aparatczykovi zapisi

Nekako sam se ustalio pisati svake godine rezime sezone Formule 1. Možda sam koju sezonu propustio, događa se, teško je održati koncentraciju u bilo čemu. Tako je teško bilo održati koncentraciju i na ovu beskrajno dugu i dosadnu sezonu Formule 1 koja, uzgred rečeno, još nije gotova. Još dvije nas utrke čekaju, i ući čemo dobrano u skijašku sezonu. Dvije utrke, ali skoro da ih nemam volje gledati. Ishod je vrlo očekivan, pobjednik je unaprijed poznat. Sebastian Vettel ubio je sezonu, vozivši se praktički sam na prvom mjestu skoro cijelu sezonu. Kao Mansell 1992., kao Scumacher u ona najbolja vremena u Ferrariju. Već dugo nije tako dominirao kao mladi Vettel ove godine u Red Bullu. Talenat Seba Vettela+tehnički genij Adriana Neweya+ogromna lova Dietera Mateschitza+moćni Renaultov motor=dominacija koja ruši sve rekorde! Kad je onomad mladi Seb Vettel pobijedio na kiši u Torro Rosso Ferrariju (što je bio zapravo Minardi u vlasništvu Red Bulla) u Monzi prije par godina, jasno mi je bilo da se rađa nova velika zvijezda Formule 1. Ali ovo ipak nisam očekivao, da će ovako pomesti konkurenciju, u obrani naslova prvaka, protiv čak četri druga svjetska prvaka. Bez neke posebne drame, dapače, bez spektakla borbe, praktički vozeći barem dvije sekunde ispred svih cijelu sezonu. I Schumacher je u svojoj sezoni obrane naslova 1995. u Benneton Renaultu vladao, ali ni približno tako nepobjedivo. Williams je ipak bio žestok protivnik. Crveni bik ove sezone nije imao pravog protivnika.
Vettel je prvo psihički dotukao svoga momčadskog kolegu. Mark Webber prošle je sezone i sam grizao za naslov. Ove sezone bio je samo ostarjeli i indisponirani drugi vozač koji skuplja bodove za ekipu, iako se nikad nije poklonio mladoj zvijezdi i priznao njegovu prevlast.
Mclaren je trebao biti pravi protivnik Red Bullu, ali bio je to polovično. Od svih vozača, jedino se Jenson Button dostojno borio protiv Vettela, pokazavši da njegov naslov svjetskog prvaka iz 2009. nije slučajnost. Jedini ga je u pravom smislu riječi pobijedio na stazi, tijekom kišne i isprekidane utrke u Kanadi kad ga je slomio i prestigao u zadnjem krugu. Lewis Hamilton je bio opasnost za sve i prvenstveno se borio sa samim sobom (i onom nekom MTV fuficom kojoj je konačno dao nogu). Sveskupa jadna sezona za nekoć perspektivnog vozača. U Ferrariju vlada kaos kao nekoć u doba prije Jeana Todta. Fernando Alonso je vidljivo indisponiran, ostvario je jednu pobjedu ali skoro nikoga z jačih ekipa ne može dobiti na stazi. Postao je poput vozača za mirovinu. Felipe Massa prestao je biti onaj brazilski junak od prije koju godinu koji je nesretno izgubio naslov svjetskog prvaka u zadnjim metrima utrke. Sad je sveden na drugog vozača s tendencijom prema čestim odustajanjima, i njegova je budućnost u Ferrariju upitna. Tužno izgleda slavna Scuderia danas.
Mercedes je disfunkcionalna kanta iz koje su Nico Rosberg i konačno-uhvatio-ritam Michael Schumacher uspjeli izvuči maksimum, što je dostatno za maksimalno peto mjesto iza prethodno navedene tri momčadi. Dobra je vijest povratak Schumachera u kompetitivnu formu, a loše vijesti su to da je i Rosberg letargičan, što nije ni čudo jer Mercedes ne može pobijediti nikoga iz prve tri ekipe.
Dugo bez Kubice, Renault je postao drugorazredna ekipa. Petrov nije briljirao, a i Heidfeld i Bruno Senna samo su popunjavali mjesta u ekipi. Opet nas je zabavljao ludi japanac Kamui Kobayashi u Sauberu, prema bodovima su stremili i momci iz Force India Mercedesa i Torro Rossa. Svi ostali bili su samo lijeva smetala na stazi, koja vodeći vozači obilaze za puni krug dok oni vode borbu za petnaesto mjesto.
Jedna sezona koja nije za pamćenje, odnosno pamtiti će se jedino po premoćnoj dominaciji Sebastiana Vettela. Zvijezda je već odavno rođena, sada je jasno da sija sjajnije od skoro svih drugih. Još dvije pobjede i dostići će po broju pobjeda i najveću među legendama prošlosti, Juana Manuela Fangia. Tek će se vidjeti koje će sve statistike i rekorde potući, ovaj potvrđeni Kralj staze.
