utorak, 28.01.2014.
četrdeset i deveti dan
Mislim da je svemu kriva zamisao da sve bilježim kao dnevnik.
Te svoje rastrzane i nepovezane misli.
U tom svatko pretjera.
Odmah traži dramatiku, usmjeravati, vrebati, uhoditi, neprestano istjeruje istinu i pravdu.
Ali svaka priča ima pozadinu.
S druge strane izvjesno je da svoje bivstvovanje prepuštam tugaljivim mislima – s nijemim pjevom tugovanke na usnama – obuzeta bolom vlastitog stradanja.
Ne dajem sve od sebe nego sebe.
Gotovo je nemoguće navesti misli kakve me zaokupe čim padne sumrak i ja, u potrazi za uzničarom, uronim u rijeku prolaznika.
Ako i može od mene štogod sakriti, oči ne može.
I makar živim u stvarnosti kada su duše krenule svojim putem, putem nomada, a ja gledam ih u leđa kako odlaze iz tijela ljudi nekuda...
I hodam u pogrebnoj povorci iza kovčega u kojem je sahranila vlastiti život pa se jada žalopojkama poput narikače i nakon svega ipak ne znam da li sam naučila kako se to radi, ali… ali jedna od tuga je u prvome planu. To je želja da saznam istinu o svom djetetu.
I više od dvadeset godina to pokušavam potisnuti u zaborav.
Kad ću napokon zaboraviti to da bi napokon trebala ga zaboraviti?!
I ne tražim razlog za nove suze. I ne pokušavam se opravdavati.
I ne mogu ništa promijeniti, ali… ali promijenio se smisao mojih večernjih izbivanja i razbijena je jednoličnost mojih večernjih izlazaka.
I mi ovdje, mi koji se sastajemo na mjestima mojih večernjih izlazaka, mi smo tako isti a tako različiti.
A mogla sam biti bilo tko, mogla sam biti bilo što, a izabrala sam da budem ja.
Ja sam postala lovac koji čuči u zasjedi i traži uzničara makar se na zrnu bibera nitko sreću ne gradi.
I nije razlog da kuša neku moju ljutnju, osvetu za to što me muči pa da u nježnim dodirima dođe do pomirenja. I svjesna sam da je glupo to što činim.
Možda sam trebala tek samo spomenuti stvarnost i okoliš u koji sam uronjena. Da me zima podsjeća na tople ljude. I da nisu ljudi, ako se među njih ne možeš sakriti.
Možda to trebam zabilježiti? Ne dopustiti da izmaknu prelijevanja malih nijansi činjenica. Čak ako su i beznačajne ili odjednom preskoče u nešto drugo.
Prisjećam se jedne davne svoje izjave dok sam još bila curetak: „Sa dobrim ljudima i običan izlazak bude najluđi provod.“
A nije bitno ono što ljudi kažu da su, već ono što pokazuju da su.
Oni koji nas vole i oni koje mi volimo nikad nas ne napuštaju.
Iako su daleko osjećamo ih zauvijek.
Ne plačeš radi onih koji ne plaču zbog tebe, već se smiješ sa onima koji se sa tobom žele radovati!
Eto, poznato mi je kakve ne treba izbjegavati.
A ne mogu, iako znam da bi trebalo da mogu.
I ne bih smjela unositi čudnovatost tamo gdje nema ništa i ništa se ne može promijeniti.
Trebam razvrstati misli. Trebam izostaviti kako zagledam niz ulicu, prolaznike, njihova lica, grimase, začuđene ili odsutne poglede, zabrinutost, osmjehe… jer to i ne utječe na me.
Nisam drugačija, ali nisam ni kao svi ostali.
Ah Bože, krojaču ljudskih sudbina, nije moje srce jastuče za igle da ih tako zabadaš..
SMS poruka mog voljenog:
„Daj mi svoje usne da ih ljubim.“
- 11:05 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
Opis bloga
Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...
(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.
