utorak, 04.02.2014.
pedeset i šesti dan
Što učiniti danas, a da se time ponosiš slijedećih godina?
Možda baciti pogled kroz prozor gdje ste istresli mrve nakon ručka pa ugledati vrapca kako grabi komadić kruha s prozorske daske i s njim u kljunu odleti u sigurnost obližnje krošnje?
Ne boji se promjena i ne boji se činiti sitnice. Možeš izgubiti nešto od onih malih stvari koje sačinjavaju velike, ali možda možeš dobiti nešto dragocjeno.
Baš suprotno dragosti spomenutog prizora ja, nakon što sam ugledala odraz mog uzničara u izlogu dućana s haljinom, u dubini duše zagledam slike jadnih uspomena.
Bez obzira na to koliko ste otišli na pogrešnom putu, još uvijek možete okrenuti.
Tužna sjećanja na doba sužanjstva ostavljale su u srcu dojam posve protivan tom kakav izaziva ljupkim opis hranidbe ptice što sam već gotovo uspjela potisnula u zaborav.
Oprostiti treba ali zaboraviti nikada.
Kasno je popodne. Autobusu nas vozi u nepoznato. Nema zraka. Žene sjede nagurane čak i u prolazu između dvaju redova sjedala. Između njihovih nogu, putnih torbi, kofera, zavežljaja i najlonskih vrećica s hranom – proviruje zahrđali lim podnice.
Nikada se ne treba toliko zauzeti preživljavanjem da ste zaboravi na stvaran život.
Znojna dječja glavica visi preko majčine ruke kao da će se svakog trenutka otkotrljati.
Ako se dogodi nešto loše, morate znati da uvijek može biti i nešto još gore.
Ja se odljepljujem sa plastičnog sjedišta uz središnji prolaz i provlačim ka prozoru jer sam ugledala branitelje koji su se predali pa ih goloruke opkoljavaju i tjeraju u zgusnuto krdo.
Ako se nešto poduzme iz ljubavi ne pita se za cijenu.
Naginjem se i pratim pogledom.
Ljubav je uvijek očitovanje, a ne samo skup riječi ili nepokazivanje osjećaja.
Tražim, hoću li prepoznati svog voljenog. U daljini se vide razvaline i zgarišta ostatka grada.
Vjera nije vjerovanje da će Bog učiniti ono što želite. Vjera je uvjerenje da će Bog učiniti to što je ispravno – pa zato, u tom trenutku, ja mu nisam uputila nikakve molitve.
Žitelji su protjerani. Ostale su poneki kućni ljubimci od nekoć, a sad lutalice.
Strah ubija više snove nego će ih promašeni životi ikada pogubiti.
Psi zavijaju na zgarištima, a mačke šutke prekapaju pepeo. Nigdje se na nebu ne ocrtavaju ptice. Samo stupovi dima. Znam da, ako se još jednom osvrnem, neću vidjeti ništa osim sivog kovitlaca što zastire sunce i posumnjat ću da je ikad postojao grad gdje smo ja i moj voljeni otpočeli zajednički život.
A vele da je sreća u srcu, a ne u okolnostima koji se jave u nekom trenutku.
Jedan davni jesenski dan što godinama pokušavam zaboraviti…
Mi ne prestajemo sanjati i tražiti sreću u ljubavi jer starimo. Mi starimo jer smo prestati sanjati i tražiti sreću u ljubavi.
Ti prizori iz sjećanja iskrsnuli bi mi pred očima nenajavljeno i posve iznenada. U trenutnom bljesku. U hipu bih ugledala ovlaš djelić nečeg što se zbilo u mojoj prošlosti i zatim bi to zagonetno iščezlo iz mojih misli u rijeci prolaznika.
Oni koji slijede gužve obično se izgube u njemu.
SMS-poruka mog voljenog:
„Predugo je čekanje.“
- 09:48 -
