četvrtak, 06.02.2014.

pedeset i osmi dan

Izazovi su ono što čini život zanimljiv. Prevladavanje je ono što životu daje smisao
Imala sam srce prepuno ljubavi, pa se istrošila sva. Odnijeli je neki, u ono vrijeme pravi, a pogrešni u ovom sad vremenu, oni zbog kojih zbog kojih opet u sjećanjima vraćam se u trulu stvarnost gdje suhu, crvenkastu prašinu beskorisne balkanske ilovače popuhuju vjetrovi zajedno s ljudima.
Ti su ljudi nešto kao zraci sunca usred zime tamo...
Tamo se trijezniš od mirisa i misaonih čipki privida. Tamo se urušava sanjarenje kojim gradiš vlastiti hram u sjeni nebeskog raja. Tamo te tove smradom u kom se valjaju ljudske prnje i na kraju zaboraviš sjaj dražesnog duha.
Lako poludiš usred noći. Par ružnih sjećanja i loš predosjećaj..
O kad bi se samo moglo podesiti mozak kao što mijenjamo program na računalima i mobitelima, bilo bi savršeno.
Ako želite nešto nemoguće onda moraš i učiniti nešto što nikada nije učinio.
Svi znate nosite tugu ponizno, a srce skrivate od očiju svih i svega, zar nije već došlo vrijeme da se obrnu pravila?
Nebo nikoga ne natkriva. Izgubljeno je, a zajedno s njim i ljudi.
Oni neki ljudi koji su hodajuće muzičke kutije.
Oni neki ljudi iz mog sjećanja u kojima prepoznajem im ritam u koraku, ritam stupanja čete za egzekuciju, ritam pogrebnog marša… I ne znam odgovor na začudno pitanje upisano u namrštene obrve: zašto bi se ta bića – rođena s podočnjacima i borama, ostarjela od ništavila, iscrpljena zbog urođene nemoći – zaustavila na obali Dunava?
Rijeka tim bićima 'rođenima s podočnjacima i borama, ostarjela od ništavila, iscrpljena zbog urođene nemoći' okrutno uskraćuje utapanje. Bljuju ljudske prispodobe na drugu obalu. Izbacuje ih. Sva se njihova gramzljiva pohlepa slila u tamne sjenke Karpata.
Plovila bih danas, ali nemam plovnu reku. Mogu samo misli smjestiti u papirnati brodić i poslati ga ih nekud…
Ne možemo riješiti probleme s istim načinom razmišljanja kakvo je bilo kad su stvoreni.
Nisu bila dobronamjerna.
Lako poludiš usred noći. Par ružnih sjećanja i loš predosjećaj..
Kako bi sudbina iz njihovih ruku uopće mogla imalo utješiti jadnike kojima donose darove? Ipak, kada izgubite nešto, ne misli da je to kao gubitak nego prihvati to kao dar koji dobivaš na putu što si trebao putovati.
Ondje sloboda cvjeta nad truplima, a budućnost se smiješi nad očajem.
Crna zemlja, na kojoj nijedan dični korak nije ostavio trag, upija krv.
Boja krvi postaje crna, a pogled dignut ka nebu gleda izravno u središte pakla.
Treba donijeti odluku i pokrenuti se. Ako ne stavimo ponešto na kocku nećemo nikada spoznati za što smo sve sposobni. Ali ja to nisam učinila kad me iz susjedne kuće preko puta probudio glas, bilo je jutro u kom sam autobusom zauvijek otišla iz doma gdje smo voljeni i ja započeli zajednički život, vojnici idu od kuće do kuće što su još preostale, pretražuju razvaline ispod rupa u krovovima i kažu da traže oružje, ali tko zna što traže?
„Molim te nemoj,“ kaže ženski glas nekom.
Glas je razgovijetan. Najprije molećiv, a zatim plačljiv. Kao da je pored mene u sobi i ne dijeli nas zid boje breskve i bijela zavjesa. Muškarac kom upućuje molbu očito je poznaje. Njegova se vika gubi u njenim jecajima. Žestoko psuje:
„Gdje je oružje… gdje si ga sakrila… gdje ti je muž?“
Stojim pored prozora, zaklonjena iza zavjese i gledam kako ulicom prolaze dva neznanca u uniformi. Sobom vode starca u civilu.
Poznajem ga. Živi sam. Bolestan je.
Vidim da jedan od njih ulazi u dvorište gdje pored plota stoji žena kojoj trga lančić s vrata. Možda to traže, obični su razbojnici koji se prave da su oslobodioci… pokušavam se sjetiti ladicu ladice gdje sam stavila dragocjenosti jer ako im ih dragovoljno dam, mogli bi me ostaviti na miru.
Lako poludiš usred noći. Par ružnih sjećanja i loš predosjećaj..
SMS mog voljenog:
„Zagrljaj koji odiše čežnjom i nedostajanjem.“

- 16:04 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.