subota, 01.02.2014.
pedeset i treći dan
Nakon što su ljudi izmislili svijet u kom žive, a zatim se izgubili u prostranstvu svemira i otuđili od svijeta kuda ih je Bog prognao, uvide da čeznu za nečim skrivenim duboko u srcu – ljubavi – sjenkom postojanja u odsutnosti bivstvovanja za kakvom žude.
Smiješno je da ljudi koji se mijenjaju, uvijek su oni koji se zaklinju da su oduvijek bili isti.
Pravo mi je zadovoljstvo promatrati kad iznurena protuha dojuri na skuteru do cure koja će se ubrzo smjestiti negdje na ulicu leđima oslonjenim na zid zgrade. Zahvalna mu je. To je očito. Poljubila bi ga i u guzu kad bi se to smjelo javno učiniti.
Sve što se događa u životu zbilo se da se nešto promijeni.
Religija nam otkriva puteljak sreće – ako platimo za neposluh.
Na vrh, n planinu, penje se zato da se može vidjeti svijet, a ne svijet može vidjeti vas.
Ali, zabluda je da mi je draža od spokoja koji bi iz mog srca izbrisano voljenog pa da sve što mi se dogodilo u životu ne bude i nema ljubavi u mom srcu.
Najbolje i najljepše stvari u životu ne mogu se ni vidjeti ni dotaknuti, ali se osjete u srcu.
Zato i jesam odustala tražiti spasenje svoje duše u molitvama i prestala upućivati prijekore nebu.
Ponekad se nešto neočekivano uplete u vaš život kao blagoslov, a drugo dođe da vas poduči.
Da, nešto se dogodilo; to više ne smijem sumnjati. Došlo je kao bolest, a ne nešto očekivano, ne očevidno. Malo-pomalo, ušuljalo se podmuklo. Osjetila sam se malo čudno. Kao da mi nešto smeta. Neka slutnja.
Ne znam kako je to s ključem za uspjeh, ali ključ za neuspjeh se pokušava prilagoditi svima.
O da, u mojim postupcima se svakako pojavilo nešto novo. Osobito to proizlazilo iz načina kako sagledavam pojave ili prihvaćam udovoljavanju potreba. Primjerice, kako viljuškom prebirem po tanjuru i prinosim je ustima.
Ako i pokušavate zaboraviti na ono što te povrijedio u prošlosti, baš nikako se ne smije zaboraviti ono čemu te je podučilo.
Zapravo, ne znam postoji li izvjestan način kad se viljuška uhvati koji odaje užitak, ali način na koji sam je držala i ono što sam osjetila pri tom bilo je nešto što već dugo nisam osjetila.
Ne, nikada nećete pobjeći od stvarnosti kakva ona jeste dok se ne odlučite gdje bi radije bili.
Međutim, da barem malo koristim razum, sad bi bio čas da se poslužim njime pa razložno protumačim promjenu što se počela odigravati u mom životu, a očito je po promijeni u mom razmišljanju i ponašanju.
Skloni smo zaboravu da sreća ne dolazi kao rezultat uzimanja onog nečeg što nemamo, a da pritom ne cijenimo to što imamo.
Kad sam se ugnijezdila u zasjedi, očekujući da ću ponovno ugledati mog uzničara, umirio se nemir, a ja sam samu sebe uvjeravala da mi nije ništa, lažna uzbuna.
Potrebno je imati hrabrosti za razgovor same sebe sa sobom u sebi, ali još više hrabrosti treba da se posluša razborit solilokvij svog uma.
Pomislim i da sam još nedavno sanjala da sam mrtva i izlazila u sumrak da na noćnom nebu, među zvijezdama, tražim rasute mi kosti, a našla sam pod svojim nogama nadu što se ne bi mogla nazvati nadom makar je bila blagi nagovještaj.
Slušanje je često jedino što je potrebno da bi nešto spoznalo.
Ne smatram da svako promišljanja slute istinu, ali, ustvari, uglavnom uvijek razbor opravdava to što nam se ne dopada. Častohleplje, sebičnost i probitak na primjer.
Skloni smo o drugima prosuđivati po njihovom ponašanju ali samo na osnovu naših prikrivenih želja i namjera koje potiskujemo i prikrivamo pred drugim ljudima.
SMS od mog voljenog:
„Ljubav, nade, snovi, život – ti si sve to moje…“
- 10:49 -
