aparatczykovi zapisi

Siguran sam da će mi veliki Goran Tribuson oprostiti što sam se inspirirao naslovom njegovog slavnog romana (u kojem nema baš pornografije, ali se zato spominju ljudi koje osobno poznajem, moj stari naprimjer), ali ovaj mi se naslov činio idealnim za ovu temu. Temu koja ipak više nije tabu u Domovini, ali pristojni ljudi je još uvijek izbjegavaju.
Prvo da riješimo neke stvari. Da, gledam porniće! Da, gledao sam puno pornića vrlo različitog sadržaja akcije. Ne, ne smatram to lošim, niti grijehom, niti izopačenošću. Ako to netko smatra grijehom, onda neka mi je to jedini grijeh. Ovo je bio svojevrsni moralni disclaimer, vlastita ispovijed o naklonosti (ipak to još ne bih mogao nazvati strasti) prema pornografiji.
S obzirom na navedeno, bilo bi mi veoma žao da sam propustio nedavno održani sajam pornografije Eros 4U na Velesajmu u Zagrebu. Istina, 100 kn za upad nije bilo lako dati u ovo recesijsko doba. Ali nisam požalio, bilo je štošta zanimljivog za vidjeti, iako mi je sve to nekako imalo soft dojam, daleko od onoga što čitamo u reportažama sa sličnih sajmova u Njemačkoj i drugdje na dekadentnom zapadu. Međutim, više od samih izložaka fascinirala me brojna publika koja je bez srama ili lažne moralnosti pohodila manifestaciju. Osobito su me fascinirale vrlo brojne posjetiteljice. Ženama je pornorafija često odiozna, jer smatraju da percipira ženu kao objekt, međutim na velesajmu je bilo mnogo naših sugrađanki koje su bile "u elementu" manifestacije, hrabro i prpošno noseći svoju seksualnost, čak do te mjere da su same zvijezde festivala bile u drugom planu.
Zanimljivo je da ovakva manifestacija ima takvu posjećenost i uspjeh u jednoj od objektivno najkonzervativnijih zemalja u Europi. Možda je Hrvatska umorna od konzervativnosti? S druge strane, pornografija je u ovim krajevima odavno, duboko ukorijenjena na marginama svijesti, sakrivena u ormaru, na polici iza klasičnih autora, ispod naljepnice na VHS kazeti na kojoj piše "Svi golovi hrvatske repke", ili u zaštićenom folderu čudnog naziva. Pokušat ću pobrojati neke bitne fragmente povijesti pornografije u Hrvata, bez želje da budem faktografski precizan ili kronološki točan. Tako bi bio predosadan.
Sjećam se tih duplerica u Startu kada sam bio dijete. Tada sam valjda vidio kako to izgleda. Bile su to osamdesete. Ne znam kako se pornografija u Hrvatskoj konzumirala u sedamdesetima, tom zlatnom doba klasičnog cjelovečernjeg pornića koje su obilježili heroji poput Johna Holmesa. Nisam siguran da je bilo nečega poput porno kina u cijeloj Jugoslaviji. Mogućnost kućne reprodukcije bila je znatno ograničena, super 8 format na filmskom projektoru bio je vrlo nespretan za korištenje.
Osamdesete su promijenile taj svijet. Dvije kratice su izmijenile porno industriju- AIDS i VHS. Sida je pomela brojne protagoniste i natjerala porno svijet na jaču profesionalizaciju i bolju zdravstvenu zaštitu. VHS je omogućio uživanje pornića u sigurnosti vlastitog doma daleko od opskurnosti i društvene stigme porno kina. U Hrvatskoj je navodno porno tek prodro u kina. Pričaju mi stariji frendovi kako je prva zagrebačka projekcija jednog tvrđeg pornića, filma "Strasti/ In love" ispala prvorazredni društveni događaj koji je svatko želio vidjeti ali na kojem nitko nekako nije htio biti viđen. Pornići su krenuli u svoju odiseju po zagrebačkim kinima. Prvo su dijelili repertoar kina "Lika" u Ilici sa sabranim djelima Jackie Chana. Onda su humano preseljeni u kino "Apolo" na daljoj adresi u Ilici kod Kačićeve, gdje je i autor ovih redaka posjetio projekciju "Sluga slasti" markirajući pretplatu na HNK (mislim da se davao Verdijev "Trubadur"). Na koncu su protjerani u kino Kustošija, znano i kao "Filmski centar Zapad", koje je ugašeno krajem 2005. (a u međuvremenu i sravnjeno sa zemljom). Ionako su porno kina u nas posjećivali samo egzibicionisti, srednjoškolci i ročni vojnici (a i vojni rok je ukinut u međuvremenu). Prava konzumacija pornića ipak se radi u sigurnosti i diskretnosti vlastitog doma, a i fast forward gumb je učinkovito sredstvo za preskakanje uglavnom nepotrebne radnje do ipak ključnih akcijskih scena.
