahno i odlučno. Približava se kraj poslijepodne smijene i briše čaše upravo izvađene iz stroja za pranje.
„Gospođo, je li s Vama sve u redu?“ pita dobacivši pogled u mom pravcu.
Ne odgovorim. Zagrizem sendvič i smiješim se jer mu u očima prepoznam iskrenu brižnost.
SMSW mog voljenog:
„Izgaram!“

- 10:32 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.