Pred Zidom
Nekako mi se činilo opravdano za povratnički post, post nakon skoro četri mjeseca bez bloga, pokušati napisati nešto o ovoj temi. Pisao sam o tome prije gotovo pet godina, štošta se u mojoj glavi promijenilo odonda, i dalje stojim iza svega što sam napisao, iako su asocijacije malkice drugačije.
Ovoga tjedna u zagrebačkoj Areni gostuje Roger Waters i njegov show "The Wall". Prvenstveno, moj odlazak na taj događaj je upitan, jer sudbina moje karte u rukama nekoga tko je u toliko velikoj gužvi da je realno moguće da jednostavno ne stigne nabaviti besplatno karte. Ali to nije ni važno, iako bih rado vidio taj spektakl, ipak sam davnog kolovoza 1994. bio svjedok veličanstvenog nastupa Pink Floyd u Wiener Neustadtu, tijekom njihove izgleda posljednje turneje povodom vjerovatno posljednjeg studijskog albuma "Division bell". Bila je to zaista noć za pamćenje, jer iako su kocerti Pink Floyd predvidljivi (pogotovo ako ste ih prije već gledali na videu), cijeli taj spektakl vas toliko obuzme da jednostavno ne možete ostati ravnodušni.
Međutim, to su sve prošla vremena sada. Nakon jednokratnog okupljanja sa Watersom za Band Aid 2005. više se okupili nisu. Richard Wright, čije su klavijature davale Floydima taj posebni zvuk, mrtav je već nekoliko godina, a bez njega okupiti bend čak i sa Watersom jednostavno ne bi imalo smisla.
Zato je ovaj "The Wall" praktički jedino što preostaje od sve te legendarne Floydinie koja traje još od kasnih šezdesetih. Nekako zanemarujući sve drugo što je stvorio i napisao u plodnoj karijeri, Rogeru Watersu je taj "The Wall" postao sinonim a možda i epitaf. Shvaćao sam njegovu želju da simbolički trijumfira nad simbolom jednog lošeg vremena, Berlinskim zidom, i simbolički ga rasturi na finalu svoga spektakla, ali nije li sama priča albuma "The Wall", možda i najboljeg konceptualnog albuma ikada, zapravo jedna vrlo intimna priča o umjetniku (glazbeniku) i traženju bijega od svijeta. "The Wall" je zapravo tužna i potresna priča o depresivnosti, i pokušaju bijega od svijeta i samog sebe, a takvi su bjegovi osuđeni na propast. Nisam previše upoznat s detaljima Watersove biografije i ne znam koliko je toga iz svoje vlastite životne priče ugradio u "The Wall", ali nakon što toliko puta preslušate taj album imate dojam kao da se obraća i vama, kao da se prepoznajete u njemu. Kraj djetinjstva, obračun s roditeljima, univerzalne su teme u kojima se svako može prepoznati. Cinizam i okrutnost britanskog školstva opjevao je Waters u "Another brick in the wall", stvorivši time br. 1. na top listama s obje strane Atlantika. Stvar koja se trebala naći na soundtracku mnogo davnijeg filma Lindsaya Andersona "If...." u kojem učenici na kraju pobiju svoje nastavnike, bila je himna svog našeg školovanja. Naravno, danas drugačije gledam na to, ali u mladim danima bilo je sasvim očekivano imati anarhistički stav i u svakoj instituciji (prvenstveno školi) vidjeti tamnicu. Kad ste tinejđer, odbacivati svijet starijih praktički je pravilo. Ali i to je samo cigla u zidu. Kako život napreduje biva ih sve više i više. I svaka od tih pjesama sa "The Wall" govori o ponekoj cigli, od "Mother" i obračuna sa roditeljima, preko eskapizma u "Comfortably numb" do osamljenosti u "Nobody home" (veličanstveni post Svijeta u boci od prije pet godina), pa čak i nade u "Hey you", nade koja se polagano gubi poput svjetlosti svijeće. Na kraju slijedi suđenje pred sucem časnim Crvom, za kazneno djelo pokazivanja osjećaja, i kazna biti izložen pred sebi sličnima. Nije li i naša sudbina poput one koju živi Pink (glavni lik "The Wall)? Često su mi te pjesme u glavi, često mi se u glavi svira "Comfortably numb", ili "Mother", ili zašto ne "Hey you" (i taj znakoviti stih "Together we stand divided we fall"). Toliko mi se taj album uvukao pod kožu, nije ni čudo jer Pink Floyd je jedini bend za kojeg mogu reči da ga slušam od najranije mladosti, odkad je stari još valjda 1981. donio ploču "Wish you were here"!
I od svega toga ostade samo autor i njegov performance za velike pozornice, ovoga puta bez Vana Morrissona, Paula Carracka ili Scorpionsa koji su mu gostovali u Berlinu onomad. Međutim, mi možemo nagađati, nadati se, ili bolje reči maštati, da će se Watersu u srijedu u Areni kao posebni gost pojaviti David Gilmour. To se naravno neće dogoditi, ali zašto ne bismo zamišljali da je i ta opcija moguća?
Sve u svemu, još uvijek se nadam da će sve biti dobro i da ću se i ja nekako pojaviti u Areni. Ipak je to jedna od priča (ali i jedan od albuma) koje su nas obilježile. Bit će zanimljivo vidjeti kakve nam osjećaje sada priziva....
|
