petak, 17.01.2014.
trideset i osmi dan
Dok budna ležim u noći pored tijela svog voljenog ne znam čemu vjerovati.
Osluškujem svoje misli, ali one odjekuju tužnim akordima i ja znam manje nego prije.
Noćni manevri mozga i ruke koja piše, istinitije je od svakodnevnog. Dnevno svijetlo zaslijepi. Mrak prinudi da vidiš najvažnije, makar to bili samo obrisi…
Znam samo da znanje nema snagu, spoznaje su glupe, uvjerenja smiješna, a smisao koji se pripisuje čovjeku – jalove. Od sveg što nas pokreče jedino žudnja ima snagu.
Najjače su te neke prešućene žudnje.
Ako se nje lišimo i snagu ne crpimo iz tog izvora pa ništa ne činimo jer smo na razinu proročanstva uzdigli beživotnost – kakva li će nas tad sudbina snaći?
Pobjede mjerim po tome koliko su me puta razapeli kao Krista, a ja izbila čavle, skočila u prašinu i nastavila s rupama u dlanovima i tabanima.
Nije teško. Sve što treba učiniti je stisnuti pravu tipku u pravi trenutak, što bi rekao Sebastian Bach.
Nije li ta tajanstvena sila što teče našim krvotokom pokrenuta otkucajima srca dok priziva ritam zagonetne glazbe?
Koja sam ja tankoćutna pička kad slušam glazbu. I kad gledam u krošnje drvoreda. I noćno nebo osuto zvijezdama. I kad u parku vidim djecu i kućne ljubimce. I dovraga, uvijek…
No, kad sam lišena svake nade i svake vjere, zašto mi se život pretvara u Ja i zašto sam samo Ja posvuda u svojim mislima?
Uteknem od svojih misli, zaključam se u sobu, leđima podbočim vrata, šakama pritisnem štokove i zadihana se plašim hoće li provaliti unutra?!
…često u mojim mislima duša odluta iz mog tijela, često osjetim kako odlazi daleko, često bez razloga i cilja. I kako je mogu slijediti kad iznenada odleti iz gnijezda mog srca?
Ta moja duša kao som s monoklom koji provjerava da li riječnom galebu smrdi ispod krila?
Nije li usud duša da traži to čega bilo nije?
To što nije znala, to što nije spoznala…
Što li me nagoni da se uvjerim kakvi su nepoznati osjećaji koji me nikad nisu obuzeli?
Ljudi žude za onim što nisu iskusili. I mene snažno obuzima taj poriv.
Ubojito pulsiranje raskida ovozemaljske veze, a glad za nestajanjem među zvijezdama nadolazi u drhtajima. Primam njegove šake i polažem ih na grudi.
Pokušavam naručje ispuniti njegovim dodirom i opljačkati nježnost njegovih ruku pa sjećanja opijam čašom čuvstva kojih sam bila uskraćena jer naše dijete me nikad nije dotaklo.
Ali, avaj, zar je to moguće?
Srca nam se drže za ruke i kad mi iz njih ispustimo ono što nikad ne bi ispustili…
U snovima je moguće preokrenuti stvarnost, hodati po oblacima noćas, probuditi se lakši za sve što te tišti…
Kakva sam to krišom dobila krila što me uzdrhtalu, nenadano nose dalje od zvijezda gdje obuzeta nerazumnim životom poslije života, letim ostavljajući za sobom tragove svjetlosti?
Pokušavam shvatiti to što mi izmiče i ostavlja prazninu, a zatim prevarena i umorna mirujem na postelji pored svog voljenog pitajući se; odakle iznenadni žar koji me tjera da poletim među zvijezde dok voljeni moj leži u postelji, a ja gledam kroz prozor sa pogledom uperenim prema noćnom nebu što se nazire iznad krovova i želim da on stane pored mene i da to traje dok ne spojimo iskričave točkice od zvijezde do zvijezde pa ne iscrtamo čitavo noćno nebo.
Ah, da možeš vidjeti voljeni moj pa ugledaš sjaj u mom oku s osmjehom na usnama i odraz zvijezdi u mojim nasmiješenim očima kada mi se ruke rašire da bi čitav svemir stao u njih, kada smijeh zvuči kao najljepša melodija dok u mislima mi dotrči čedo naše…
SMS poruka od mog voljenog:
„Jedini novčić kojim se može kupiti moje srce tvoj je zagrljaj.“
- 14:11 -