Formula 1 i dalje ide putem sve bogatijih investicija i funkcionira kao poligon za tehnološke inovacije. Prvenstva se ne osvajaju na stazi, nego u zračnom tunelu nekoliko mjeseci prije početka utrkivanja. Pitanje kompetitivnosti, natjecanja, utrkivanja, viteških dvoboja na stazi, na neki način pada u drugi plan. S druge strane u drugim natjcanjima brzine, puno uzbudljivijim i dramatičnijim od Formule 1 u zadnje vrijeme ponovno bilježimo nesreće i pogibije, jer se ne poklanja toliko pažnje tehlnološkim inovacijama pa ni sigurnosti vozača. Zato "Veliki cirkus", predvidljiv i elitistički, ipak uvijek ostaje na vrhu svih oktanskih natjecanja.

I dogodio se i u Zagrebu taj dan, famozni 15. listopad 2011. koji je najavljen kao dan konačnog izlaska naroda na ulice i obračuna sa zlim i nepravednim sustavom neoliberalnog kapitalizma koji dominira svjetom i ravna gospodarskim odnosima. Istina je, ova 2011. pomalo počinje podsjećati na 1848. Revolucije i demonstracije posvuda, istina sa sasvim drugačijim ciljem nego prije 163 godine, ali se nešto definitivno događa.
Samo, je li to što se događa dobro ili ne, to je sasvim drugo pitanje. Narodi su često na ulicama u zadnjoj godini. U zemljama Bliskog istoka pobune su sa ciljem rušenja nedemokratksih režima i brutalnih diktatora. Na zapadu je stvar drugačija. Narodi su na ulicama jer je njihov način života sve više ugrožen ekonomskom krizom koja ne jenjava, i sustavom koji ne osigurava ravnomjernu raspodjelu bogatstava i blagostanje za sve. Ako takav sustav uopće postoji, osim u nekim čudnim mikrozajednicama gdje su svi bogati (uglavnom zbog bizarnog razloga), kao što su Monaco ili Lichtenstein.
Kao što smo već konstatirali, svijet nije fair. Međutim, ovaj stupanj globalnog nepoštenja s opravdanjem je iziritirao široke mase, pojačan općim osjećajem nelagode dok kojeg je došlo zbog raspada neodrživog sustava "prividne ekonomije" koju je stvorio financijski biznis.
Zato mogu reči da podržavam stavove ovog globalnog pokreta, jasno mi je i slažem se s onime što se njima ne sviđa u ovom svijetu. Isto se ne sviđa ni meni. Ali, meni se nekako ne dopadaju njihove metode, a o njihovim ciljevima ne mogu ništa reči jer mi se čini da ih nema. Ili su preopćeniti i nedefinirani. Metoda definitivno ne valja. Ulica teško može nešto riješiti, osobito ako su vam ciljevi tako nejasni kao što su ekipi koja je krenula na ulice rušiti kapitalizam. Valjda smo barem mi na istoku stare Europe nešto uspjeli naučiti iz iskustva onoga što smo proživjeli u dvadesetom stoljeću. Isto vrijedi i za ekipu iz Južne Amerike i dobrih dijelova Afrike i Azije. Revolucije jedu svoju djecu, i to doslovno. Pitajte Lava Trockoga. Revolucije donose kaos i anarhiju, vrlo često eskaliraju nasiljem i negacijom vladavine prava. Na krilima revolucija, nakon teških vremena, obično dolijeću razni izbavitelji, u duši zločinci i diktatori. Neka mi oproste svi koji su bili na ulicama i trgovima ovoga 15. listopada, ali meni se nekako teško oteti nekim sjećanjima. Sav taj narod na ulici iz dana u dan, ne, to me ne podsjeća na najčasniji trenutak zagrebačkih devedesetih, kad smo se svi skupili za Stojedinicu na Trgu, odaslali poruku i razišli se u miru. Svakodnevno kampiranje i prosvjedovanje na ulicama gradova me jako vraća u 1989. i slike mitinga na ulicama gradova Srbije, Jogurt revolucija koja je potaknula zla devedesetih i unazadila živote svih nas. Lažnim prorocima lako je obmanuti svjetinu, dovoljno je imati megafon, kliku koja ti kliče i odobrava stavove i uvjerljivu spin priču koja će doprijeti i do najnezainteresiranijih ušiju. Prilikom takvih kolektivinih izljeva emocija vrlo je jednostavno zagospodariti situacijom. A masovni prosvjedi prava su prilika da neka nečasna persona pokuša skrenuti vodu na svoj mlin. Pritom se ne bojim priglupih degenerika poput Pernara, već dolaska pravog i prefriganog izbavitelja, a makar smo se takvih nagledali još uvijek nas hvataju na iste fore. Ne ljudi, jasna mi je vaša borba, ali ovim putem se neće pobijediti predatorski imperijalistički neoliberalni kapitalizam, doktrina koja bi mogla i uništiti svijet. Zapravo, takve revolucije mogu samo dovesti do promjene onih koji upravljaju sredstvima za proizvodnju (jooj, kako mi je to super starinski marksistički naziv, a ona klasična "sredstva za proizvodnju" su na dalekom istoku danas), ali će globalni ekonomski odnosi ostati isti.
