nedjelja, 09.02.2014.

šezdeseti prvi dan

Svaki san je jedna zvijezda sa noćnog neba koja se ugasi zorom ma koliko htjeli da se to ne dogodi ono što će se dogoditi.
Čak i u trenutku neposredno prije nego je na vrata banuo 'moj uzničar' – časak u kome još traje samo tek sanjivi pogled i miris kave.
Po kojoj zvijezdi, po kom snu bih mogla nazvati ovo jutro?
To hladno jutro i izvana, iz dvorišta ispred kuće – gdje smo sagradili svoj dom ja i voljeni moj čim sam se udala – čuje se žamor i dovikivanje.
Ona kava što ima ukus mog voljenog, ukus jedva čekanja, očekivanja koje se neće ispuniti.
Jedan san, jedna gotova ispričana priča u jednoj rečenici: Postojao si i to je sve što se od tebe očekivalo.
Čvor u grlu i jutro u kom pristižu žene umjesto mog voljenog. Rekao mi je:
„Sanjaj, budi unaprijed sretna.“
Nije znao da smo mi već postali san u snu, a što znači da mi smo od onih koji su za jednu jedinu noć propješačili Mjesec i odnijeli utjehu svih budućih sreća zbog čega se odigravaju scene što sam ih nekoć gledala u vijestima na televiziji: izbjeglice i prognanike, one koje napuštaju područja zahvaćeno ratom – nešto što sam smatrala da nije moguća stvarnost da i je doživim…
I dok se gasi svjetlost zvijezda, ugušen je krik nedostajanja.
Tko zna zbog čega, ali vjerovala sam da se meni nešto slično ne može dogoditi, da mi se ne mogu desiti budni snovi, koji mi ne dozvoljavaju zaspati?
Još do jučer stradanja su se događala negdje drugdje i događala su se samo drugima.
Trebalo bi zavrnuti nogavice snovima da se ne sapleće o trenutak stvarnosti.
U stvarnosti dišem kroz snove.
Možda svi ljudi smatraju da se grozne stvari njima ne događaju?!
Ništa ne zaboli kao prešućen uzdah.
Stvarnost nikad, poput snova, neće imati istinsku pobudu da se zarumeni od stida.
Nade koje pruža zbilja hrđaju, a strasti hlape. Nesreća se pak širi u svoj svojoj raskoši dok me spopadaju misli koje ne želim da izgovorim. Promatram, ali i dalje šutim o snovima koje je voljeni moj ostavio na našem jastuku dok duša pjesnikinje u tijelu jedne žene koja sam ja bezglavo juri i izgara u groznicama gorčine; dok prevaljuje taj rub svijeta koji nije predviđen nijednim nacrtom božjeg stvaranja i izmiče božjoj namjeri, a i sami je vragovi zaobilaze – misao žalosnih sjećanja na dane što je trebao prekriti veo zaborava podižu stratište ufanju.
Sve što u srcu cvjeta vješa svoje snove o uže.
„Udahni ovo jutro satkano od riječi raspršenih snova i izdrži“ kažem samoj sebi i upitam bez glasa: „O najdraži moj, nedosanjani snu, zbog čega noćas spaljuju mjesečinu od koje je satkana tvoja najdivnija odjeća?“
Onda svlačim svoje nemire i dozvolim noći da me stigne pa je dozivam:
„Dođi. Nismo se još preživjele, samo smo dijelile maštu nedosanjanih snova.“
I tišina nakon uzdaha kao predah od sna i zatim jedno pitanje koje postavljam samoj sebi:
„Sjećaš li me se, pjesnikinjo, koja si se skutrila u dubini moje duše, iz onih noći izmrvljenih snova?“
Tiha melodija raštimanog klavira i, na kriški jutra, razmazani snovi dok mi uspomena na mladost uspavljuje strahove i budi nove snove pa ih rasipam iz probušenih džepova sanjara, te snove kao divne zvijezde padalice jutarnjeg neba, a zatim oblačim svjetlucave riječi jer se ne pronalazim u onoj stvarnosti što me je zadesila..
I pomišljam na ono još ranije, dok se tek širila vijest da vojska ima namjeru zauzeti naš grad, neki su ljudi poslali djecu rođacima izvan granica Domovine. Neukroćene snove da na takav način možda preživimo?!
Rekla sam voljenom svom da ću dijete, plod ljubavi naše roditi u našem zavičaju.
Ne bježi se od tišine, bježi se od snova skrivenih u njoj.
A tko zna što bi bilo da sam drugačije postupila?
Zaboravila sam kako je kad umočiš prste u noć i slikaš čežnju.
Mnogi su odlazili računajući kako je sve tek neki trenutni nesporazum koji će se na koncu izgladiti pa će se vratiti kad se situacija smiri kad osvane tiho jutro nakon proključalih snova
Većina je ipak ostala.
Treba zagrliti snove jer ako te zavole možda te neće napustiti.
Nismo imali kamo otići. I samo smo osluškivali kako lijepo pucketaju naši snovi u jutarnjoj tišini nakon izgorjelih riječi.
SMS mog voljenog:
„Noć u boci s porukom na ivici dodira.“

- 15:15 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.