subota, 25.01.2014.

četrdeset i šesti dan

Odnosi me u svakodnevno ništavilo. Drugima je lako. Drugi uvijek mogu da odu od mene. Ja od sebe samo u ludilo.
Uranjajući u rijeku prolaznika probavih trenutak svakodnevnog života.
Ne znam koliko je do usamljenosti, koliko do igre, koliko do navike. Ne znam raduju li me lutanja zato što to volim ili zato što mi je to jedino moguće?
Ako nikad nisi poželio krila da ne kaljaš tlo okrutnim koracima tuge, onda nikad nisi ni volio zemlju kojom kročiš. Ako se nikad nisi utapao u rijeci vremena tad nisi ni žudio za sigurnom obalom. Kadgod ti se javi takav dojam zbunjeno promatraš zvijezde na nebu.
Bojim se da ovaj raspukli svijet ni on ne može da sastavi.
Nemaš čvrstog tla pod stopalima. Pretvara se u vosak i tope u tamnu tekućinu tvoje krvi.
Bunila su duboko osobna.
I zaboravljaš nebo. I zaboravljaš život. I zaboravljaš što hoćeš i ne možeš spoznati drhtaj tla kojim koračaš tražeći ni sam ne znajući što. I vrijeđa pomisao ako netko nalazi da te more nisu dovoljno zastrašujuće.
I svi smo mi nekome razlog za pad. Ali stvarnost, koga ona zanima?
Nađeš li se licem u lice i oči u oči s tim, uzdahneš, a bliska gorčina natjera da se, u dirljivom zagrljaju, stopiš s tim!
Neodoljiva sam uvijek kad zapravo i ne znam što hoću.
Doista sam se tako nekako i ja zatekla u toj situaciji.
Iznenada učini mi se da sam ugledala u gomili mog uzničara kako ulazi u neko usputno svratište.
Odbojno i odvratno mjesto.
Nisam ga slijedila. Nisam bila sigurna u to što sam ugledala, ali slutnja ima dovoljno snažan dojam da nisam krenula dalje i prepustila se da me rijeka prolaznika dalje odvuče.
Potajno se nadam da će neko da me spasi. To je tako kurvinski.
Otišla sam na suprotnu stranu ulice i leđima se oslonila na pročelje zgrade.
Promatram vrata gadne rupe odakle, kroz pukotine na zidovima, cijedi vonj razvrata. Svraća, ulazi i izlazi još gospode i dama na kojima se vidi odlučnost da tamo osvježe svoj grijeh.
Ponovo bih mogla jedno nadanje u ništa.
Taj kog čekam izlazi okrijepljen. To odaje pijani osmijeh i ljupka razdraganost kojom odsutno pogleda niz ulicu pa je pređe i pođe u mom smjeru.
Ponovo bih mogla jedno nadanje u ništa.
Tetura dok mi prilazi. Nije primijetio da mu idem ususret, a kad stanem pred njega ugledam ukočene kao slijepe oči.
Agonija se toliko trudi da bi smo bili sretni.
Uokvirene su kolobarima zbog puno zaboravljenih nepravdi što ih je nanio. U isušenom pogledu jedva treperi prepoznavanje, a neprijatnost baca sjenke, tamne mrlje kajanja.
Zadnji fiks zlovolje.
Ali nisam žalosna zbog susreta oči u oči s njim. Želim postaviti neka pitanja koja mi ne izlaze iz usta i on me obiđe.
Nisam se pomakla, nisam se mogla osvrnuti za njim.
Samo nepokretna stojim.
Na mjestu.
Pričaj mi malo o toj osobi, (ako si i ti sam taj), koja te uistinu poznaje i koliko je ona izranjavana zbog toga?
SMS poruka voljenog: „Galamiš mi u mislima.“
Zatim se okrenem i pođem u konačište gdje me očekuje voljeni jer on me zna golu, samo on me zna stvarno golu. Iznutra…

- 08:51 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.