srijeda, 12.02.2014.
šezdeset i četvrti dan
Slijedeću večer opet stražarim nasuprot ulaza problematičnog ugostiteljskog objekta.
Zar ima potrebe da kažem da sam luda, zar to nije vidljivo?
Ako se ne varam, ako su svi znaci što se gomilaju vjesnici novog poremećaja mog života, zbilja se bojim, a ja ne znam koji dio ove rečenice ima najmanje veze s mozgom.
Moj život nije ni ispunjen ni važan. Ni dragocjen. Bojim se tog u što se pretvaram, što me obuzima – odvlači nekud, a ne znam gdje?
Postoji umirujući i uznemiravajući zvuk kise. kada plešeš na njoj, ne čuješ ništa.
Hoću li se probuditi za nekoliko tjedana, mjeseci ili godina, posve slomljena, razočarana i usred novih razvalina?
Moralo se i to jednom desiti.
Prije nego bude prekasno hoću jasno prodrijeti u samu sebe.
Dođe mi tako da samu sebe izgrlim i izljubim.
Nema ništa posebno novo u mojim promišljanjima jer život je kao nepomilovani zatvorenik, a to što se nazire u dašku bivstvovanja od postojane nestvarnosti silina je kojom me privlači.
Snovi su šarene staklene perle. Pazi da ih ne ispustiš.
Pune slike sanjarenja životvornim sokom pa se doimaju kao očekivanje i nade.
Razmišljanje je djelić očitovanja, kao kratka zaljubljenost u postojanje.
Imam lavor pored kreveta da povratim svaki put kad se domislim na neki novi romantični stih
Izaziva naš ushit time što jesmo, ali kad bolje razmisliš sjetit ćeš se gdje griješiš
I naš životni put ili stranputica kojom koračamo stidljivošću sanjara – kaljaju sjene.
Ipak najmanji čin ljubaznosti vrijedi više nego sjajne namjere.
U trenu budnosti, tek načas, gazimo ih samouvjereno i sigurno pa pukne mreža jednostavne stvarnosti i možemo vidjeti kakvi smo: privid vlastite zablude. Tu misao zastaje. Prekida je iznenadni osjećaj gladi i više me brine želja da zagrizem u sendvič od sveg ostalog.
Opuštajuće je ne razmišljati o sutra
Nakon sat i pol stražarenja pred ulazom odlučila sam ući i nekoliko trenutaka zatim sjedim pored šanka i jedem sendvič.
Dubokoumno značenje naizgled malih, običnih pojava?!
Sve je to više-manje obično. Uostalom, nikad nema ničeg osobitog u izgledu unutrašnjosti ugostiteljskih objekata, a naročito u ozloglašenim. Poslužitelj na šanku ima na licu utješan izraz podmuklosti. Oči su mu ružičaste, a držanje živahno i odlučno. Približava se kraj poslijepodne smijene i briše čaše upravo izvađene iz stroja za pranje.
„Gospođo, je li s Vama sve u redu?“ pita dobacivši pogled u mom pravcu.
Ne odgovorim. Zagrizem sendvič i smiješim se jer mu u očima prepoznam iskrenu brižnost.
SMSW mog voljenog:
„Izgaram!“
- 10:32 -
