ponedjeljak, 10.02.2014.

šezdeseti drugi dan

„Sjedni,“ napokon kažem. „Hoćeš li kave?“
Ne znam što bih drugo rekla. Želim reći da nemam više kud pobjeći pa čemu žurba da se dogodi što mora?
Podrška svim nerazboritim ljudima.
Mladić prihvati. Sjeda za stol. Puška mu između koljena. Ne usuđuje se nasloniti je na zid. Ljude je najlakše zbuniti obzirnošću jer nisu navikli. Fakat nisu.
Sjela sam nasuprot njemu i bez žurbe, kao da nas se zbivanja izvan kuhinje ne tiču, srčemo upravo skuhanu kavu. Vruća je. Preslatka.
Zabunom sam usula odviše šećera mada su moji pokreti djelovali proračunato.
Sjedila bih sad radije s nekim uz radio uz radio, jela orahe i slušala glazbu s patinom.
Ni danas ne mogu objasniti zašto ga, iako smo vršnjaci, u mislima zovem mladićem ni zašto sam ga ponudila kavom.
Možda mi se sažalio djetinjast i nespretan, a možda je rastvoreni rasporak bez gumbi kriv da ga nisam ozbiljno shvatila.
U svakom slučaju u još nisam naslutila da će postati moj uzničar.
Proklete mrve sjećanja, mojoj se sramoti izruguju krhotine uspomena, a moja nesreća ne može mi raznježiti srce željno zlokobnih draži.
Neću mrvice, one su dovoljne samo vrapcima.
Dok pijemo i šutimo sve je mirno.
Ipak dobaci, molim te, barem još jednu mrvicu mirnog trenutka.
Ne pada mi napamet niti jedna ona obična jednostavna riječi koje ljudi izgovore pa bude super. Još se ništa ne događa.
Čak mi je i mučno. Ne znam je li to od mog stanja ili šutnje.
Na trenutak pomislim upitati što će biti, zašto je tu?
Na ovoj adresi nema kolača samo uskovitlanih misli u kojima je samo to jedno jedino pitanje: zašto je banuo u kuću gdje smo voljeni moj i ja sagradili dom? – čuči u meni kao divlja životinja spremne na skok.
Stvarno, što bi se dogodilo da mu postavim to pitanje?
Da li bi osjetio da nije taj s kim želim piti prvu jutarnju kavu?
Da li bi ga to uvrijedilo pa…
Misli možeš mrviti do beskraja, ali nijedna nije povod da ga pitam. Baš nijedna.
Pitanje je ostalo visjeti u zraku. Ne bi razumio. Pobjesnio bi da sam ga počela ispitivati.
Zato šutim, pijem kavu i gledam u nj: prištavo čelo, šaku koja nespretno drži ručku porculanske šalice. Gruba je. Mora da je do jučer kopao njivu.
Draže su mi ruke graditelja kućica za ptice, nego ruka ovog ratnika koja drži šalicu kave što je pije sa mnom.
Nisam primijetila da je odjednom mladićeva šalica prazna.
Odmah je odlučio pokazati da je osvajač. Vojnik. Namršti čelo, ustane, opipava pušku i kaže:
„Spremi se. Odlaziš na put…“

- 19:12 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.