U domaćoj video produkciji istaknuo se jedan od pripadnika moćne scene video amatera bivše Jugoslavije, stanoviti Zvonimir Maycug, inače i gazda nekakvog Maydi film i videa, poduzeća koje je pokušalo stvoriti vlastite TV postaju na kabelskoj televiziji u Dugavama. Maycug je krajem osamdesetih snimio "Oazu", prvi jugoslavenski pornić. Ovo je nekako općepoznata kulturna činjenica, iako ne poznajem nikoga tko je "Oazu" zaista i gledao. S druge strane, za razvoj domaće porno scene zaslužniji je jedan pripadnik konzervativnog establishmenta. U davnim osamdesetima pornjavu (dobro, laku pornjavu, erotiku), je uvozio i prevodio Croatia film i njihov kultni direktor mr. Ivo Škrabalo. Ovaj magistar međunarodnog prava koji je magistrirao na temu proglašenja nezavisnosti Bangladeša, smatra se najzaslužnijim je za legendarne naslove filmova poput "Njoj se mili u svili", "Debbie osvaja Dallas" ili "Hopa cupa u krevetu". Nemrem si zamislit Škrabala kako u tami kina Croatia u Katančićevoj prevodi ludo zanimljvo libreto filma "Njoj se mili u svili", koji vrvi dahtanjima i stenjanjem, te urlicima "Stärker, stärker! Gib mir deinen Schwanz!" i slično.
Internet i sve veća dostupnost tehnologija širokim narodnim masama promijenili su svijet pornografije iz korijena. Sada je svakome postalo moguće snimiti vlastiti pornić. Nažalost, neki su to i zlorabili. Općenito je porno industrija nezgodna stvar koja često balansira na rubu legalnosti i s onu stranu morala. Iza nje se često skriva organizirani kriminal, trgovina ljudima, seksualno nasilje. Ili jednostavno pokvareno zlorabljenje situacije.
Stanoviti splićo imenom mislim Boris Barić, zvani Porneo skužio je šemu kako će pokarati puno cura lažno se predstavljajući kao agent koji će im srediti manekensku karijeru u Milanu. Ali ne samo da bi ih on pokarao, nego je to još snimao i prodavao kao amaterske porniće. Sramota totalna a od Milana ništa. Tako je na naivnosti aspirantica na fotomodele nastao amaterski porno serijal "Kozjak". Nažalost, cure su uglavnom dobrovoljno pristajale na sve te eksplicitnosti očekujući priliku u karijeri, tako da je bilo teško dokazati da je Porneo počinio kazneno djelo. Njegov čin možda nije bio protuzakonit, ali je zato bio potpuno pokvaren i nemoralan. U međuvremenu je Porneo iz nekih drugih razloga završio u zatvoru u Bilicama. Da li si je tamo našao dečka, ili je neki dečko našao njega, nije poznato. Istina je da je njegova seljačka poštapalica "Super si!" koja se često čula u njegovim filmovima gotovo pa ušla u nacionalni sleng.
Najveći obol pornografskom osvještenju u Hrvata ipak je dala nacionalna heroina Severina Vučković. Njenih intimnih 11 minuta sa Milanom Lučićem značilo je razvoj interneta u Hrvata više nego bilo što drugo. Odjednom su svi željeli gledati Severinin kućni uradak, pa su se morali naučiti služiti kompjuterom da ga pogledaju. Sevinih 11 minuta strasti pokrenuli su Hrvatsku više nego što je HDZ napravio u ovih sedam godina mandata. Milan Lučić postao je nacionalni heroj koji je poševio Severinu, a u društvu je krenula internetizacija. Ovaj će kućni uradak biti upamćen kao "El classico". Pokušala je i kolumnistica i intelektualka Jelena Veljača sa nečime sličnim, ali nije bila tako uspješna (a pričalo se i da to nije ona).
