nedjelja, 09.02.2014.
šezdeseti prvi dan
Svaki san je jedna zvijezda sa noćnog neba koja se ugasi zorom ma koliko htjeli da se to ne dogodi ono što će se dogoditi.
Čak i u trenutku neposredno prije nego je na vrata banuo 'moj uzničar' – časak u kome još traje samo tek sanjivi pogled i miris kave.
Po kojoj zvijezdi, po kom snu bih mogla nazvati ovo jutro?
To hladno jutro i izvana, iz dvorišta ispred kuće – gdje smo sagradili svoj dom ja i voljeni moj čim sam se udala – čuje se žamor i dovikivanje.
Ona kava što ima ukus mog voljenog, ukus jedva čekanja, očekivanja koje se neće ispuniti.
Jedan san, jedna gotova ispričana priča u jednoj rečenici: Postojao si i to je sve što se od tebe očekivalo.
Čvor u grlu i jutro u kom pristižu žene umjesto mog voljenog. Rekao mi je:
„Sanjaj, budi unaprijed sretna.“
Nije znao da smo mi već postali san u snu, a što znači da mi smo od onih koji su za jednu jedinu noć propješačili Mjesec i odnijeli utjehu svih budućih sreća zbog čega se odigravaju scene što sam ih nekoć gledala u vijestima na televiziji: izbjeglice i prognanike, one koje napuštaju područja zahvaćeno ratom – nešto što sam smatrala da nije moguća stvarnost da i je doživim…
I dok se gasi svjetlost zvijezda, ugušen je krik nedostajanja.
Tko zna zbog čega, ali vjerovala sam da se meni nešto slično ne može dogoditi, da mi se ne mogu desiti budni snovi, koji mi ne dozvoljavaju zaspati?
Još do jučer stradanja su se događala negdje drugdje i događala su se samo drugima.
Trebalo bi zavrnuti nogavice snovima da se ne sapleće o trenutak stvarnosti.
U stvarnosti dišem kroz snove.
Možda svi ljudi smatraju da se grozne stvari njima ne događaju?!
Ništa ne zaboli kao prešućen uzdah.
Stvarnost nikad, poput snova, neće imati istinsku pobudu da se zarumeni od stida.
Nade koje pruža zbilja hrđaju, a strasti hlape. Nesreća se pak širi u svoj svojoj raskoši dok me spopadaju misli koje ne želim da izgovorim. Promatram, ali i dalje šutim o snovima koje je voljeni moj ostavio na našem jastuku dok duša pjesnikinje u tijelu jedne žene koja sam ja bezglavo juri i izgara u groznicama gorčine; dok prevaljuje taj rub svijeta koji nije predviđen nijednim nacrtom božjeg stvaranja i izmiče božjoj namjeri, a i sami je vragovi zaobilaze – misao žalosnih sjećanja na dane što je trebao prekriti veo zaborava podižu stratište ufanju.
Sve što u srcu cvjeta vješa svoje snove o uže.
„Udahni ovo jutro satkano od riječi raspršenih snova i izdrži“ kažem samoj sebi i upitam bez glasa: „O najdraži moj, nedosanjani snu, zbog čega noćas spaljuju mjesečinu od koje je satkana tvoja najdivnija odjeća?“
Onda svlačim svoje nemire i dozvolim noći da me stigne pa je dozivam:
„Dođi. Nismo se još preživjele, samo smo dijelile maštu nedosanjanih snova.“
I tišina nakon uzdaha kao predah od sna i zatim jedno pitanje koje postavljam samoj sebi:
„Sjećaš li me se, pjesnikinjo, koja si se skutrila u dubini moje duše, iz onih noći izmrvljenih snova?“
Tiha melodija raštimanog klavira i, na kriški jutra, razmazani snovi dok mi uspomena na mladost uspavljuje strahove i budi nove snove pa ih rasipam iz probušenih džepova sanjara, te snove kao divne zvijezde padalice jutarnjeg neba, a zatim oblačim svjetlucave riječi jer se ne pronalazim u onoj stvarnosti što me je zadesila..
I pomišljam na ono još ranije, dok se tek širila vijest da vojska ima namjeru zauzeti naš grad, neki su ljudi poslali djecu rođacima izvan granica Domovine. Neukroćene snove da na takav način možda preživimo?!
Rekla sam voljenom svom da ću dijete, plod ljubavi naše roditi u našem zavičaju.
Ne bježi se od tišine, bježi se od snova skrivenih u njoj.
A tko zna što bi bilo da sam drugačije postupila?
Zaboravila sam kako je kad umočiš prste u noć i slikaš čežnju.
Mnogi su odlazili računajući kako je sve tek neki trenutni nesporazum koji će se na koncu izgladiti pa će se vratiti kad se situacija smiri kad osvane tiho jutro nakon proključalih snova
Većina je ipak ostala.
Treba zagrliti snove jer ako te zavole možda te neće napustiti.
Nismo imali kamo otići. I samo smo osluškivali kako lijepo pucketaju naši snovi u jutarnjoj tišini nakon izgorjelih riječi.
SMS mog voljenog:
„Noć u boci s porukom na ivici dodira.“
- 15:15 -
