Dan dječje radosti iliti Amarcord za Nove godine našeg djetinjstva
Osjećam se malo čudno, što 31. prosinca provodim u Zagrebu. To nisam već dugo, već dugi niz godina ga provodim u inozemstvu, ali na kraju ove čudne godine, ipak sam u Zagrebu.
Tako mi je nekako pao na pamet ovaj post, bez nekog definiranog sadržaja. Privukla me ideja ovog naslova, znam da pretenciozno zvuči ali mi se nekako dopalo, a i taj mi se Fellinijev veličanstveni film uvijek ponovno vrti u glavi. Svi mi imamo pravo na svoj vlastiti amarcord. Bez potrebe da budem nostalgičan, nostalgija i slavljenje prošlosti je nešto što mi ide na živce, ostavljam to Đoletu Balaševiću, on je tu najveći (kako je to nedavno lijepo sročio Dragaš u Jutarnjem). Međutim, dopustit ću si određenu dozu sjete, to je emocija koja ne škodi u malim dozama. Možda se neki sjećaju, 31. prosinca se u "starom" režimu nazivao i Dan dječje radosti. U to vrijeme, naime, nije bilo službenog, državnog Božića. Ali je Božić bio svima nama koji smo ga slavili naš privatni blagdan, blagdan koji je pripadao samo nama i našim obiteljima, bez javne pompe, crkvene hipokrizije i potrošačkog kaosa. A za Silvestrovo je bio Dan dječje radosti. To su u novom sustavu ukinuli, iako mi nije baš jasno što to ima negativno ili opresivno u dječjoj radosti? A mi smo bili djeca i normalno je da smo se radovali tom 31. prosincu i toj dugoj noći koja se očekuje. Radovali smo se tome da možemo ostati budni do dugo u noć, nekim dobrim filmovima na teve programu, kolačima i francuskoj salati, tom slavljeničkom štimungu. U bivšem režimu Nova godina bila je jedini praznik bez ideološkog predznaka. Nas je ionako bilo baš briga za to jer smo bili djeca, ali smo osjetili koliko su drugi svečani dani izvještačeni i bezvezni. Zato nam je toliko značila ta Nova godina. Kad si djete nemaš velike mogućnosti izlaziti van, zato smo te Nove godine provodili pretežno doma, a najveći opseg kretanja je bio po kvartu. Prva Nova godina koju sam slavio negdje vani je valjda bila 1991. i to kod frenda iz srednje u stanu na Pantovčaku, gdje je nas par muških cugalo (a nije nam trebalo puno sa 15,5 godina), i gdje se divljalo na Clash, Black Flag i Dead Kennedys. Adolescentska dob je donijela bizarne i manje bizarne tulume, ispade poput vožnje po suprotnoj strani na autoputu, natezanja sa pripadnicama suprotnog spola. Bila je i neka mračna faza života u ranim dvadesetima kada sam dobrovoljno provodio Nove godine doma s roditeljima, uz teve program. Odrasle godine, godine vlastitih prihoda, donjele su putovanja u gradove srednje i istočne Europe. Nekako su mi to najsmislenije Nove godine, koje uključuju upoznavanje drugih gradova i života, i naravno, nose brojne priče i pustolovine. I tako sam nakon toliko godina opet u Zagrebu... S nevjerovatnom potrebom da ovu Novu godinu učinkovito "odradim" i katapultiram se direktno u 2011. Neću lagati da mi ne nedostaje brijanje po nekim od trgova gradova bliže Europe, da mi ne nedostaje taj osjećaj bijega od svakodnevnog života i njegove rutine u par dana "permanentnog maturalca" o kojem sam već puno pisao i koji si čovjek jednostavno mora s vremena na vrijeme priuštiti. Ali nema veze, ponovno proživljavam već zaboravljeni 31. prosinac u Zagrebu. I iako su se život i svijet promijenili, i ne samo da mnogo toga odprije više nema nego su se i oči kojima promatram svijet promijenile, i ovaj 31. prosinac će biti radostan. I biti će to dobra godina. I ova je godina bila dobra, s obzirom da smo je preživjeli. Nema loših godina, dokle god ima nas. I kao što kaže stvar od Counting Crowsa: bio je dugi prosinac, i daje mi razloga da vjerujem, nadajući se da će ova nova godina biti bolje od prošle. I neka nam svima bude bolja od prošle! |
Koncertna 2010.
