srijeda, 22.01.2014.

četrdeset i treći dan

Probudim se noću, na slabom svijetlu što kroz prozor dopire s ulice vidim mog voljenog da drži mobitel, piše mi poruku, ja dohvatim svoj i čitam da je lud za mnom, okrenem se k njemu, poljubim ga i kažem: „Spavaj luđače.“
Najljepše se spava kad nekome uvalite dupe u krilo.
Zrela sam za shvatiti da 'nemati to što želiš' nije ni približno dobro kao ono što imaš i voliš.
Prednost toga ako neko spava uz vas je da vam može liječiti stomak ako vas boli. Samo položi svoje dlanove i sve je u redu
Napisane riječi bez boje glasa i dalje su samo tišina.
Tišina voli saksofon i kišu.
Tišinu prekida razgovor između njegovih usana i mojih leđa.
To i jest bio razlog da voljeni moj kao da je bio stvorenje od nestvarnog, od očaja i privida.
Sanjala sam snove koji su sanjali mog voljenog. Čuli ste već za san snova?
Ponekad gotovo da ni sama ne mogu reći je li stvaran ili sam ga izmislila.
Neki snovi nikad ne spavaju, a neki se nikada ne probude.
To je značilo da u životu dajem sve i tražim sve. Kada se sve oduzme i sabere, uz poneku ogrebotinu koja prođe i ranu na duši, ipak imam dovoljno za sreću.
Dobiješ ono za što se potrudiš, ne ono što želiš.
Najgore 'zašto' je ono koje postaviš sebi pa nemaš odgovor.
Ako dovoljno čvrsto žmiriš, san će sigurno doći.
Bio je tu, a opet, nikad neću znati ako se je odista vratio…
Sanjala sam da postoji.
Kiša je padala i one prve noći kad je došao prišla sam krevetu gdje je ležao i naglim pokretom raspustila dugu kosu da se prospe po njegovom trbuhu.
Vidjela sam mu na licu zbunjeni izraz. Kao da me pita: što je to?
„Moja kosa, to je moja kosa,“ rekla sam.
Glas mi je drhtao, a on ništa ne može reći.
Šutim. Ispružim se kraj njega. Drhtim i osjećam da drhti. Tiho, jedva primjetno, pulsiraju srca u našim grudima.
Dugo pamtim ono što bi trebala zaboraviti.
Uzela sam ruku svog voljenog i stavila tu malo lijevo ispod ključne kosti da osjeti kako se uzlupalo.
Noć polako pada i soba se ispuni blijedom svjetlošću mjesečine jer su se upravo razišli oblaci nakon kiše što je lijevala čitavo poslijepodne. Sa ulice dopire lagani žamor, a vjetrić klopara otvorenim kapkom prozora. Prohladno je, ali ne tako da imam potrebu podvući se pod deku.
Iznenada se nagnem nad njegovu glavu i poljubim ga.
„Dođi. Zavuci se pod pokrivač. Toplo je, miriše na mene, a ja spavaćicu ne nosim…“
Ugriz usnama. Strmoglavi pad na nebo. On dohvati svoj mobitel.
„Ne pitaj me ništa. Odloži mobitel. Pristala sam još prije dva života da svoj provedem s tobom. Zar si zaboravio?“
Strast se ne može sakriti. Ona izbija kroz kožu. Koža traži njegove zube.
Sanjala sam otiske zuba i tragove noktiju mog voljenog na rebrima. Volim tragove po tijelu. Dok nastaju boli, ali i prija u isto vrijeme.
Osjetim kako nam se žare obrazi od dodira, a on se lagano odmiče kao da mi govori: čovjek treba imati dara da vodi ljubav, a ja ga nemam.
Nasmijala sam se i povukla na sredinu kreveta pa ga opkoračim.
„Ne govori ništa i ne miči se,“ rekla sam kao da to može.
Mirovao je kao da je težina mog tijela nešto podatno, mekano, poput vlažnog voska u koji je uronio. Ispružila sam se preko njega i prislonila čelo na čelo. Ja iznad, on ispod.
Nemam pojma o vremenu i prostoru. Nekako sam otupjela na to. Postoji samo moj voljeni.
Miris istine jer jedan pogrešan korak i magije nestane.
Zagrljeni. Osjećam sve i ništa istodobno.
I tišina je samo tišina, ako nemaš što da prešutiš. A prešućuješ.
Ugasi sjećanja, pojačaj snove i zažmiri – kažem sama sebi.
Tako dugo ležimo. Kao iscrpljeni ljubavnici koji su do maločas vodili ljubav.
Niz neki je list u krošnji drvoreda skliznula kap i pala u lokvu na pločniku.
Nikad se za sebe nisam usudila reći da me zapljušte osjećaji poput kiše. Od sve ljubavi, od svega što volimo, to je uvijek samo kap.
Svjetovi u ljudima…
„Ne“ rekla sam u tom trenutku, ustala i istrčala van iz sobe.

- 09:26 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.