četvrtak, 06.02.2014.
pedeset i osmi dan
Izazovi su ono što čini život zanimljiv. Prevladavanje je ono što životu daje smisao
Imala sam srce prepuno ljubavi, pa se istrošila sva. Odnijeli je neki, u ono vrijeme pravi, a pogrešni u ovom sad vremenu, oni zbog kojih zbog kojih opet u sjećanjima vraćam se u trulu stvarnost gdje suhu, crvenkastu prašinu beskorisne balkanske ilovače popuhuju vjetrovi zajedno s ljudima.
Ti su ljudi nešto kao zraci sunca usred zime tamo...
Tamo se trijezniš od mirisa i misaonih čipki privida. Tamo se urušava sanjarenje kojim gradiš vlastiti hram u sjeni nebeskog raja. Tamo te tove smradom u kom se valjaju ljudske prnje i na kraju zaboraviš sjaj dražesnog duha.
Lako poludiš usred noći. Par ružnih sjećanja i loš predosjećaj..
O kad bi se samo moglo podesiti mozak kao što mijenjamo program na računalima i mobitelima, bilo bi savršeno.
Ako želite nešto nemoguće onda moraš i učiniti nešto što nikada nije učinio.
Svi znate nosite tugu ponizno, a srce skrivate od očiju svih i svega, zar nije već došlo vrijeme da se obrnu pravila?
Nebo nikoga ne natkriva. Izgubljeno je, a zajedno s njim i ljudi.
Oni neki ljudi koji su hodajuće muzičke kutije.
Oni neki ljudi iz mog sjećanja u kojima prepoznajem im ritam u koraku, ritam stupanja čete za egzekuciju, ritam pogrebnog marša… I ne znam odgovor na začudno pitanje upisano u namrštene obrve: zašto bi se ta bića – rođena s podočnjacima i borama, ostarjela od ništavila, iscrpljena zbog urođene nemoći – zaustavila na obali Dunava?
Rijeka tim bićima 'rođenima s podočnjacima i borama, ostarjela od ništavila, iscrpljena zbog urođene nemoći' okrutno uskraćuje utapanje. Bljuju ljudske prispodobe na drugu obalu. Izbacuje ih. Sva se njihova gramzljiva pohlepa slila u tamne sjenke Karpata.
Plovila bih danas, ali nemam plovnu reku. Mogu samo misli smjestiti u papirnati brodić i poslati ga ih nekud…
Ne možemo riješiti probleme s istim načinom razmišljanja kakvo je bilo kad su stvoreni.
Nisu bila dobronamjerna.
Lako poludiš usred noći. Par ružnih sjećanja i loš predosjećaj..
Kako bi sudbina iz njihovih ruku uopće mogla imalo utješiti jadnike kojima donose darove? Ipak, kada izgubite nešto, ne misli da je to kao gubitak nego prihvati to kao dar koji dobivaš na putu što si trebao putovati.
Ondje sloboda cvjeta nad truplima, a budućnost se smiješi nad očajem.
Crna zemlja, na kojoj nijedan dični korak nije ostavio trag, upija krv.
Boja krvi postaje crna, a pogled dignut ka nebu gleda izravno u središte pakla.
Treba donijeti odluku i pokrenuti se. Ako ne stavimo ponešto na kocku nećemo nikada spoznati za što smo sve sposobni. Ali ja to nisam učinila kad me iz susjedne kuće preko puta probudio glas, bilo je jutro u kom sam autobusom zauvijek otišla iz doma gdje smo voljeni i ja započeli zajednički život, vojnici idu od kuće do kuće što su još preostale, pretražuju razvaline ispod rupa u krovovima i kažu da traže oružje, ali tko zna što traže?
„Molim te nemoj,“ kaže ženski glas nekom.
Glas je razgovijetan. Najprije molećiv, a zatim plačljiv. Kao da je pored mene u sobi i ne dijeli nas zid boje breskve i bijela zavjesa. Muškarac kom upućuje molbu očito je poznaje. Njegova se vika gubi u njenim jecajima. Žestoko psuje:
„Gdje je oružje… gdje si ga sakrila… gdje ti je muž?“
Stojim pored prozora, zaklonjena iza zavjese i gledam kako ulicom prolaze dva neznanca u uniformi. Sobom vode starca u civilu.
Poznajem ga. Živi sam. Bolestan je.
Vidim da jedan od njih ulazi u dvorište gdje pored plota stoji žena kojoj trga lančić s vrata. Možda to traže, obični su razbojnici koji se prave da su oslobodioci… pokušavam se sjetiti ladicu ladice gdje sam stavila dragocjenosti jer ako im ih dragovoljno dam, mogli bi me ostaviti na miru.
Lako poludiš usred noći. Par ružnih sjećanja i loš predosjećaj..
SMS mog voljenog:
„Zagrljaj koji odiše čežnjom i nedostajanjem.“
- 16:04 -