Ono što nimalo ne dvojim jest: ovaj sustav nema budućnost, zapravo s njime ljudski rod ima vrlo limitiranu budućnost. Ovakav način funkcioniranja jednostavno nije održiv, što je pokazala ova beskrajna ekonomska kriza i pucanje mnogih zemalja (poput Grčke) po šavovima.
Revolucija i narod na ulicama tu ne mogu puno napraviti.
Umjesto revolucije, moramo napraviti reevaluaciju, da bismo u konačnici mogli postići evoluciju. Evolucija, i sama riječ u glagolskom obliku zvuči teško, a zajednička je svim vrstama koje se bore za opstanak. Bez evolucije nema opstanka. Zato kažem da trebamo reevaluaciju svih naših stavova, sami poduzeti promjene u svom vlastitom načinu života, nakon toga i u žviotu uže zajednice, a kasnije i šire. Potrebno je promijeniti i način života, promijeniti stav prema novcu i stjecanju vrijednosti. Promijeniti odnos prema imovini, i odnos prema radu. Promijeniti i stav prema doprinošenju dobrobiti zajednice, nešto što je prosječnom Hrvatu krajnja nepoznanica. Ma dosta toga tu treba, nema šanse za nabrojati ni 10%. Promjena u potrebama, promjena u načinu života. To je put evolucije, teži i puno duži od revolucije i nereda na ulicama. Ta promjena koja se mora dogoditi u nama put je do ljepšeg i pravednijeg svijeta. Ali nisam optimist da je to sada moguće, u ovo teško doba. Ali ću i dalje vjerovati da prava promjena može samo doći u nama samima, i da će jednom do toga zaista i doći. Samo da to ne bude prekasno!

Nedavno je umro Steve Jobs. Bila je to najkomentiranija vijest u povijesti Interneta. Svi živi su se raspisali o njegovom poslovnom geniju i legendi, brojni izrazi sućuti, beskrajne osobne ispovijesti o značenju njegove legende i kompanije Apple za povijest čovječanstva i razvoj tehnologije uopće. Sasvim legitimno je povodom smrti takve osobnosti osvrnuti se na njegov značaj i povijesni doprinos. Sasvim primjereno je povodom smrti bilo koga izraziti pijetet i saučešće njegovoj obitelji, prijateljima i sljedbenicima.
Međutim, par dana nakon smrti je već bila druga priča. Počeli su se pojavljivati tekstovi i prilozi širom interneta koji više ne glorificiraju toliko slavnog pokojnika i ne uzdižu njegovu legendu, već govore o načinima na koji njegova kompanija zgrče bogatstvo na račun izrabljivanih radnika u zemljama dalekog istoka, a do sirovina dolazi nekolonijalističkom eksploatacijom rudnih bogastava Afrike. Priče o brutalnim uvjetima rada, desetosatnom radnom vremenu uz deset minuta pauze za pišanje, neljudskim uvjetima života i minimalnim plaćama.
Jedan se zapadni novinar čak upitao čini li njegova strast za Appleovim proizvodima i njega suučesnikom u torturi koju prolaze ti nesretni radnici globaliziranog kapitalizma? Na to bih nastavio s pitanjem bi li smanjenjem naše potrebe za produktima potrošačkog društva došlo do promjene u životima "robova" 21. stoljeća? Nisam ziher da mogu uopće razmišljati o nekom suvislom odgovoru na to pitanje.
Pogledajte svoje tenisice, jaknu, majicu. Na svim tim proizvodima je krv radnika iz zemalja istoka. Ne vidim razloga posebno isticati Apple, kada svi proizvođači koje znamo tako rade, svi brandovi tako nastaju. Jednostavno, jer se to poslovno isplati, proizvoditi negdje u nekoj zemlji u kojoj stupanj zaštite prava radnika nije visok, a jeftine radne snage ima na bacanje.
Svijet jednostavno nije fair.
Pada mi na pamet jedna davna stvar od pomalo dosadnjikavog glazbenika za dosadne ljude Phila Collinsa: All think twice, cause it's another day for you and me in paradise!" Da, sve što možemo je biti sretni što smo se ipak rodili na zapadu, što nismo rođeni na kineskom selu ili indijskom slumu. Što smo ipak na jednom sasvim drugom dijelu ekonomskog hranidbenog lanca. I rahmetli Steve Jobs bi teško postao biznismen prorok koji je bio, da se rodio u nekom slumu u predgrađu Nairobija ili Leopoldvillea. U životu je u nekim ključnim stvarima potrebno imati i malo sreće.
A oko potrošačkog društva, izrabljivanja radnika, pljačkanja tuđih prirodnih bogatstava i ostalih sranja koja na ovom svijetu postoje, ne možemo ništa osim truditi se da i sami ne upadnemo u takvu situaciju. Možemo jedino salonski mrmoriti kako je to grozno i kako nije pravedno. Jer ništa promijeniti ne možemo i ništa se promijeniti neće. It is the way of the world.