Tako je sa širenjem broadband interneta krenula nova faza omasovljene pornografije. Pornjava je ostala privatna stvar konzumenta, ali su njena količina i dostupnost putem neta udeseterostručeni. U ekspanziji je kultura amaterskog pornića, i tzv. kućnih uradaka. Cijenim profesionalne porno glumce, to su ljudi strojevi koji često i pomiču granice mogućeg. Ono što je nama užitak, njima je posao- seks! S druge strane, nekako su mi postali zanimljviji amaterski radovi od profesionalnih. Profesionalci to rade hladno i predvidljivo, s fingiranom strasti. Amateri to rade manje tehnički dotjerano, ali se u njihovim "uratcima" može osjetiti strast, a rijetko i ljubav. Amaterski su zanimljiviji, eto što.
Bila je ovo kratka analiza nekih fragmenata povijesti pornografije u Hrvata. Ako sam možda nešto zaboravio, molim da me se nadopuni.
U i dalje se konzervativnoj zemlji svih Hrvata nerado govori o seksu, osim kad se priča tko je koga pojeba. Možda je vrijeme za promjenu stava, za neku novu seksualnu revoluciju. S druge strane sve se manje djece rađa, valjda se Hrvati ne seksaju dovoljno. Možda je don Anto Baković, umjesto da prijeti propašću i odumiranjem nacije, trebao propagirati slobodnu i neograničenu ljubav i strast. Još sam davno konstatirao da je seks jedan od načina za prevladavanje krize- ugodan je, zdrav je i nadasve besplatan.
Na kraju, možda se u društvu ipak nešto događa, iako je dug put od konzervativne do moderne civilizacije. Ipak se nešto događa...

Kao znak prosvjeda protiv gradske politike, i kao znak podrške jednoj sportskoj instituciji koja se gasi, navijači Cibone su na današnjoj tekmi protiv Barcelone u 17. minuti gromoglasno zašutili. Nakon toga uslijedila je provala kolektivnih navijačkih emocija. Eminentna pera sportskih rubrika pišu kako je događaj stvarno bio impresivan. Pet somova ljudi prvo je zašutilo, a onda zaurlalo. Žao mi je što nisam bio tamo, snimka na jutjubu je stvarno impresivna. Međutim, već dugo nisam bio na Ciboni, nekako radije tekme gledam na teveu.
Ne pamtim puno sportskih događaja iz osamdesetih, dakako osim Formule 1 na koju sam nakačen od najranijeg djetinjstva. Od nogometa pamtim samo svjetska prvenstva i Dinamov naslov iz 1982. Košarku pamtim puno bolje, pamtim da smo živjeli uz Cibonu i njene europske nastupe, i jedinog sportaša kojeg sam zaista obožavao. Možda je NK Dinamo bolje okupljao široke narodne mase, ali je Cibona bila reprezentativni zagrebački izvozni proizvod.
A danas je sve drugačije. Nema sponzora, nema više političkih pokrovitelja, nema struje, nema plaće, nema rezultata, nema više skoro ničega. Jedino čega ima su Bogdanović, Zubčić, Delaš, Radošević, Vrbanc, i legendarni crnogorac s velikim nosom Zdravko Radulović kao trener, koji daju sve od sebe ali ni to nije dovoljno, a i pitanje je koliko će im se dati raditi uzaludan posao. Protiv njih je gradska politika i nesposobna uprava, više generacija lopova i parazita koji su posisali pare, spletke i interesi lokalnih tajkuna. S njima su samo navijači i ljubitelji košarke, Cibonina publika koja je više puta okarakterizirana kao "kazališna".
Nekadašnji ponos Zagreba je pred propašću i gašenjem...
