subota, 08.02.2014.
šezdeseti dan
Ima dana kada čovjek naprosto umre iznutra, a da to nitko ni ne primijeti.
Tako, usprkos dugo vremena potiskivanim uspomenama, čim sam u izlogu s haljinom koja me podsjetila na sličnu što sam odijevala nedjeljom kad bi me roditelji nedjeljom vodili na misu poslije koje bi trčala s voljenim po livadama držeći ga za ruku…
Postoje tri stvari koje se nikad ne vraćaju: vrijeme, riječ i prilika .... zato ne gubi vrijeme, biraj riječi i iskoristi prilike koje ti se u životu pruže.
Sjećanje na pitoreskni krajolik moje mladosti polako sakri odraz lica mog uzničaru s uspomenom iz drugog prošlog, ali zlog vremena prokletog zakutka svijeta gdje plešu gubavo kolo uz zvuk pogrebne trube…
Ali dogode se i neke pojave poput olujnih oblaka – čim odu prekrasan dan.
Usprkos nenadanom nadahnuću što nadilazi sanjarenja i pokazuje ružne snove još uvijek čak i sad kad sa ulica za me bezimenog grada u kom su mi pružili utočište, pogledam nebo i oblake što sipe bjelinu, neću zaboraviti svod nad predgrađem gdje smo voljeni moj i ja započeli zajednički život u proljeće iste godine koja još nije završila, a naš je dom postao razvalina na zgarištu.
I zatim dijete otrgnuto mi s njedara…
Život je kučka, ljudi koji se u nj upletu još gori.
Nikada se ne bi trebalo prestati radovati malim stvarima …
Postoje dvije vrste žena: domaćice i romantične. Domaćice kada vide prašinu na stolu one je odmah obrišu, a romantične nacrtaju srce.
Nekad tako poželim opisati čaroliju boje neba, posegnem za nekim osobitim izrazom i nazovem to: 'nemogućnost plavetnila'.
Ali kako da nađem svoju drugu polovicu, onu sretnu sebe kad ni drugu čarapu ne mogu pronaći?!
Vidjela sam tu boju 'nemogućnost plavetnila' u okviru širom otvorenih vrata iznad glave mladića koji ne samo da ne nudi objašnjenje zbog čega je tu ni što trebam učiniti onog jutra?
Život je kao matematika. Ako ide suviše lako, sigurno se potkrala neka greška.
Uvukao se u moje zdanje, čardak ni na nebu ni na zemlji u otrcanom puloveru kojim su se počastili naraštaji moljaca i iznošenim hlačama s otkopčanog rasporaka bez ijednog dugmeta. Na dječačkom licu zamjećuju se trag prve brade i brkova.
Ne volim one koji samo šutke stoje. Takvi su najgora vrsta.
Stojim pored štednjaka ukočena. Ne usuđujem se pomaknuti. Ni zucnuti. Svjesna sam da gledam lice rata. Oči u oči. Naprosto, netko je nogom opalio u vrata i u dom, u život je ušao bez poziva i nenajavljen… znam da između mene i rata više ničeg nema.
Ništa se ne mijenja ako okreneš prazan list.
Odmjerava me. I ja ga procjenjujem nepomičnim pogledom. Hoće li me udariti? Hoće li tražiti zlato? (U međuvremenu sam nadohvat stavila kutijicu s nakitom) Ne djeluje opasno makar drži pušku. Izgleda zbunjeno. Obrazi su mu se zarumenjeli.
„Izvini, ja se to tebi sviđam? Je l' možeš to malo očiglednije?“ rekla bih da mogu bilo što reći.
Možda ga je netko u djetinjstvu podučio pokucati na vrata jer nije pristojno banuti.
Nerviraju me oni koji znaju odgovor, a neće reći kao i oni koji ne znaju odgovor, a neće pitati.
Možda je načas pomislio na svoje djetinjstvo načas kad se našao u kuhinji ispunjenom mirisom kave, ali i zaboravio.
E, draga moja ja, sve znam, a umrijet ću glupa.
Nosi oružje. Veliki ratnik više ne treba kucati. Gleda curu ukočenog pogleda i zna da je može još više uplašiti ako podigne pušku do očiju i nacilja u nju.
Dogodi se iako ti se čini da se neće dogoditi.
Ipak ne čini to. Polako vješa pušku na rame pa se predomisli.
Prođe iako ti se čini da nikada neće proći.
Hvata pušku za vrh cijevi i spusti s kundakom na pod kao da je pastirski štap kojim se podupire.
Ponekad čitav život stane u jednu točku na plafonu.
Nisam se pomakla i on je zadovoljan.
Ponekad bi žene trebale ustima raditi onako kao što muškarci najviše vole – šutjeti.
Odaje ga blagi smiješak.
Zahvalno mu uzvratim osmjeh – i puno ću ga kasnije u sjećanjima, radi tog smiješka, nazvati: 'moj uzničar'.
Moglo je i bez toga. Moglo je i da ne boli. Al' nije.
SMS mog voljenog:
„Ti nisi samo želja nego jedina žena koju želim.“
- 11:36 -
