ponedjeljak, 13.01.2014.

trideset i četvrti dan

Prvo “moraš” saznati....a kad saznaš shvatiš, da to uopće nisi željela znati.
Kao val kad zapljuskuje obalu.
Kao biti sve ili ništa u pjeni istog tog trenutka.
Kao lebdjeti u mjehuru i uzdignuti se ka oblaku.
Žudnja daje boju i oblik čežnji što me uzdiže u nebo mog sna.
Ljubav se ne uzima, ne otima, ne kupuje, ne prosi....ima je ili nema
Plod naše ljubavi, plod ljubavi mene i mog voljenja lebdi u mojim beskonačnim sanjarenjima.
Njegova su stopala ružičasta od žara mog čeznutljivog srca.
Ono je moje, moj plod koji obitava u mojim samotnim sanjarenjima.
Sjenkom majčinskog srca osjenčala sam svoje oči pred zrcalom i u dubine svog pogleda pošla na ples tuge. Prazno srce je veća nevolja od praznog novčanika.
Prigrlila sam u mislima to malo biće koje je na svijet izronilo iz moga tijela, a da ga nikad nisam prigrlila svojim rukama. Ispružila sam ruku toliko, da više ne mogu da je povučem. Eto, to me tjera da uvijek ponovo, a pogotovo nakon pogleda što sam prepoznala u odrazu izloga, tumaram ulicama i svaku večer zagledam lica prolaznika.
„Upalite ljubav, mrak je.“ uzalud tražim govoreći im bez glasa.
I dok tako promatram prolaznike tražeći mog uzničara da mi kaže o mom djetetu – u meni klija gubavo sjeme što se ne može zvati nada, a tijelo mi izjeda nesanica. Ipak moje "neizvjesnosti" su još uvijek bolje od njegovih ispunjenih snova.
U meni ključa smrad što iz pupoljka izvlači sladunjav vonj. Svjesna sam da će čovjek prije uzvratiti uvredu nego dobročinstvo… zahvalnost je teret, obaveza, a osveta zadovoljstvo.
Ova pomisao pretvara izraz mog lica u ustajao cerek.
Nisam otrovna samo kad grizem nego i kad šutim, jer nosim otrov u sebi.
Prislonila sam glavu na ledeni izlog u kom sam ugledala užegli pogled mog uzničara.
Uzdišem za rajevima smrti i utapam bezbroj drhtaja u rijeci prolaznika.
Zar ne vidim da mi iz tog mnoštva smrt svečano pruža ruke ne bi li mi spokoj zamijenio bezizlazne muke? Zavidno mi se ruga, kad ne može da me otme životu.
Život je lukavstvo ludila, a tko upadne u njegovu stupicu, slijedi trag vlastite krvi.
Željela sam život i rodila život iako nisam sudjelovala u tom životu.
Kako živjeti sadašnjost, ako sam rođenjem osuđena da postanem krvnik prolaznosti?
Voljela sam, no plod moje ljubavi…
Osjećam sve i ništa u isto vrijeme. Zastanem i govorim u sebi poput molitve:
„Moj Bože, na uzglavlju si mi ostavio znakove smrti. Život što si mi ga podario, crni su čirevi čiji sok pomračuje svijet i guši nade ljudskih bića. Iz gnjecavog blata upirem pogled u te i ne pokušavam zavaravati ni tebe ni sebe. Pogledaj me. Tu sam. Odgovori mi, da li si odista imao sina čija je zloća bila blaža? Zar On nije na plećima nosio križ što je trebao biti teži od mog?“
Onda opet pođem. Ponekad najmanji korak u pravom smjeru bude najveći korak u životu.
Svi doživimo trenutak kad želimo nekoga ili nešto zaboraviti, ali shvatimo da se to nikada neće dogoditi…
Iznenada se prekinem u po tog razmišljanja i upitam samu sebe: „Imam li nešto slatko u kući? Imam. Sladak kupus. U mislima otvaranja vrata hladnjaka. On su dokaz da nije važan vanjski već unutrašnji izgled. Moj je kao: pljesnivi bljesak, zanos gnojne utrobi, osjećaj topline gmaza… “
Zatim stiže SMS poruka mog voljenog: „Galamiš mi u mislima.“
I onda će opet i ova večer završiti kao svaka druga: odlaskom u postelju gdje legnem pored voljenog i odlutamo u svijet nježnih sanjarenja. U ovom svijetu mašta otkriva više od očiju, a nijemi zagrljaj mog voljenog dok zajedno tonemo u san bez riječi. Dodirom se ispriča puno više nego riječima. Milujem njegovu kožu pjegavu od ugašenih opušaka cigareta i pod prstima osjećam žig na njegovim i prsima i leđima, nožem urezanu zvijezdu petokraku, a ispod nje ćiriličnim pismom ugravirano velikim slovima: »BRATSTVO I JEDINSTVO«

- 12:48 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.