nedjelja, 19.01.2014.
četrdeseti dan
Okrećem pogled ka zgradama i promatram ih. Svaka od njih uzvraća pogled i govori:
„Priđi. Nisi usamljenija od nas u kojima svoje skrovište nalaze i druge različite samoće…“
Ali, ne zanimaju me priče o stvarnom životu i šaputanja o neispunjenim danima i beskraju neprospavanih noći. Dovoljna mi je vlastita tuga. Znam da se ne mogu ispeti po pročeljima, – strmim liticama u koje se usjeklo korito rijeke prolaznika.
Odavde mi izgleda nemogućim dočepati se sigurnosti njihovih obala pa s krovova ispod zvjezdanog svoda bacati pogled na sve te ljude jer nigdje drugdje moja usamljenost neće biti tako blizu samoći što objedinjuju usud čovjeka u uljudbi…
Biti s nekim, a biti sam je najtužnija vrsta samoće.
Kasno noću kad se ulice oslobode uzdaha gungule, bez nade i razočarenja prolazim kroz prigušenu svjetlost rasvjete ili kroz sjenu drvoreda ili zastanem na praznom trgu iščekujući neželjeno jutro. Poput beskućnice.
Opustjeli se grad, zajedno sa mnom, uzdiže u prostranstvo beskorisne tišine.
Htjela bi viknuti: „Hajde da probudimo svijet, dosta smo hodali na prstima.“
Kad se vratim u svoj bivak i prije nego se sklupčam na pod ispod tuša, pogledat ću lice u zrcalu. Vidjet ću da se na njemu ništa nije promijenilo. Ne primjećuje se protok vremena i trag prolaznosti. To je bezizražajno, obično, neispisano lice, malko bljedunjava, i to je sve.
Prvi put sam se pogledala u ogledalo kad sam pobjegla iz zatočeništva i kad su me smjestili u hotelsku sobu. Točno pamtim taj trenutak. Tad mi još sudbina mog voljenog bila nepoznata. Bila sam u zajedničkoj kupaonici, Svjetlila je samo gola žarulja. U žućkastom polumraku ugledala sam svoje lice, lice mlade žene što su je nekoć zvali Ruža hrvatska. Onaj trenutak, kad te ljepota prirode uvjeri da nisi ništa više, nego djelić nje. Ista glatka koža, iste oči uplašene srne i pravilne obrve i podočnjaci, iste blago napućene usne.
Ima lica koja sa starošću dobiju nešto sveto i mudro, a druga pak mučeničko i bolesničko, treća životinjsko i zvjersko.
Doduše ni godine ne izražavaju točno starost. Ima mladih bakica kao što ima puno i starih cura. I unatoč činjenice da je seks moguć i u stotoj....ali, tko bi se toga sjetio?
Neko mudro zbori: grijeh je ono, kad sve uživa, a duša pati! (Pa ti biraj!)
Uostalom žena se može izliječiti od svake bolesti ako joj se kaže, da je to znak starosti.
Uostalom bolesna žena ima samo jednu želju; zdrava žena ima tisuću bolesnih želja.
Kakve plodove svojim srcem rađamo, takvim plodovima dušu hranimo. A ništa ne boli, kao otrovana duša....a tako je malo lijeka.
Pa makar mi se u prvi mah nije dopalo što na licu ne vidim koliko mi se život promijenio jer… jer u tim sam trenucima još uvijek bila živa.
Ja sam od onih, koji i kada padaju, povjeruju da lete! Tako se na kraju ipak, dočekam na noge.
S godinama shvatiš, da sreća u životu ne zavisi previše od planiranja, već načina razmišljanja. Dok planiraš, sreću lako previdiš kad se ona dogodi. Ali i ako imaš sreće, ne znači i da si sretna, zar ne, jer… još je jedna istina: postoji puno žene koje bi mogle puno i lijepo voljeti, ali nemaju koga. Svi se prave da su već voljeni. Srame se priznati da nisu.
Kako sam uspjela preživjeti sve što sam preživjela, a da događaji nisu ostavili trag na izgled nego samo ožiljke na duši?
Ako nisi spreman za bol, onda nisi spreman ni za ljubav.
Jesu li tragovi nevidljivi ili ih samo treba znati opažati?
Ljubav se sastoji od četiri stvari: od uzdaha, od jecaja, od želje za smrću i zeru laži.
Ali ako pokušate razumno razmišljati o ljubavi, izgubit ćete razum.
Ali ako sad, dok se gledam prije nego ću leći pored izmučenog tijela svog voljenog čija duša plovi u divnoj, nepromijenjenoj prošlosti naše ljubavi – čini mi se da je bolje da se ništa ne vidi. Bolje je da nema tragova patnje na mom licu. To mi je zaštita. S ovako netaknutim licem bit će mi lakše sakrivati ljudima istinu o sebi. I onda sam donijela odluku da od sutra uživam u malim stvarima... A jednog dana ću se okrenuti i vidjeti koliko su one bile velike.
SMS poruka mog voljenog:
„Budi moj jastuk.“
- 16:43 -