S druge strane, teško je ne sjetiti se i nekih drugih vremena Cibone, kada su bili miljenici politike, imali generale u upravi, imali monopol na igranje u Euroligi, dok su se druge košarkaške regije postepeno gasile. Propala je Šibenka, otišla u amatere, nestala je riječka košarka, hrvatska liga je skroz otišla u drugi plan uz NLB ligu. Tko nije imao para, taj je brzo odlazio kvragu. Tako su propali i slavni prvaci Europe, KK Split, u sretna vremena znan i kao Jugoplastika. Klub koji je dao takve NBA veličine, postavio nove standarde u europskoj košarci, pa ako hoćete i izvojevao prvu pobjedu nekog hrvatskog kluba nad nekim srpskim u velikim momčadskim sportovima (nad Partizanom u Fibinoj ligi početkom 1997.), sada je gotovo beznačajan. Zadar još drži podrška grada i jaka navijačka sljedba, ali klub je gotovo pred raspadom.
Sada se sve to događa i Ciboni.
Ali nekako ne osjećam neku tugu i razočaranje, nego mi se čini nekako normalno da se ode u stečaj ako se ne može podmirivati svoje obveze. Možda postoji neki drugi način da se riješe stvari, možda se može dogovoriti s Tedeschijem neka fuzija sa Cedevitom i stvaranje nekog novog kluba? Nije li i Cibona nastala nekakvim izdvajanjem iz Lokomotive i stvaranjem sponzorskog kluba? Mislim da neće biti tragedija nestanak sadašnjeg kluba i stvaranje nekog novog entiteta. Tako je to u kapitalizmu, tko ne posluje dobro i stvara gubitke i dugove, odlazi u stečaj ma kako legendaran bio. A možda je to zadnji korak u propasti hrvatske košarke i put u amaterizam? Vrijeme će pokazati...

Večeras se na HRT nakon mnogo godina ponovno prikazuje Scorseseov "Taksist". Tom prigodom je emisija "Posebni dodaci", koja se bavi filmom u kasne nedjeljne večernje sate, okupila trojicu filmski umova na temu raznih zanimanja koja se prikazuju na filmu, i ta su trojica igrom slučaja provalila nešto meni vrlo duhovito. Voditelj je jednog od prisutnih filmadžija upitao kako bi izgledao "Taksist" snimljen u Zagrebu, a ovaj je na to odgovorio da bi izgledao kao Berkovićev "Rondo" jer zagrebački taksisti uglavnom igraju šah.
Istina, situacija je ponešto neusporediva. Dok je Scorseseov Travis Bickle bio sumanuti borac za ispravljanje svijeta, zagrebački taksisti se jedino grčevito bore da obrane svoje leno, monopol nad vožnjom putnika gradom. Zanimljivo je da su u toj borbi uspjeli toliko galvanizirati javnost protiv sebe, da ih sada svi smatraju pizdama.
Taksiranje je zasigurno vrlo osamljenički posao. Iako tokom dana u njihova vozila sjedaju mnogi ljudi, oni su samo poslovi koje treba obaviti, odvesti ih od točke A do točke B, uz moguće varijacije.... Diskrecija je svakako zahvalna karakteristika svakog posla sa privatnim osobama, a tako i taksiranja. Međutim, šutnja je čovjeku ipak protuprirodno stanje (jer je ravio govor), pa tu i tamo dođe do krajnje trvijalne komunikacije, koju neki nazivaju i čavrljanjem. Ne pamtim koliko sam puta tako čavrljao sa raznim taksistima (uglavnom u gradovima poput Beograda, u Zagrebu se ne vozim taksijem), pa mi je palo na pamet koliko je to opterećenje za komunikaicjske centre u mozgu, cijeli dan sa hrpom različitih ljudi čavrljati o glupostima i od njih saznavati krajnje nepotrebne činjenice.
S druge strane, i to je nekako dio taksističkog posla, ne bi se iznenadio da su ponekada poput psihijatara u vozilima, slušajući psihičke preokupacije svojih putnika. Također, taksisti su u gradskom životu poput nekih posebnih stanica u krvotoku, oni kružeći gradom i vozeći raznovrsne spodobe dolaze do različitih informacija, korisnih, opasnih, pa i važnih. Iz istih razloga idealni su za utvrđivanje javnog mnijenja, pa ne sumnjam da su ih znale koristiti i političke elite i tajne službe.
Dok razmišljam kako završiti ovaj taksistički post, palo mi je pamet isto jedno pitanje. Baš me zanima kako bi taksist Travis Bickle, ostrašćeni borac protiv svih velgradskih zala, reagirao da su njegovi kolege taksisti krenu u otvoren građanski neposluh poput zagrebačkih taksista?''