petak, 17.01.2014.

trideset i osmi dan

Dok budna ležim u noći pored tijela svog voljenog ne znam čemu vjerovati.
Osluškujem svoje misli, ali one odjekuju tužnim akordima i ja znam manje nego prije.
Noćni manevri mozga i ruke koja piše, istinitije je od svakodnevnog. Dnevno svijetlo zaslijepi. Mrak prinudi da vidiš najvažnije, makar to bili samo obrisi…
Znam samo da znanje nema snagu, spoznaje su glupe, uvjerenja smiješna, a smisao koji se pripisuje čovjeku – jalove. Od sveg što nas pokreče jedino žudnja ima snagu.
Najjače su te neke prešućene žudnje.
Ako se nje lišimo i snagu ne crpimo iz tog izvora pa ništa ne činimo jer smo na razinu proročanstva uzdigli beživotnost – kakva li će nas tad sudbina snaći?
Pobjede mjerim po tome koliko su me puta razapeli kao Krista, a ja izbila čavle, skočila u prašinu i nastavila s rupama u dlanovima i tabanima.
Nije teško. Sve što treba učiniti je stisnuti pravu tipku u pravi trenutak, što bi rekao Sebastian Bach.
Nije li ta tajanstvena sila što teče našim krvotokom pokrenuta otkucajima srca dok priziva ritam zagonetne glazbe?
Koja sam ja tankoćutna pička kad slušam glazbu. I kad gledam u krošnje drvoreda. I noćno nebo osuto zvijezdama. I kad u parku vidim djecu i kućne ljubimce. I dovraga, uvijek…
No, kad sam lišena svake nade i svake vjere, zašto mi se život pretvara u Ja i zašto sam samo Ja posvuda u svojim mislima?
Uteknem od svojih misli, zaključam se u sobu, leđima podbočim vrata, šakama pritisnem štokove i zadihana se plašim hoće li provaliti unutra?!
…često u mojim mislima duša odluta iz mog tijela, često osjetim kako odlazi daleko, često bez razloga i cilja. I kako je mogu slijediti kad iznenada odleti iz gnijezda mog srca?
Ta moja duša kao som s monoklom koji provjerava da li riječnom galebu smrdi ispod krila?
Nije li usud duša da traži to čega bilo nije?
To što nije znala, to što nije spoznala…
Što li me nagoni da se uvjerim kakvi su nepoznati osjećaji koji me nikad nisu obuzeli?
Ljudi žude za onim što nisu iskusili. I mene snažno obuzima taj poriv.
Ubojito pulsiranje raskida ovozemaljske veze, a glad za nestajanjem među zvijezdama nadolazi u drhtajima. Primam njegove šake i polažem ih na grudi.
Pokušavam naručje ispuniti njegovim dodirom i opljačkati nježnost njegovih ruku pa sjećanja opijam čašom čuvstva kojih sam bila uskraćena jer naše dijete me nikad nije dotaklo.
Ali, avaj, zar je to moguće?
Srca nam se drže za ruke i kad mi iz njih ispustimo ono što nikad ne bi ispustili…
U snovima je moguće preokrenuti stvarnost, hodati po oblacima noćas, probuditi se lakši za sve što te tišti…
Kakva sam to krišom dobila krila što me uzdrhtalu, nenadano nose dalje od zvijezda gdje obuzeta nerazumnim životom poslije života, letim ostavljajući za sobom tragove svjetlosti?
Pokušavam shvatiti to što mi izmiče i ostavlja prazninu, a zatim prevarena i umorna mirujem na postelji pored svog voljenog pitajući se; odakle iznenadni žar koji me tjera da poletim među zvijezde dok voljeni moj leži u postelji, a ja gledam kroz prozor sa pogledom uperenim prema noćnom nebu što se nazire iznad krovova i želim da on stane pored mene i da to traje dok ne spojimo iskričave točkice od zvijezde do zvijezde pa ne iscrtamo čitavo noćno nebo.
Ah, da možeš vidjeti voljeni moj pa ugledaš sjaj u mom oku s osmjehom na usnama i odraz zvijezdi u mojim nasmiješenim očima kada mi se ruke rašire da bi čitav svemir stao u njih, kada smijeh zvuči kao najljepša melodija dok u mislima mi dotrči čedo naše…
SMS poruka od mog voljenog:
„Jedini novčić kojim se može kupiti moje srce tvoj je zagrljaj.“

- 14:11 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.