Neki ljudi troše novce na pizdarije, kupuju si stvari koje ne trebaju sa novcem kojeg nemaju (ha, citat iz Fight Cluba). Ja trošim pare na koncerte, pare kojih imam sve manje. Ali za dobar koncert, za dobar glazbeni doživljaj, nije mi teško izdvojiti novce. A niti potegnuti u inostranstvo, tako mi je Beč postao praktički bliže susjedstvo, što smo potvrdili ove godine.
Prebrojao sam karte i izbrojao 21 koncert ove godine, s time da tu brojim i dva festivala koji su trajali više dana. Solidna i vrlo zanimljiva godina, u kojoj su opet vladali klupski nastupi, uz dva odlična festivala, dva sjajna izleta u Beč i dva velika koncerta dvije velike legende. Pa krenimo nekim redom ekstatičnosti: 1. Wilco Gasometer Beč, 23.09. Ah, kakav nastup. Možda nisam hardcore fan Wilca, ali nisam nikako želio propustiti ovaj veličanstveni nastup. Čuo sam i uživao u svemu onome što sam želio čuti od ovog prekrasnog benda na vrhuncu glazbene slave. Divno, jedinstveno i prekrasno odsvirano. Za sladokusce. 2. In Music Festival Jarun 21.-23.06. Već tradicionalno, ljeto započinje na Jarunu s In Music festivalom. Prema line upu In musica se prilagođava stari godišnji i onaj prvi sezonski odlazak prema moru. Pokušajmo sabrati najvažnije dojmove: - Flaming lips- kad ti je na stageu jedan od najdražih bendova ikada, onda je teško biti objektivan. Oklahomljani su na Jarunu napravili jedan od najvećih tuluma ikada prema kojemu nitko u publici nije mogao ostati ravnodušan. Trenutak nevjerovatne ekstaze, second coming, ljubav i strast. Čujem da sviraju džabe za novu godinu u Oklahoma Cityu. - LCD Soundsystem- James Murphy je mračni genij i legenda glazbene scene, glazbena i intelektualna veličina. U bijelom sakaću s trodnevnom bradom, ne skroz elegantno starenje jednog producenta i DJ-a. Pjesme u kojima se možemo naći. - Alice in Chains- i bez Laynea Staleya, prosuli su dozu svoje grungerske tuge i bijesa, tog iskrenog weltschmerza kojeg plitki i iskarikirani emo nikada neće imati. - !!!- stalni zagrebački gosti, pjevač je bacio dobru foru kad je na glavnom stageu počinjao Billy Idol: " Kad krene White wedding odoh ja odavde..." Male Arcade fire Broken Social Scene nisam nažalost slušao s dovoljno pažnje. 3. Pavement Arena Beč, 21.05. Možda i zadnja turneja Pavementa, ali sa scene odlaze svježi i dobro raspoloženi. Vrlo zabavan koncert jednog vrlo zabavnog benda. Vrijedilo je potegnuti do Beča. 4. The National Boćarski dom, 14.11. National i zagrebačka publika vole se javno, što smo osjetili još prije par godina na jednako ekstatičnom nastupu u Pauku. Ovo je bila nezaboravna demostracija ljubavi i strasti između benda i publike. "Vanderlyle crybaby geeks" kad ju je publika otpjevala nisam više znao je li to duhovni seminar kod fra Linića ili rock koncert. Nakon Kseta, Pauka i Boćarskog doma, slijedeći put sviraju u Areni. 5. Grand Archives Teatar &td, 30.01. Još jedan bend prijatelja u uvijek prijateljskoj atmosferi Teatra &td. I dalje tvrdim da su bend koji će otići daleko, a zasada svoje najbolje koncerte sviraju u Zagrebu. 