nedjelja, 26.01.2014.
četrdeset i sedmi dan
Ne znam odakle početi. Nije lako. I puno je proteklo, a riječi ne mogu vratiti što se dogodilo kao ni osmjeh na lice. Ne mogu izliječiti rane. Ipak, osjećam da se, iz nekog razloga, nešto mijenja i moram reći to što nosim u srcu.
Ponekad se desi da ono što umislim, a to biva jače od onoga što stvarno jeste i eto ga lom.
Tajnu treba rasporiti i u nju zagrabiti izvlačeći punih ruku premda to ama baš ništa neće promijeniti. Baš ništa.
A najmanje religija koja nam uništava i otima život.
Nakazan svijet forsira sreću. To je prešlo u teror.
Onaj koji slijedi učenja crkve, na vrhovima prstiju šulja se svijetom i pljuje prirodu – božje djelo, svijet koji je stvorio. Ipak, upravo bi se tom stvaralaštvu trebao radovati, cijeniti ga, uznositi se i podići mu hram, – ali ne kao nečemu što je stvoreno radi čovjeka i dano mu da to koristi po vlastitom nahođenju i kako mu se prohtije.
Iz ničeg mogu da stvorim sve. Pa se oduševim, pa se naljutim, pa red paranoje, pa red melankolije. I svima dam ulogu u drami.
Religija govori da je svijet Božji uradak koji čovjek može iskorištavati neštedimice na način kako mu se sviđa. Religija truje život.
O čemu li sanjaju smrtnici?
Natrčiš na sebe. Kakva neugodnost. Okitim se riječima, ali to su opet samo riječi.
Koji bi se umjetnik složio time da taj tko kupi njegovu tvorevinu ima pravo da je uništi?
Blijedi smo jedni u drugima. Bijedni.
Zašto nam svećenici lažu?
Baviš se samim sobom i shvatiš da je to najgori vid podnošenja.
Čemu služe njihova tumačenja koja luče toliko otrova?
Ta buka to su uglavnom samo ljudi. ''
A što li sam ja nego krv, kosti, ćud; nasilje i volja?
Gledam zvijezde i pitam se; čemu religijske predrasude?
Okrećem se sama sebi i uviđam zašto ne mogu potisnuti dojam koji se razli u mojoj duši.
Beskrajna priča'' je beskrajna.
Nađu se u njoj i oni koji se zaslužuju, ali kakva mi je to utjeha? Jer ona koja je moj život to je pakao. Više ne želim zavaravati sama sebe. Neću je, vrlo često, početak slobode.
U cara Trajana kozje uši. Prenesi dalje. Govori glasno.
Toliko toga što treba podnositi.
Ne želim više slijediti što mi drugi nameću tvrdeći da je to istina.
Želim naučiti poštivati se, svoja htjenja, gledajući nebesa istom strašću kakvu sam nekoć osjećala promatrajući čuvstvo svoje duše.
Lijepo je živjeti sebe, al' košta...
Ispovijesti ubijaju. Ja ne želim smrt nikomu, pa ni samoj sebi, toliko znam.
Kakvi su to poroci usmjerili pogled prema neprirodnom?
Ne znam koliko je do usamljenosti, koliko do igre, koliko do navike. Ne znam raduje li me poziv zato što volim ili zato što to ne umijem?
Mene je prosto ponekad potrebno skupljati u krhotinama mojih misli. I pročistiti krvotok i glancati mi kosti…
Kad god bih se okretala k nebu pa bilo to u molitvama ili blagim prijekorima zbog sudbine koja je usmjerila tijek moga života, opet bih se, ponovno vratila sebi.
Počne li me ikad gušiti zanos pa potisne ponos, ljubav i tugu u mom srcu, odustat ću, ali… ali dok god ja sam poprište nadahnuća vlastite patnje, zašto bih je tražila drugdje?
Iščupaj srce. Ono ti postavlja zamke.
Prečesto sam ruke sklapala prema odsutnom nebu – očekujući trenutak kad ću se vratiti u okrilje slatko-gorkog beskraja.
Proturječni zanos, kom se pokušavam oduprijeti.
Ne pada mi napamet da se mirim sa sudbinom. Pa to bi tek bilo tragično.
Religija nas nastoji izliječiti od zala – žrtvom koja životu daje cijenu.
Samoća i ljubav ne odriču se zla.
Sva moja ogledala u drugima. Tu. U meni. U toj divljini. Nikog. Ili…
Nikad nisam bila uvjerena da trebam slušati svoje istančano srce.
Ne znam što hoću, ali zahtijevam da mi pruži sve.
To se razlijeva mojim tankoćutnim bićem ne tražeći odgovore.
Sirota plemenitost u meni. Sirota grofica u meni. Izvedimo striptiz savršeno odabranim riječima. I prihvaćam svoj usud makar bi htjela u nekoj grozničavoj molitvi crpila snagu iz sebe. Bolja vremena me ne zaslužuju.
SMS poruka od mog voljenog: „Čak i ako ništa nemam imam tebe.“
- 10:29 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
