ponedjeljak, 03.02.2014.

pedeset i peti dan

Postoje ta neka sjećanja začahurena u meni, a žele van iz svog zatvora... Borim se i ne dozvoljavam im izaći jer se sve drugo promijenilo. Ipak ponekad se premotaju ti neki moji filmovi u glavi, filmove u kojima je sve nestvarno, sve uloge podijeljene, a mene kao da nema niti se je dogodilo to vrijeme niti se išta od toga zbilo.
A zauvijek ću pamtiti sliku žena koje mirno ulaze u autobus. Jedna po jedna. Kao da idemo na izlet. I miris našeg znoja i tišina koja para uši pa kretanje autobusa.
Riječi nanose najviše štete jer im vjerujemo. One su te koje te dovedu u zabludu jer se nadaš da je sve tako kao što one opisuju i ustrajavaš u tome, u toj zabludi.
Odjednom osjećam da se kupam u znoju, a kapi znoja mi se cijede niz lice, ispod pazuha, po trbuhu, između nogu.
Oni dodiri od kojih se umire a ne umire.
Obuzima me nelagoda. Da, možda to predosjećam što će se dogoditi; izvanredna vožnja nije imala usputne stanice i nisu odvezli u sabirni logor na Ovčaru već su krenuli u drugom smjeru – to mi najviše ostaje u sjećanju o danu kad je pao Vukovar, taj izlet protiv vlastite želje – bilo je prvi znak da moje tijelo ne pripada samo meni i da ubuduće s tim moram računati.
Ima valjda još u toj mom nestvarnom filmu i nečega lijepog pa hajde onda da to ozvučimo, učinimo da ima ritam i obojimo.
Nikad mi se nebo nije činilo tako dalekim kao kad sam ga gledala kroz prozor autobusa.
Život ne bi bio život kada bi jedno oduševljenje prošlo bez minimum drugog razočaranja.
Njegovo truckanje po neasfaltiranom putu kroz polja i njive odjednom protego u beskrajno putovanje dosadnog uvijek pogrešnog nagađanja kud?
Vidiš trun tuđe gluposti a balvan vlastite ne vidiš.
Čak i da sam znala razlog vožnje kvrgavom stranputicom, ne bih iskočila na rosulju što velikodušno sipila suze na krajolik kud prolazimo.
Učinilo mi se da sam platila ta davna prokletstva i da sada ide ono vrijeme kada ću poslije puno godina prodavati pa zaraditi na svemu ali jebi ga, život je čudo!?
Neću zaboraviti sivilo što lebdi iznad nas.
Nalazi se na mojim crtama lica, u beskraju mojih misli.
Opisujući tu boju služim se izrazom: nemogućnost sivila da izgleda plavičasto.
Ne nose svi ljudi iste bore. Milimetri na licu kriju hiljade kilometara u prirodi ili pak gotovo dodir…
Oblaci se polako razilaze, ali zakrpe modrine nisu se susretale.
Nisu u stanju sastaviti vedro nebo. Nisu ulijevale nadu.
Nedostatak hrabrosti za hvatanje u koštac sa životom proizvodi mržnju prema onima koji ne odustanu.
Raspršeni tragovi sunčanih zraka. Kroz neodlučnu izmaglicu prodiru prema tlu i spuštaju na sjenu hridine svijetlih odraza. Sivo-bijeli sloj stalno nešto skriva od pogleda. Nebo je drugdje. Nebom se ne može zvati to što dodiruje krajolik na obzoru.
Ljubav često pobjegne od ljudi ako shvati da je ne zaslužuju.
Od pustog se očekivanja na kraju stapaš a bjeličastom maglom koja izvire u tvom okruženju. Minut šutnje za sve male i jadne duše koje nisu u stanju da se raduju tuđoj sreći.
U njoj gubiš razočaranu žudnju za jasnim plavetnilom, nestaješ u sivilu hirovite palete nebeskog svoda.
O tako se bojim glupih ljudi, onih koji ti iz nehata postave nogu pa se spotakneš.
Nejasno pomišljaš na 'onkrajnost' – i jednostavno pretpostavljaš da te nešto nepoznato očekuje. Jedino u što si siguran to je da je sumorno.
SMS mog voljenog:
„Jedan tvoj dodir, srce zadrhti i na sve zaboravim.“

- 11:05 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.