ponedjeljak, 10.02.2014.
šezdeseti drugi dan
„Sjedni,“ napokon kažem. „Hoćeš li kave?“
Ne znam što bih drugo rekla. Želim reći da nemam više kud pobjeći pa čemu žurba da se dogodi što mora?
Podrška svim nerazboritim ljudima.
Mladić prihvati. Sjeda za stol. Puška mu između koljena. Ne usuđuje se nasloniti je na zid. Ljude je najlakše zbuniti obzirnošću jer nisu navikli. Fakat nisu.
Sjela sam nasuprot njemu i bez žurbe, kao da nas se zbivanja izvan kuhinje ne tiču, srčemo upravo skuhanu kavu. Vruća je. Preslatka.
Zabunom sam usula odviše šećera mada su moji pokreti djelovali proračunato.
Sjedila bih sad radije s nekim uz radio uz radio, jela orahe i slušala glazbu s patinom.
Ni danas ne mogu objasniti zašto ga, iako smo vršnjaci, u mislima zovem mladićem ni zašto sam ga ponudila kavom.
Možda mi se sažalio djetinjast i nespretan, a možda je rastvoreni rasporak bez gumbi kriv da ga nisam ozbiljno shvatila.
U svakom slučaju u još nisam naslutila da će postati moj uzničar.
Proklete mrve sjećanja, mojoj se sramoti izruguju krhotine uspomena, a moja nesreća ne može mi raznježiti srce željno zlokobnih draži.
Neću mrvice, one su dovoljne samo vrapcima.
Dok pijemo i šutimo sve je mirno.
Ipak dobaci, molim te, barem još jednu mrvicu mirnog trenutka.
Ne pada mi napamet niti jedna ona obična jednostavna riječi koje ljudi izgovore pa bude super. Još se ništa ne događa.
Čak mi je i mučno. Ne znam je li to od mog stanja ili šutnje.
Na trenutak pomislim upitati što će biti, zašto je tu?
Na ovoj adresi nema kolača samo uskovitlanih misli u kojima je samo to jedno jedino pitanje: zašto je banuo u kuću gdje smo voljeni moj i ja sagradili dom? – čuči u meni kao divlja životinja spremne na skok.
Stvarno, što bi se dogodilo da mu postavim to pitanje?
Da li bi osjetio da nije taj s kim želim piti prvu jutarnju kavu?
Da li bi ga to uvrijedilo pa…
Misli možeš mrviti do beskraja, ali nijedna nije povod da ga pitam. Baš nijedna.
Pitanje je ostalo visjeti u zraku. Ne bi razumio. Pobjesnio bi da sam ga počela ispitivati.
Zato šutim, pijem kavu i gledam u nj: prištavo čelo, šaku koja nespretno drži ručku porculanske šalice. Gruba je. Mora da je do jučer kopao njivu.
Draže su mi ruke graditelja kućica za ptice, nego ruka ovog ratnika koja drži šalicu kave što je pije sa mnom.
Nisam primijetila da je odjednom mladićeva šalica prazna.
Odmah je odlučio pokazati da je osvajač. Vojnik. Namršti čelo, ustane, opipava pušku i kaže:
„Spremi se. Odlaziš na put…“
- 19:12 -
