aparatczykovi zapisi

Osjećam se malo čudno, što 31. prosinca provodim u Zagrebu. To nisam već dugo, već dugi niz godina ga provodim u inozemstvu, ali na kraju ove čudne godine, ipak sam u Zagrebu.
Tako mi je nekako pao na pamet ovaj post, bez nekog definiranog sadržaja. Privukla me ideja ovog naslova, znam da pretenciozno zvuči ali mi se nekako dopalo, a i taj mi se Fellinijev veličanstveni film uvijek ponovno vrti u glavi. Svi mi imamo pravo na svoj vlastiti amarcord. Bez potrebe da budem nostalgičan, nostalgija i slavljenje prošlosti je nešto što mi ide na živce, ostavljam to Đoletu Balaševiću, on je tu najveći (kako je to nedavno lijepo sročio Dragaš u Jutarnjem). Međutim, dopustit ću si određenu dozu sjete, to je emocija koja ne škodi u malim dozama.
Možda se neki sjećaju, 31. prosinca se u "starom" režimu nazivao i Dan dječje radosti. U to vrijeme, naime, nije bilo službenog, državnog Božića. Ali je Božić bio svima nama koji smo ga slavili naš privatni blagdan, blagdan koji je pripadao samo nama i našim obiteljima, bez javne pompe, crkvene hipokrizije i potrošačkog kaosa. A za Silvestrovo je bio Dan dječje radosti. To su u novom sustavu ukinuli, iako mi nije baš jasno što to ima negativno ili opresivno u dječjoj radosti? A mi smo bili djeca i normalno je da smo se radovali tom 31. prosincu i toj dugoj noći koja se očekuje. Radovali smo se tome da možemo ostati budni do dugo u noć, nekim dobrim filmovima na teve programu, kolačima i francuskoj salati, tom slavljeničkom štimungu. U bivšem režimu Nova godina bila je jedini praznik bez ideološkog predznaka. Nas je ionako bilo baš briga za to jer smo bili djeca, ali smo osjetili koliko su drugi svečani dani izvještačeni i bezvezni. Zato nam je toliko značila ta Nova godina.
Kad si djete nemaš velike mogućnosti izlaziti van, zato smo te Nove godine provodili pretežno doma, a najveći opseg kretanja je bio po kvartu. Prva Nova godina koju sam slavio negdje vani je valjda bila 1991. i to kod frenda iz srednje u stanu na Pantovčaku, gdje je nas par muških cugalo (a nije nam trebalo puno sa 15,5 godina), i gdje se divljalo na Clash, Black Flag i Dead Kennedys. Adolescentska dob je donijela bizarne i manje bizarne tulume, ispade poput vožnje po suprotnoj strani na autoputu, natezanja sa pripadnicama suprotnog spola. Bila je i neka mračna faza života u ranim dvadesetima kada sam dobrovoljno provodio Nove godine doma s roditeljima, uz teve program. Odrasle godine, godine vlastitih prihoda, donjele su putovanja u gradove srednje i istočne Europe. Nekako su mi to najsmislenije Nove godine, koje uključuju upoznavanje drugih gradova i života, i naravno, nose brojne priče i pustolovine.
I tako sam nakon toliko godina opet u Zagrebu... S nevjerovatnom potrebom da ovu Novu godinu učinkovito "odradim" i katapultiram se direktno u 2011. Neću lagati da mi ne nedostaje brijanje po nekim od trgova gradova bliže Europe, da mi ne nedostaje taj osjećaj bijega od svakodnevnog života i njegove rutine u par dana "permanentnog maturalca" o kojem sam već puno pisao i koji si čovjek jednostavno mora s vremena na vrijeme priuštiti. Ali nema veze, ponovno proživljavam već zaboravljeni 31. prosinac u Zagrebu. I iako su se život i svijet promijenili, i ne samo da mnogo toga odprije više nema nego su se i oči kojima promatram svijet promijenile, i ovaj 31. prosinac će biti radostan.
I biti će to dobra godina. I ova je godina bila dobra, s obzirom da smo je preživjeli. Nema loših godina, dokle god ima nas.
I kao što kaže stvar od Counting Crowsa: bio je dugi prosinac, i daje mi razloga da vjerujem, nadajući se da će ova nova godina biti bolje od prošle.
I neka nam svima bude bolja od prošle!