6. Žedno Uho festival Teatar &td., 26.-30.04. Ovaj već tradicionalni vrhunac koncertnog proljeća u Zagrebu upitne je budućnosti zbog razlaza Mate Škugora i SC-a, ali se ipak nadamo da će se nastaviti u nekom obliku i na nekoj lokaciji (pa bio to i Šibenik, kako se najavljuje). Festivalska ulaznica me tjerala da skoro svaku večer budem tamo. Evo nekih dojmova: - Wedding present- legende britanske alternativne scene već dvadeset godina briju neki svoj film i taj film nije zastario. Skompao se sa Davidom Gedgeom nakon koncerta.... - Grant Hart- otužni nadrogirani srednjovječni homoseksualac, koji i dalje živi u svojoj glazbenoj legendi u prošlosti, iako još uvijek ima što za reči i u suvremenoj glazbi. Makar sam čuo mnoge voljene stvari, sveukupni dojam je pomalo tužan. - Chuck Prophet- pravi američki zabavljač iz mjesta poput Nashvillea ili Renoa. Ovoga puta začudo trijezniji nego zadnji put. - Deerhoof- vrlo čudan bend - Dan Deacon- preveliki luđak za moj ukus - Carla Bozulich- čudakinja, uvalila se nekom tipu u publici u krilo. Opasno? 7. Killing Joke, Močvara 6.10. Legende darkerije i dalje cinično promatraju svijet. Pravi oldschol darkerski bend. Po energiji nastupa pojedu Rammstein za doručak, i još se podrignu. 8. Bob Dylan, Šalata 07.06. Drugi puta u životu sam se poklonio velikom učitelju, zahvaljući poklonjenoj karti za rođendan. Kad odsvira "Just like a woman" ili "All along the watchtower" jednostavno krenu emocije. Iznenađujuća benevolentnost prema zagrebačkoj publici. 9. Why? Teatar &td 21.04. Vrlo fora bend drugi put pred zagrebačkom publikom, odsvirava svoj moguće najbolji koncert. Zagreb je definitivno grad za klupsku scenu i to treba njegovati. 10. Lambchop Kino SC 24.11. Kurt Wagner se isto vraća u Zagreb, već treći put što ja pamtim. I ako se ponovno odluči vratiti ovamo, ja ću biti na tom koncertu. 11. Leonard Cohen Arena, 7.07. Već smo otpisali starog kantautora, ali se on ipak pojavio i pružio veličanstveni performace uz presjek jedne duge muzičke karijere. 12. Yann Tiersen Tvornica 4.12. Progurao se među ove odlične koncerte, a ipak je bio malkice dosadnjikav u tradicionalno prevrućoj Tvornici. Ipak, solidno i originalno, vrsno odsvirano.... A vrijedilo bi i spomenut februarski nastup Depeche Mode u Areni, lijep koncert odslušan u više nego dobrom društvu. Izvan konkurencije: Mate Mišo Kovač- Rujanfest, Bundek- svi koncerti M.M.K. su svojevrsno vjersko iskustvo. Lud totalno. Jello Biafra and Guantanamo school of medicine- Bogalloo, 3.09.- također totalno lud, ali ipak nešto manje nego Mate Mišo. Propušteno: Arcade Fire- bilo gdje u Europi te bližoj Aziji Kad pomislim da sam ih opet propustio dođe mi plakat, ali nada i dalje tinja u meni.... Sveskupa, nisam bio na lošem koncertu ove godine. Možda recesija tjera da pametnije biraš. Nadam se da će nam 2011. biti još bolja.... Kakav post, kakav egotrip... |
< | prosinac, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv