ponedjeljak, 13.01.2014.
trideset i četvrti dan
Prvo “moraš” saznati....a kad saznaš shvatiš, da to uopće nisi željela znati.
Kao val kad zapljuskuje obalu.
Kao biti sve ili ništa u pjeni istog tog trenutka.
Kao lebdjeti u mjehuru i uzdignuti se ka oblaku.
Žudnja daje boju i oblik čežnji što me uzdiže u nebo mog sna.
Ljubav se ne uzima, ne otima, ne kupuje, ne prosi....ima je ili nema
Plod naše ljubavi, plod ljubavi mene i mog voljenja lebdi u mojim beskonačnim sanjarenjima.
Njegova su stopala ružičasta od žara mog čeznutljivog srca.
Ono je moje, moj plod koji obitava u mojim samotnim sanjarenjima.
Sjenkom majčinskog srca osjenčala sam svoje oči pred zrcalom i u dubine svog pogleda pošla na ples tuge. Prazno srce je veća nevolja od praznog novčanika.
Prigrlila sam u mislima to malo biće koje je na svijet izronilo iz moga tijela, a da ga nikad nisam prigrlila svojim rukama. Ispružila sam ruku toliko, da više ne mogu da je povučem. Eto, to me tjera da uvijek ponovo, a pogotovo nakon pogleda što sam prepoznala u odrazu izloga, tumaram ulicama i svaku večer zagledam lica prolaznika.
„Upalite ljubav, mrak je.“ uzalud tražim govoreći im bez glasa.
I dok tako promatram prolaznike tražeći mog uzničara da mi kaže o mom djetetu – u meni klija gubavo sjeme što se ne može zvati nada, a tijelo mi izjeda nesanica. Ipak moje "neizvjesnosti" su još uvijek bolje od njegovih ispunjenih snova.
U meni ključa smrad što iz pupoljka izvlači sladunjav vonj. Svjesna sam da će čovjek prije uzvratiti uvredu nego dobročinstvo… zahvalnost je teret, obaveza, a osveta zadovoljstvo.
Ova pomisao pretvara izraz mog lica u ustajao cerek.
Nisam otrovna samo kad grizem nego i kad šutim, jer nosim otrov u sebi.
Prislonila sam glavu na ledeni izlog u kom sam ugledala užegli pogled mog uzničara.
Uzdišem za rajevima smrti i utapam bezbroj drhtaja u rijeci prolaznika.
Zar ne vidim da mi iz tog mnoštva smrt svečano pruža ruke ne bi li mi spokoj zamijenio bezizlazne muke? Zavidno mi se ruga, kad ne može da me otme životu.
Život je lukavstvo ludila, a tko upadne u njegovu stupicu, slijedi trag vlastite krvi.
Željela sam život i rodila život iako nisam sudjelovala u tom životu.
Kako živjeti sadašnjost, ako sam rođenjem osuđena da postanem krvnik prolaznosti?
Voljela sam, no plod moje ljubavi…
Osjećam sve i ništa u isto vrijeme. Zastanem i govorim u sebi poput molitve:
„Moj Bože, na uzglavlju si mi ostavio znakove smrti. Život što si mi ga podario, crni su čirevi čiji sok pomračuje svijet i guši nade ljudskih bića. Iz gnjecavog blata upirem pogled u te i ne pokušavam zavaravati ni tebe ni sebe. Pogledaj me. Tu sam. Odgovori mi, da li si odista imao sina čija je zloća bila blaža? Zar On nije na plećima nosio križ što je trebao biti teži od mog?“
Onda opet pođem. Ponekad najmanji korak u pravom smjeru bude najveći korak u životu.
Svi doživimo trenutak kad želimo nekoga ili nešto zaboraviti, ali shvatimo da se to nikada neće dogoditi…
Iznenada se prekinem u po tog razmišljanja i upitam samu sebe: „Imam li nešto slatko u kući? Imam. Sladak kupus. U mislima otvaranja vrata hladnjaka. On su dokaz da nije važan vanjski već unutrašnji izgled. Moj je kao: pljesnivi bljesak, zanos gnojne utrobi, osjećaj topline gmaza… “
Zatim stiže SMS poruka mog voljenog: „Galamiš mi u mislima.“
I onda će opet i ova večer završiti kao svaka druga: odlaskom u postelju gdje legnem pored voljenog i odlutamo u svijet nježnih sanjarenja. U ovom svijetu mašta otkriva više od očiju, a nijemi zagrljaj mog voljenog dok zajedno tonemo u san bez riječi. Dodirom se ispriča puno više nego riječima. Milujem njegovu kožu pjegavu od ugašenih opušaka cigareta i pod prstima osjećam žig na njegovim i prsima i leđima, nožem urezanu zvijezdu petokraku, a ispod nje ćiriličnim pismom ugravirano velikim slovima: »BRATSTVO I JEDINSTVO«
- 12:48 -
