nedjelja, 26.01.2014.

četrdeset i sedmi dan

Ne znam odakle početi. Nije lako. I puno je proteklo, a riječi ne mogu vratiti što se dogodilo kao ni osmjeh na lice. Ne mogu izliječiti rane. Ipak, osjećam da se, iz nekog razloga, nešto mijenja i moram reći to što nosim u srcu.
Ponekad se desi da ono što umislim, a to biva jače od onoga što stvarno jeste i eto ga lom.
Tajnu treba rasporiti i u nju zagrabiti izvlačeći punih ruku premda to ama baš ništa neće promijeniti. Baš ništa.
A najmanje religija koja nam uništava i otima život.
Nakazan svijet forsira sreću. To je prešlo u teror.
Onaj koji slijedi učenja crkve, na vrhovima prstiju šulja se svijetom i pljuje prirodu – božje djelo, svijet koji je stvorio. Ipak, upravo bi se tom stvaralaštvu trebao radovati, cijeniti ga, uznositi se i podići mu hram, – ali ne kao nečemu što je stvoreno radi čovjeka i dano mu da to koristi po vlastitom nahođenju i kako mu se prohtije.
Iz ničeg mogu da stvorim sve. Pa se oduševim, pa se naljutim, pa red paranoje, pa red melankolije. I svima dam ulogu u drami.
Religija govori da je svijet Božji uradak koji čovjek može iskorištavati neštedimice na način kako mu se sviđa. Religija truje život.
O čemu li sanjaju smrtnici?
Natrčiš na sebe. Kakva neugodnost. Okitim se riječima, ali to su opet samo riječi.
Koji bi se umjetnik složio time da taj tko kupi njegovu tvorevinu ima pravo da je uništi?
Blijedi smo jedni u drugima. Bijedni.
Zašto nam svećenici lažu?
Baviš se samim sobom i shvatiš da je to najgori vid podnošenja.
Čemu služe njihova tumačenja koja luče toliko otrova?
Ta buka to su uglavnom samo ljudi. ''
A što li sam ja nego krv, kosti, ćud; nasilje i volja?
Gledam zvijezde i pitam se; čemu religijske predrasude?
Okrećem se sama sebi i uviđam zašto ne mogu potisnuti dojam koji se razli u mojoj duši.
Beskrajna priča'' je beskrajna.
Nađu se u njoj i oni koji se zaslužuju, ali kakva mi je to utjeha? Jer ona koja je moj život to je pakao. Više ne želim zavaravati sama sebe. Neću je, vrlo često, početak slobode.
U cara Trajana kozje uši. Prenesi dalje. Govori glasno.
Toliko toga što treba podnositi.
Ne želim više slijediti što mi drugi nameću tvrdeći da je to istina.
Želim naučiti poštivati se, svoja htjenja, gledajući nebesa istom strašću kakvu sam nekoć osjećala promatrajući čuvstvo svoje duše.
Lijepo je živjeti sebe, al' košta...
Ispovijesti ubijaju. Ja ne želim smrt nikomu, pa ni samoj sebi, toliko znam.
Kakvi su to poroci usmjerili pogled prema neprirodnom?
Ne znam koliko je do usamljenosti, koliko do igre, koliko do navike. Ne znam raduje li me poziv zato što volim ili zato što to ne umijem?
Mene je prosto ponekad potrebno skupljati u krhotinama mojih misli. I pročistiti krvotok i glancati mi kosti…
Kad god bih se okretala k nebu pa bilo to u molitvama ili blagim prijekorima zbog sudbine koja je usmjerila tijek moga života, opet bih se, ponovno vratila sebi.
Počne li me ikad gušiti zanos pa potisne ponos, ljubav i tugu u mom srcu, odustat ću, ali… ali dok god ja sam poprište nadahnuća vlastite patnje, zašto bih je tražila drugdje?
Iščupaj srce. Ono ti postavlja zamke.
Prečesto sam ruke sklapala prema odsutnom nebu – očekujući trenutak kad ću se vratiti u okrilje slatko-gorkog beskraja.
Proturječni zanos, kom se pokušavam oduprijeti.
Ne pada mi napamet da se mirim sa sudbinom. Pa to bi tek bilo tragično.
Religija nas nastoji izliječiti od zala – žrtvom koja životu daje cijenu.
Samoća i ljubav ne odriču se zla.
Sva moja ogledala u drugima. Tu. U meni. U toj divljini. Nikog. Ili…
Nikad nisam bila uvjerena da trebam slušati svoje istančano srce.
Ne znam što hoću, ali zahtijevam da mi pruži sve.
To se razlijeva mojim tankoćutnim bićem ne tražeći odgovore.
Sirota plemenitost u meni. Sirota grofica u meni. Izvedimo striptiz savršeno odabranim riječima. I prihvaćam svoj usud makar bi htjela u nekoj grozničavoj molitvi crpila snagu iz sebe. Bolja vremena me ne zaslužuju.
SMS poruka od mog voljenog: „Čak i ako ništa nemam imam tebe.“

- 10:29 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.