nedjelja, 12.01.2014.
trideset i treći dan
Trideset i treći dan mog pisanja. Nedjelja poput uskršnje nedjelje. Trideset i tri je godine Isus Krist imao kad je razapet na križ.
Stavljanje na muku je 'siva eminencija' križarskog pohoda kapitalizma katastrofe. Istiskuje iz mene život kao tubu paste za zube kad je pri kraju. Mučenje što ga trpim služi za izazivanja izgubljenosti i šoka. Prvo se nasilno kida veza žrtve da spozna svijet oko sebe (kapuljačama, okovima, potpunim izdvajanjem iz sredine…), a zatim razara silovitim podražajima (svijetlost, jaka glazba, premlaćivanje, elektrošokovi…)
Želim zamijeniti svoj život mučenice za najgori obični u kom žene češće izgovaraju zamjenice od svojih muževa i postaju zamjenice za služavke u kućanstvu ravnopravne podjele bračnih obaveza i dužnosti, a muškarci pak jedino zamjenice za 'bračne obaveze i dužnosti' svoje žene češće koriste.
Radije bih doživjeti vrhunac običnog ludila u braku kada suprug dođe kući sa ljubavnicom mrtav pijan i kaže svojoj supruzi: "pssst...pravi se da si mi sestra"
'Omekšavanje' mučenjima »šok terapijom« izaziva oluju u razumu. Podvrgnuti takvom djelovanju prestaju razborito promišljati. A jednako kao pojedinac tako ludi i mnoštvo.
Uništavaju nas s neba, s njiva, vodom, cjepivom, lijekovima, izgladnjivanjem...još da podjele besplatne konopce da se objesimo. Tko više haje o pučanstvu?
Razaranje 'svijeta u kom živimo' (prevratom, nasiljem, recimo dvanaestogodišnjak uhićen zbog otmice školskog autobusa što je vozača prisilio da učenike odveze u Disneyland uperivši mu u glavu dječji pištolj potpuno jednakog izgleda kao pravi… pa zatim slijede još načina kojima se unosi nemir: slom tržišta, gubitak radnih mjesta, rat, prirodne nepogode…).
Hoće li me jednog dana netko zagrliti toliko čvrsto da će se svi moji slomljeni dijelovi ponovo spojiti?
Društvo je bačeno u očaj, nesnalaženje i otvara mogućnost provedbe onog što bi inače branili do posljednjeg daha ne prihvaćajući 'slike svijeta' Milton-a Friedman-a.
Ljudi su jedina bića na svijetu koja isjeku drveće, učine od njega papir pa zatim na njemu napišu: "Čuvajte šume"!
Upravo u trenutku kad ljudi potpuno rastrojeni, a duša im krvari – tada 'slikar' Milton Friedman. pljuje u šake i otpočinje svoju preobrazbu svijeta, svjetonazora po kome se ljudi trebaju odreći vlastitog prava na život dostojan čovjeka.
Što više domaće zadaće dobiju učenici to su veće njihove šanse za malodušnost. Malodušnost sije tugu. Mogu li cvjetovi tuge oploditi radost ? Ovaj svijet više nije plodno tlo za sreću.
Mistično tkivo plodova što izrastaju u posvemašnom podjarmljivanju ljepote radi koje smisao postojanja tek je privid zbog kog želimo umrijeti. Vrijeme u kojem sada živimo ište drugačiji sok, drugačiji mrmor, a tijelo i duša ište drugačije obmane.
Kada žena onemoća, slomi se, osjeti i ili nedostaje joj netko, tada ona zaspi grleći jastuk. Ali neću više o tome. Napisala bi sada neke kratke rečenice što bi moj voljeni ispisao, a ja prepisivala u bilježnicu da ih možda jednom objavim kao kap po kap iscijeđene krvi proze o užasu. Govorila bih o njima. Skupljala sam ih, ali nema ih puno. Više od toliko malo teksta i nisam mogla bilježiti. Iz tih sam SMS-a saznala da su tamničari u logoru bili dugogodišnji osuđenici za teške zločine koje su za tu priliku promijenili ulogu zbog poremećenosti.
A nije tajna da je nastranost i nasilje sastojak osobnosti robijaša.
Manje je poznato da su psihopate homoseksualnih sklonosti postavili za čuvare jer je njihova sadistička narav dobila pravi značaj, imala vrijedan, savršen smisao da se postigne cilj: ponizi i dotuče samopoštovanje porobljenih i potlačenih.
Opraštam zlo učinjeno meni...ali, imam li pravo da oprostim i zlo učinjeno drugima.
A zlo se uvijek događa, a nadasve: u ratovima. Osvajač uvijek koristi najokrutnije dostupne metode, ali ne želim više govoriti o tom. Samo ću navesti kako izgleda taj naš razgovor:
„Reći ću kako to izgleda,“ kaže SMS-om moj voljeni.
„Reći ćeš mi kako je bilo u logoru“ pitam ga šaptom na uho čim pročitam na displeju što je napisao jer mi ne može govoriti.
On učini potvrdni izraz lica, nekako usporeno zbog jačeg dojma, ali zapravo zbog bolnog sjećanja koje bi radije zaboravio i s naporom napiše:
„Prvo pretuku, a onda… onda na smjenu me siluju…“
I tako otpoče noćna mora.
„Čovječe o čemu to govoriš?“ pitam zaprepašteno
„Da su me svi stražari silovali u guzicu“ piše, a prsti ruke mu se grče dok traži i utiskuje slovo po slovo, a ja gledam rečenicu što se javlja.
„Bože moj,“ kažem i počinjem se ljuljati naprijed natrag kao da zapadam u trans. „Bože moj.“
A onda tišina. Tišina je kad je jedini zvuk - zvuk naših srca.
„Grupno siluju. Žele me pretvoriti u pedera.“
„Pedera?“ pitam umirivši se.
„Zar ne znaš što je peder?“ upisuje najbrže što može.
„Znam što je peder, ali ne znam zašto, zašto?“
„Da jebem Hrvate,“ napiše pa zastane, a onda posve polako kažiprstom otisne slovo po slovo:
„Da ne ljubim Ružu hrvatsku.“
Buđenje slijedećeg jutra bilo je "povreda na spavanju" – boli duša i mozak i tijelo i kosa… Nema što ne boli!!
- 08:45 -
