utorak, 11.02.2014.

šezdeseti treći dan

Ja sam se upravo uvečer onog dana što je bio za strpat misli u naprtnjaču i šetat ih po gradu, odvažila pa, bez premišljanja, ušla u ugostiteljski objekt između šest i sedam sati.
Naučila sam da nikada ne napravim korak natrag kad je teško.
Prostorija zjapi gotovo prazna. Ničim nimalo ne podsjeća na kavanu gdje se okupljaju gospoda boemi.
Kao san koji me natjera da se smijem. Kao jutro koje me uvjeri da sačuvam osmijeh iz sna na usnama. Zato sam i otputovala u mislima u taj neki drugi način življenja pa me zvukovi koji uskoče kroz vrata jednog gosta koji izlazi vrate tu gdje jesam.
Za šankom je poslužitelj koji me je sinoć poslužio sendvičem. S glupim izrazom lica donosi šalicu čaja i ode u prostoriju iza. Ugasio svijetlo, a zatim se smjesti na drugoj strani šanka. Zapada u stanje kao kad čovjek zaspi.
Uostalom, po čemu ljudi ocjenjuju životni uspjeh? U broju popijenih piva, izgubljenih dugmadi na rasporaku ili žuljeva na stopalima.
Ostale mušterije sjedile su u polumraku: neženje, otpušteni činovnici i utučeni rastavljeni muževi. Gotovo nepokretni. Ne prihvaćajući se poručenog, Morali su nekud izaći, moraju se negdje okupiti i potrošiti poslijepodnevnu dosadu u, kako to oni zovu, 'prčvarnici'.
U meni se odvije brzi razgovor same sa sobom:
„I što sad?“
„Ništa, samo se nastavi smiješiti.“
„Ti nisi normalna.“
„Znam.“
Dolaze amo na neku vrstu obiteljsko okupljanje gubitnika. Popiti piče. Ako se udruže igraju karate. Poražen časti Uglavnom su tihi. Zagalame li, ne viču preglasno i nikog ne ometaju.
Tako i ja plešem svoj život. Ljuljanje i poniranje.
Na neki način tu spadam.
Izviruje mi se iza nekog ćoška bez nesigurnog osmjeha i sa nestrpljenjem.
Pretpostavljam: tu zalazi i moj uzničar. Doduše, večeras nije došao no to me ne smeta.
Sjedim postrance, sama za šankom. S nikim ne pokušavam razgovarati, ne prihvaćam da me itko časti, ne tražim ničiju bliskost. Upetljam se u vlastite misli, ne uspijevam naći put natrag ali mi ipak ugodnije nego biti u stvarnosti.
Hoće li me uspomene zatrpati kao snježna lavina dok skupljam, kako se kaže, hrabrost ali još trebam isplanirati kako pristupiti?
Da li ga častiti ili tek plaho upitati:
„Imaš li malo vremena večeras i možeš li mi reći što se dogodilo djetetu koje sam rodila?“
Ali možda nekad zakompliciram previše pokušavajući da objasnim, da opišem.
A samo želim da i drugi osjete isto što i ja.
Pitanje bih, naravno, uputila mladiću koji je banuo na vrata kuće i nije mi rekao kamo će nas, žene, odvesti. Ni koliko će putovanje trajati. Sigurna sam da ni on tad nije imao pojma. Samo ponavlja da požurim. Autobus čeka.
Čemu to jednolično trajanje? Štoviše, oni koji bi trebali potrajati prebrzo se završe, a oni drugi, eh, oni nikada da prođu…
I pitam se zašto se neki dani ne mogu malo ubrzati, a neki drugi rastegnuti?
U sjećanju glas mog uzničara zvuči oporo. Ali ne kao njegovog zapovjednika čije ime ne želim spomenuti mada mi pomisao na tu prispodobu nudi puno slikovitije nadimke koje smo mu davale u različitim životnim okolnostima. Ali, ni njih neću navoditi. Spomenut ću tek da smo ga zvale Krvopija i da je na vratima ćelije jedna od pretučenih i silovanih jadnica noktima urezala kletvu s njegovim imenom.
Neke riječi ostaviš za sebe jer bolje da nešto prešutiš nego svi da pate.
Valja reći da mi protok vremena nije ublažio gađenje čim pomislim na nj. I nisam previše razočarana što njega nisam ugledala u odrazu izloga i njega nisam susrela…
SMS mog voljenog:
„Ubit će me nestrpljivost.“

- 08:04 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.