srijeda, 22.01.2014.
četrdeset i treći dan
Probudim se noću, na slabom svijetlu što kroz prozor dopire s ulice vidim mog voljenog da drži mobitel, piše mi poruku, ja dohvatim svoj i čitam da je lud za mnom, okrenem se k njemu, poljubim ga i kažem: „Spavaj luđače.“
Najljepše se spava kad nekome uvalite dupe u krilo.
Zrela sam za shvatiti da 'nemati to što želiš' nije ni približno dobro kao ono što imaš i voliš.
Prednost toga ako neko spava uz vas je da vam može liječiti stomak ako vas boli. Samo položi svoje dlanove i sve je u redu
Napisane riječi bez boje glasa i dalje su samo tišina.
Tišina voli saksofon i kišu.
Tišinu prekida razgovor između njegovih usana i mojih leđa.
To i jest bio razlog da voljeni moj kao da je bio stvorenje od nestvarnog, od očaja i privida.
Sanjala sam snove koji su sanjali mog voljenog. Čuli ste već za san snova?
Ponekad gotovo da ni sama ne mogu reći je li stvaran ili sam ga izmislila.
Neki snovi nikad ne spavaju, a neki se nikada ne probude.
To je značilo da u životu dajem sve i tražim sve. Kada se sve oduzme i sabere, uz poneku ogrebotinu koja prođe i ranu na duši, ipak imam dovoljno za sreću.
Dobiješ ono za što se potrudiš, ne ono što želiš.
Najgore 'zašto' je ono koje postaviš sebi pa nemaš odgovor.
Ako dovoljno čvrsto žmiriš, san će sigurno doći.
Bio je tu, a opet, nikad neću znati ako se je odista vratio…
Sanjala sam da postoji.
Kiša je padala i one prve noći kad je došao prišla sam krevetu gdje je ležao i naglim pokretom raspustila dugu kosu da se prospe po njegovom trbuhu.
Vidjela sam mu na licu zbunjeni izraz. Kao da me pita: što je to?
„Moja kosa, to je moja kosa,“ rekla sam.
Glas mi je drhtao, a on ništa ne može reći.
Šutim. Ispružim se kraj njega. Drhtim i osjećam da drhti. Tiho, jedva primjetno, pulsiraju srca u našim grudima.
Dugo pamtim ono što bi trebala zaboraviti.
Uzela sam ruku svog voljenog i stavila tu malo lijevo ispod ključne kosti da osjeti kako se uzlupalo.
Noć polako pada i soba se ispuni blijedom svjetlošću mjesečine jer su se upravo razišli oblaci nakon kiše što je lijevala čitavo poslijepodne. Sa ulice dopire lagani žamor, a vjetrić klopara otvorenim kapkom prozora. Prohladno je, ali ne tako da imam potrebu podvući se pod deku.
Iznenada se nagnem nad njegovu glavu i poljubim ga.
„Dođi. Zavuci se pod pokrivač. Toplo je, miriše na mene, a ja spavaćicu ne nosim…“
Ugriz usnama. Strmoglavi pad na nebo. On dohvati svoj mobitel.
„Ne pitaj me ništa. Odloži mobitel. Pristala sam još prije dva života da svoj provedem s tobom. Zar si zaboravio?“
Strast se ne može sakriti. Ona izbija kroz kožu. Koža traži njegove zube.
Sanjala sam otiske zuba i tragove noktiju mog voljenog na rebrima. Volim tragove po tijelu. Dok nastaju boli, ali i prija u isto vrijeme.
Osjetim kako nam se žare obrazi od dodira, a on se lagano odmiče kao da mi govori: čovjek treba imati dara da vodi ljubav, a ja ga nemam.
Nasmijala sam se i povukla na sredinu kreveta pa ga opkoračim.
„Ne govori ništa i ne miči se,“ rekla sam kao da to može.
Mirovao je kao da je težina mog tijela nešto podatno, mekano, poput vlažnog voska u koji je uronio. Ispružila sam se preko njega i prislonila čelo na čelo. Ja iznad, on ispod.
Nemam pojma o vremenu i prostoru. Nekako sam otupjela na to. Postoji samo moj voljeni.
Miris istine jer jedan pogrešan korak i magije nestane.
Zagrljeni. Osjećam sve i ništa istodobno.
I tišina je samo tišina, ako nemaš što da prešutiš. A prešućuješ.
Ugasi sjećanja, pojačaj snove i zažmiri – kažem sama sebi.
Tako dugo ležimo. Kao iscrpljeni ljubavnici koji su do maločas vodili ljubav.
Niz neki je list u krošnji drvoreda skliznula kap i pala u lokvu na pločniku.
Nikad se za sebe nisam usudila reći da me zapljušte osjećaji poput kiše. Od sve ljubavi, od svega što volimo, to je uvijek samo kap.
Svjetovi u ljudima…
„Ne“ rekla sam u tom trenutku, ustala i istrčala van iz sobe.
- 09:26 -
