utorak, 11.02.2014.
šezdeseti treći dan
Ja sam se upravo uvečer onog dana što je bio za strpat misli u naprtnjaču i šetat ih po gradu, odvažila pa, bez premišljanja, ušla u ugostiteljski objekt između šest i sedam sati.
Naučila sam da nikada ne napravim korak natrag kad je teško.
Prostorija zjapi gotovo prazna. Ničim nimalo ne podsjeća na kavanu gdje se okupljaju gospoda boemi.
Kao san koji me natjera da se smijem. Kao jutro koje me uvjeri da sačuvam osmijeh iz sna na usnama. Zato sam i otputovala u mislima u taj neki drugi način življenja pa me zvukovi koji uskoče kroz vrata jednog gosta koji izlazi vrate tu gdje jesam.
Za šankom je poslužitelj koji me je sinoć poslužio sendvičem. S glupim izrazom lica donosi šalicu čaja i ode u prostoriju iza. Ugasio svijetlo, a zatim se smjesti na drugoj strani šanka. Zapada u stanje kao kad čovjek zaspi.
Uostalom, po čemu ljudi ocjenjuju životni uspjeh? U broju popijenih piva, izgubljenih dugmadi na rasporaku ili žuljeva na stopalima.
Ostale mušterije sjedile su u polumraku: neženje, otpušteni činovnici i utučeni rastavljeni muževi. Gotovo nepokretni. Ne prihvaćajući se poručenog, Morali su nekud izaći, moraju se negdje okupiti i potrošiti poslijepodnevnu dosadu u, kako to oni zovu, 'prčvarnici'.
U meni se odvije brzi razgovor same sa sobom:
„I što sad?“
„Ništa, samo se nastavi smiješiti.“
„Ti nisi normalna.“
„Znam.“
Dolaze amo na neku vrstu obiteljsko okupljanje gubitnika. Popiti piče. Ako se udruže igraju karate. Poražen časti Uglavnom su tihi. Zagalame li, ne viču preglasno i nikog ne ometaju.
Tako i ja plešem svoj život. Ljuljanje i poniranje.
Na neki način tu spadam.
Izviruje mi se iza nekog ćoška bez nesigurnog osmjeha i sa nestrpljenjem.
Pretpostavljam: tu zalazi i moj uzničar. Doduše, večeras nije došao no to me ne smeta.
Sjedim postrance, sama za šankom. S nikim ne pokušavam razgovarati, ne prihvaćam da me itko časti, ne tražim ničiju bliskost. Upetljam se u vlastite misli, ne uspijevam naći put natrag ali mi ipak ugodnije nego biti u stvarnosti.
Hoće li me uspomene zatrpati kao snježna lavina dok skupljam, kako se kaže, hrabrost ali još trebam isplanirati kako pristupiti?
Da li ga častiti ili tek plaho upitati:
„Imaš li malo vremena večeras i možeš li mi reći što se dogodilo djetetu koje sam rodila?“
Ali možda nekad zakompliciram previše pokušavajući da objasnim, da opišem.
A samo želim da i drugi osjete isto što i ja.
Pitanje bih, naravno, uputila mladiću koji je banuo na vrata kuće i nije mi rekao kamo će nas, žene, odvesti. Ni koliko će putovanje trajati. Sigurna sam da ni on tad nije imao pojma. Samo ponavlja da požurim. Autobus čeka.
Čemu to jednolično trajanje? Štoviše, oni koji bi trebali potrajati prebrzo se završe, a oni drugi, eh, oni nikada da prođu…
I pitam se zašto se neki dani ne mogu malo ubrzati, a neki drugi rastegnuti?
U sjećanju glas mog uzničara zvuči oporo. Ali ne kao njegovog zapovjednika čije ime ne želim spomenuti mada mi pomisao na tu prispodobu nudi puno slikovitije nadimke koje smo mu davale u različitim životnim okolnostima. Ali, ni njih neću navoditi. Spomenut ću tek da smo ga zvale Krvopija i da je na vratima ćelije jedna od pretučenih i silovanih jadnica noktima urezala kletvu s njegovim imenom.
Neke riječi ostaviš za sebe jer bolje da nešto prešutiš nego svi da pate.
Valja reći da mi protok vremena nije ublažio gađenje čim pomislim na nj. I nisam previše razočarana što njega nisam ugledala u odrazu izloga i njega nisam susrela…
SMS mog voljenog:
„Ubit će me nestrpljivost.“
- 08:04 -
