subota, 01.02.2014.

pedeset i treći dan

Nakon što su ljudi izmislili svijet u kom žive, a zatim se izgubili u prostranstvu svemira i otuđili od svijeta kuda ih je Bog prognao, uvide da čeznu za nečim skrivenim duboko u srcu – ljubavi – sjenkom postojanja u odsutnosti bivstvovanja za kakvom žude.
Smiješno je da ljudi koji se mijenjaju, uvijek su oni koji se zaklinju da su oduvijek bili isti.
Pravo mi je zadovoljstvo promatrati kad iznurena protuha dojuri na skuteru do cure koja će se ubrzo smjestiti negdje na ulicu leđima oslonjenim na zid zgrade. Zahvalna mu je. To je očito. Poljubila bi ga i u guzu kad bi se to smjelo javno učiniti.
Sve što se događa u životu zbilo se da se nešto promijeni.
Religija nam otkriva puteljak sreće – ako platimo za neposluh.
Na vrh, n planinu, penje se zato da se može vidjeti svijet, a ne svijet može vidjeti vas.
Ali, zabluda je da mi je draža od spokoja koji bi iz mog srca izbrisano voljenog pa da sve što mi se dogodilo u životu ne bude i nema ljubavi u mom srcu.
Najbolje i najljepše stvari u životu ne mogu se ni vidjeti ni dotaknuti, ali se osjete u srcu.
Zato i jesam odustala tražiti spasenje svoje duše u molitvama i prestala upućivati prijekore nebu.
Ponekad se nešto neočekivano uplete u vaš život kao blagoslov, a drugo dođe da vas poduči.
Da, nešto se dogodilo; to više ne smijem sumnjati. Došlo je kao bolest, a ne nešto očekivano, ne očevidno. Malo-pomalo, ušuljalo se podmuklo. Osjetila sam se malo čudno. Kao da mi nešto smeta. Neka slutnja.
Ne znam kako je to s ključem za uspjeh, ali ključ za neuspjeh se pokušava prilagoditi svima.
O da, u mojim postupcima se svakako pojavilo nešto novo. Osobito to proizlazilo iz načina kako sagledavam pojave ili prihvaćam udovoljavanju potreba. Primjerice, kako viljuškom prebirem po tanjuru i prinosim je ustima.
Ako i pokušavate zaboraviti na ono što te povrijedio u prošlosti, baš nikako se ne smije zaboraviti ono čemu te je podučilo.
Zapravo, ne znam postoji li izvjestan način kad se viljuška uhvati koji odaje užitak, ali način na koji sam je držala i ono što sam osjetila pri tom bilo je nešto što već dugo nisam osjetila.
Ne, nikada nećete pobjeći od stvarnosti kakva ona jeste dok se ne odlučite gdje bi radije bili.
Međutim, da barem malo koristim razum, sad bi bio čas da se poslužim njime pa razložno protumačim promjenu što se počela odigravati u mom životu, a očito je po promijeni u mom razmišljanju i ponašanju.
Skloni smo zaboravu da sreća ne dolazi kao rezultat uzimanja onog nečeg što nemamo, a da pritom ne cijenimo to što imamo.
Kad sam se ugnijezdila u zasjedi, očekujući da ću ponovno ugledati mog uzničara, umirio se nemir, a ja sam samu sebe uvjeravala da mi nije ništa, lažna uzbuna.
Potrebno je imati hrabrosti za razgovor same sebe sa sobom u sebi, ali još više hrabrosti treba da se posluša razborit solilokvij svog uma.
Pomislim i da sam još nedavno sanjala da sam mrtva i izlazila u sumrak da na noćnom nebu, među zvijezdama, tražim rasute mi kosti, a našla sam pod svojim nogama nadu što se ne bi mogla nazvati nadom makar je bila blagi nagovještaj.
Slušanje je često jedino što je potrebno da bi nešto spoznalo.
Ne smatram da svako promišljanja slute istinu, ali, ustvari, uglavnom uvijek razbor opravdava to što nam se ne dopada. Častohleplje, sebičnost i probitak na primjer.
Skloni smo o drugima prosuđivati po njihovom ponašanju ali samo na osnovu naših prikrivenih želja i namjera koje potiskujemo i prikrivamo pred drugim ljudima.
SMS od mog voljenog:
„Ljubav, nade, snovi, život – ti si sve to moje…“

- 10:49 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.