ponedjeljak, 03.02.2014.
pedeset i peti dan
Postoje ta neka sjećanja začahurena u meni, a žele van iz svog zatvora... Borim se i ne dozvoljavam im izaći jer se sve drugo promijenilo. Ipak ponekad se premotaju ti neki moji filmovi u glavi, filmove u kojima je sve nestvarno, sve uloge podijeljene, a mene kao da nema niti se je dogodilo to vrijeme niti se išta od toga zbilo.
A zauvijek ću pamtiti sliku žena koje mirno ulaze u autobus. Jedna po jedna. Kao da idemo na izlet. I miris našeg znoja i tišina koja para uši pa kretanje autobusa.
Riječi nanose najviše štete jer im vjerujemo. One su te koje te dovedu u zabludu jer se nadaš da je sve tako kao što one opisuju i ustrajavaš u tome, u toj zabludi.
Odjednom osjećam da se kupam u znoju, a kapi znoja mi se cijede niz lice, ispod pazuha, po trbuhu, između nogu.
Oni dodiri od kojih se umire a ne umire.
Obuzima me nelagoda. Da, možda to predosjećam što će se dogoditi; izvanredna vožnja nije imala usputne stanice i nisu odvezli u sabirni logor na Ovčaru već su krenuli u drugom smjeru – to mi najviše ostaje u sjećanju o danu kad je pao Vukovar, taj izlet protiv vlastite želje – bilo je prvi znak da moje tijelo ne pripada samo meni i da ubuduće s tim moram računati.
Ima valjda još u toj mom nestvarnom filmu i nečega lijepog pa hajde onda da to ozvučimo, učinimo da ima ritam i obojimo.
Nikad mi se nebo nije činilo tako dalekim kao kad sam ga gledala kroz prozor autobusa.
Život ne bi bio život kada bi jedno oduševljenje prošlo bez minimum drugog razočaranja.
Njegovo truckanje po neasfaltiranom putu kroz polja i njive odjednom protego u beskrajno putovanje dosadnog uvijek pogrešnog nagađanja kud?
Vidiš trun tuđe gluposti a balvan vlastite ne vidiš.
Čak i da sam znala razlog vožnje kvrgavom stranputicom, ne bih iskočila na rosulju što velikodušno sipila suze na krajolik kud prolazimo.
Učinilo mi se da sam platila ta davna prokletstva i da sada ide ono vrijeme kada ću poslije puno godina prodavati pa zaraditi na svemu ali jebi ga, život je čudo!?
Neću zaboraviti sivilo što lebdi iznad nas.
Nalazi se na mojim crtama lica, u beskraju mojih misli.
Opisujući tu boju služim se izrazom: nemogućnost sivila da izgleda plavičasto.
Ne nose svi ljudi iste bore. Milimetri na licu kriju hiljade kilometara u prirodi ili pak gotovo dodir…
Oblaci se polako razilaze, ali zakrpe modrine nisu se susretale.
Nisu u stanju sastaviti vedro nebo. Nisu ulijevale nadu.
Nedostatak hrabrosti za hvatanje u koštac sa životom proizvodi mržnju prema onima koji ne odustanu.
Raspršeni tragovi sunčanih zraka. Kroz neodlučnu izmaglicu prodiru prema tlu i spuštaju na sjenu hridine svijetlih odraza. Sivo-bijeli sloj stalno nešto skriva od pogleda. Nebo je drugdje. Nebom se ne može zvati to što dodiruje krajolik na obzoru.
Ljubav često pobjegne od ljudi ako shvati da je ne zaslužuju.
Od pustog se očekivanja na kraju stapaš a bjeličastom maglom koja izvire u tvom okruženju. Minut šutnje za sve male i jadne duše koje nisu u stanju da se raduju tuđoj sreći.
U njoj gubiš razočaranu žudnju za jasnim plavetnilom, nestaješ u sivilu hirovite palete nebeskog svoda.
O tako se bojim glupih ljudi, onih koji ti iz nehata postave nogu pa se spotakneš.
Nejasno pomišljaš na 'onkrajnost' – i jednostavno pretpostavljaš da te nešto nepoznato očekuje. Jedino u što si siguran to je da je sumorno.
SMS mog voljenog:
„Jedan tvoj dodir, srce zadrhti i na sve zaboravim.“
- 11:05 -
