utorak, 04.02.2014.

pedeset i šesti dan

Što učiniti danas, a da se time ponosiš slijedećih godina?
Možda baciti pogled kroz prozor gdje ste istresli mrve nakon ručka pa ugledati vrapca kako grabi komadić kruha s prozorske daske i s njim u kljunu odleti u sigurnost obližnje krošnje?
Ne boji se promjena i ne boji se činiti sitnice. Možeš izgubiti nešto od onih malih stvari koje sačinjavaju velike, ali možda možeš dobiti nešto dragocjeno.
Baš suprotno dragosti spomenutog prizora ja, nakon što sam ugledala odraz mog uzničara u izlogu dućana s haljinom, u dubini duše zagledam slike jadnih uspomena.
Bez obzira na to koliko ste otišli na pogrešnom putu, još uvijek možete okrenuti.
Tužna sjećanja na doba sužanjstva ostavljale su u srcu dojam posve protivan tom kakav izaziva ljupkim opis hranidbe ptice što sam već gotovo uspjela potisnula u zaborav.
Oprostiti treba ali zaboraviti nikada.
Kasno je popodne. Autobusu nas vozi u nepoznato. Nema zraka. Žene sjede nagurane čak i u prolazu između dvaju redova sjedala. Između njihovih nogu, putnih torbi, kofera, zavežljaja i najlonskih vrećica s hranom – proviruje zahrđali lim podnice.
Nikada se ne treba toliko zauzeti preživljavanjem da ste zaboravi na stvaran život.
Znojna dječja glavica visi preko majčine ruke kao da će se svakog trenutka otkotrljati.
Ako se dogodi nešto loše, morate znati da uvijek može biti i nešto još gore.
Ja se odljepljujem sa plastičnog sjedišta uz središnji prolaz i provlačim ka prozoru jer sam ugledala branitelje koji su se predali pa ih goloruke opkoljavaju i tjeraju u zgusnuto krdo.
Ako se nešto poduzme iz ljubavi ne pita se za cijenu.
Naginjem se i pratim pogledom.
Ljubav je uvijek očitovanje, a ne samo skup riječi ili nepokazivanje osjećaja.
Tražim, hoću li prepoznati svog voljenog. U daljini se vide razvaline i zgarišta ostatka grada.
Vjera nije vjerovanje da će Bog učiniti ono što želite. Vjera je uvjerenje da će Bog učiniti to što je ispravno – pa zato, u tom trenutku, ja mu nisam uputila nikakve molitve.
Žitelji su protjerani. Ostale su poneki kućni ljubimci od nekoć, a sad lutalice.
Strah ubija više snove nego će ih promašeni životi ikada pogubiti.
Psi zavijaju na zgarištima, a mačke šutke prekapaju pepeo. Nigdje se na nebu ne ocrtavaju ptice. Samo stupovi dima. Znam da, ako se još jednom osvrnem, neću vidjeti ništa osim sivog kovitlaca što zastire sunce i posumnjat ću da je ikad postojao grad gdje smo ja i moj voljeni otpočeli zajednički život.
A vele da je sreća u srcu, a ne u okolnostima koji se jave u nekom trenutku.
Jedan davni jesenski dan što godinama pokušavam zaboraviti…
Mi ne prestajemo sanjati i tražiti sreću u ljubavi jer starimo. Mi starimo jer smo prestati sanjati i tražiti sreću u ljubavi.
Ti prizori iz sjećanja iskrsnuli bi mi pred očima nenajavljeno i posve iznenada. U trenutnom bljesku. U hipu bih ugledala ovlaš djelić nečeg što se zbilo u mojoj prošlosti i zatim bi to zagonetno iščezlo iz mojih misli u rijeci prolaznika.
Oni koji slijede gužve obično se izgube u njemu.
SMS-poruka mog voljenog:
„Predugo je čekanje.“

- 09:48 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.