petak, 31.01.2014.

pedeset i drugi dan

Dobre stvari dolaze onima koji vjeruju, bolje stvari dolaze onima koji su strpljivi, a najbolje stvari dolaze onima koji ne odustaju.
Mom uzničaru više nema traga.
Uspjeh je zbir malih napora ponavljanja iz dana u dan.
Najzad, možda je moja zasjeda ipak kratak nastup ludila.
Makar dobre stvari dolaze onima koji vjeruju, bolje stvari dolaze onima koji su strpljivi, a najbolje stvari dolaze onima koji ne odustaju.
Čudni osjećaji i misli kakve me zaokupljaju dok vrebam mog uzničara sad mi se čine smiješnim.
Vjera se sastoji u vjerovanju, kada je izvan snage razloga da vjerujem.
Više ih ne razumijem. U trenutku kad sam postala izbjeglica u vlastitoj Domovini zaspala sam i tek se počinjem buditi. I možda ću u godinama koje slijede od sada više biti razočarana time što radim nego onime što nisam učinila.
No duhu, kom tužni beskraj daje krila, san je stvarniji od istine. Stvarnost nije.
Tragedija u životu ne sastoji se u postizanju cilja. Tragedija je u tome da do svog cilja mi nikada ne uspijevamo doći.
I tragedija se stvara svaki put kad drhtaj zaboravljene prošlosti potpiri žeravica naše duše.
Moja duša je otok u oceanu ništavila. Sanja predstavu o ostvarivanju stvarnosti.
Ipak najmanji pokušaj je bolji od najveće namjere, a iz toga je očito kako ja oblikujem vlastitu stvarnost.
Čak i da nisam samo počela osjećati promjenu ona se odista počela događati. Barem mi se čini kao da stiže doba u kom ću se probuditi iz dugotrajnog sna. Kad će nastupiti java.
Java? Zašto se toliko pokušavamo uklopiti među druge ljude ako je u našoj prirodi isticanje?
Promatrajte ljude poput ogledala i gledajte kako se odražavate u njihovim očima.
Doduše, to je još uvijek slabašna stvarnost ispunjena stvarima što su izložene našem pogledu i voljni smo im udahnuti život.
Ali ako je cijeli svijet bio slijep, koliko ljudi će vas zadiviti?
Pitam to jer nije točno da ne primjećujem svijet oko sebe: eto recimo jednu djevojku mršavicu koja će se za kratko vrijeme oprostiti od svog makroa. Prištav momak dojurio je na skuteru gladan kao vuk, a ona ga obgrli i željno ljubi oči, nos, kosu… U tri riječi ja mogu sumirati sve što sam naučila o životu: život ide dalje.
Gotovo nevidljiva nit povezuje me još uvijek s onim neminovnim što se dogodilo u prošlosti.
Ako prihvatite očekivanja drugih, posebno ona loša, onda se nikada neće promijeniti ishod.
Na pozornicu se između biti ili nebiti smješta hrabrost. Kukavičluk plovi među svjetovima koji jesu ili nisu. Kukavice zatvaraju oči dok sve postoji, ali u visokom oklopu duha prelaze ravnim brazdama prirode i gaze po klicama iz sjemenja sanjarenja.
Sreću ćete pronaći čim prestanete promatrati sebe i svoj život u odnosu na druge ljude.
Ipak… ipak zbog čega se postupci i riječi ne slože makar bi se uvijek trebale međusobno slagati i nikada ne iznevjeriti jedno drugo?
Kako to da je biti ugodnije i ljepše od njegove suprotnosti?
Valjda zato jer se svi više bavimo svojim izgledom nego ugledom?
Valjda je to jer smo na to navikli?
Valjda jer je bolje biti živ nego mrtav?
Život ima toliko različitih poglavlja koliko i postavljenih pitanja bez odgovora. Jedno loše poglavlje ne znači da je kraj knjige.
Ali čemu, uostalom, služi spoznaja?
Zar samo da zamišljamo, a ne postupimo kako nam je u pameti?
Um je sve što mislite, želite i na kraju se ostvari.
Um treba usmjeriti na ispravan put i život će sam po sebi uhvatiti korak s njim.
Svrha života je davanje smisla životu – činiti što je ispravno, a ne što je lako i lagodno.
I ne dopuštati da jedan loš dan ostavi dojam da imate loš život.
Nikada se ne treba toliko okupirati preživljavanjem da se zaboravi na život.
Život se može pronaći i u najmračnije doba samo ako se domisli kako upaliti svjetlo.
U pojedinim danima naprosto morate sami napraviti svoje vlastito sunce jer svatko pa tako i ja sam zadužena za vlastito raspoloženje i to kako se osjećam.
To kako se osjećam: za danas sam odabrala… da stvarno: što sam to danas odabrala?
Ah da, čekati, čekati… čekati što? Uzničara? Odgovor na pitanje o djetetu što su mi ga oteli… dijete što sam izgubila spašavajući vlastiti život jer svako drhti za svoj život.
Uspjeh nije uvijek postizanje zadanog nego ne odustati ako gubiš.
Ako nešto činite iz ljubavi, ne obzirite se na cijenu.
Ta nije li bivstvovanje, ustvari, tek obmana ili san?
Pokušaj ostvariti svoj san, ma koliko drugi mislili da je nedostižan.
„Snovi nikad ne govore pravu istinu“, promrmljam pa misao nastavim u prijekornom tonu: „Zato ne smijemo ustrajavati, ako su to i tužni snovi. Oni postoje samo kao pribježište izbjeglicama od stvarnosti. Često su tužni i puna boli."

- 10:26 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.