srijeda, 15.01.2014.

trideset i šesti dan

Misli mi bježe na odraz u izlogu, kad sam iza ramena ugledala lik mog uzničara načas pa se on zatim izgubio u rijeci prolaznika – zbog čega mi se javlja nemir.
Sanjarenja su ustupila mjesto gruboj stvarnosti. Snovi su postali noćna mora. Nekim čudom i moja prošlost preobražava se u nešto ružno. Nikad nisam mislila da će se u užas pretvoriti dijete što je bilo plod ljubavi mene i mog voljenog, koji je malo dana proveo na ratištu – brojkom gotovo jednakom kao godina u konclogoru.
Zastrašuje pomisao da se rađeno u svijetu u kom je stvarnost drugačija od očekivanja.
Kad bi barem bilo lako i jednostavno sve ostaviti za sobom – zauvijek.
Čitavo vrijeme, svih tih devet dugačkih mjeseci, uništavan je smisao života i umirao je svijet u kakvom sam htjela da živi. U životu najviše volim ako je osmjeh na usnama. Najgori su mi oni sati u kojima ga nema u mojoj blizini. Usprkos tim osjećajima ipak sam ga rodila.
Sjećanje na nedaće koje sam preživjela djeluju umirujuće u usporedbi s očajem majke koja nikada nije u svoje ruke prihvatila plod svoje ljubavi.
Jednom sam odlučila da volim i sada nikako ne mogu prestati.
Na trenutak, kad je u meni počelo rasti to malo biće: plod ljubavi mene i mog voljenog.
Od trenutka kada sam saznala da ga nosim već su ispaljene prve granate koje su razarale grad… negdje sam pročitala kako se odražavaju majčine spoznaje na djetešce dok ga nosi u maternici, kako se te slike koje gleda upisuju u njegov um i tako utječu na nj.
U mraku se možeš sakriti, od mraka ne možeš.
Ali ja sam ga, dok sam se skrivala u podrumskoj tami, obasipala nježnim stihovima ljubavnih pjesama, mislila o djetinjstvu u kom držim za ruke svog voljenog pa trčimo cvjetnim livadama našeg zavičaja. Kad zatvorim oči vidim ih jasno, naše čedo u mojoj utrobi, kako se smiješka u prozračnoj ljušturi divnih sanjarenja bijega iz stvarnosti
U ovom svijetu mašta otkriva više od očiju.
Vidim sebe kao golemu posudu koja postoji samo da u nju uliju vodu na izvoru iza koje ostaje trag prosipanja vode u prašinu pa na mjestima gdje su rasute kapi niče sitno cvijeće.
Ta nestvarna slika me iscrpljuje.
Ali nitko ne može ubiti tu radost iščekivanja u mojoj duši: ako te ugledam.
Dok prolazim ulicama grada u kome sam našla pribježište, sve brige koje dugujem kolebljivosti loše kobi ispunjavanja želje u mojim molitvama.
Čine mi se poput suptilnih njihaja.
Ljudi žele da vrijeme sve promijeni, ali da oni pri tom ostanu isti.
To mi daje za pravo da lutam kroz sumrak, da se u praskozorje vratim na postelju i legnem pored ispaćenog tijela mog voljenog.
Život nije život, sreća nije sreća ako je ne podijelim sa svojim voljenim.
Trebam li biti zahvalna što sam još živa?
Umjesto odgovora došla je SMS poruka mog voljenog:
„Ne želim spavati grleći plišanog medu.“
I moj odgovor šaputanjem u slušalicu nakon dovoljno vremena da je prinese uhu:
„Budi moj polarni medvjed.“

- 10:28 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.