aparatczykovi zapisi

Ovako zvuči radni naslov još jednog posta kojeg posvećujem hrvatskoj košarkaškoj repki, i njenom izborniku. Baš sam nekako vrtio po svojim dosadašnjim postovima tražeći onaj koji sam nazvao "Momčad bez karaktera iliti grupa momaka bez penisa". I stvarno, oni i dalje nemaju ni penise ni testise.
Gledati košarkašku reprezentaciju Hrvatske kroz zadnjih petnaest godina pravi je hod po mukama, da ne kažem mazohizam. A na žalost, gledao sam sve to, što se može, volim košarku....
I svaki puta bilo je neko sranje, neka trauma, neka pizdarija. Sjećam se dobro Đorđevićeve trice, mislim da sam pustio neki bolan krik tada. Sjećam se i Dražana Tomića iz njemačke repke, koji nije mogao promašiti tu večer. Sjećam se zadnje minute protiv Turske i Mirsada Turkçana (inače sandžaklije imenom Mirza Jahović) i njegovog podizanja tenzije u dvorani. Sjećam se dobro sudaca Lamonice i Dovidavičiusa, i onog španjolskog faula na Tomasu. Sjećam se nažalost svega toga prilično dobro.
Kakva pretplata na šokantne poraze. U svakoj neizvjesnoj i teškoj situaciji košarkaška repka Hrvatske gubi utakmicu. I uvijek je suđenje zakurac, uvijek su mladi i neiskusni ali će na slijedećem natjecanju biti pravi. Uvijek ista defetistička sranja.
Ovoga puta bilo je još gore. Još gore u tom smislu da se na ovo svjetsko prvenstvo došlo izgubiti. Hrvatska je repka izgleda došla pobijediti Tunis i Iran (stvarno košarkaške velesile), zadovoljiti se s porazom manjim od -30 koševa protiv Amera (bilo je -28), i popiti teške batine od Slovenaca i Brazilaca. Zato su oni išli na svjetsko, da budu kanta za napucavanje Brazilcima i omiljenim nam susjedima Slovencima, i nekako se plasiraju na zadnje mjesto koje vodi u drugi krug. A tamo su ih, kao i prije mnogo godina, čekali Srbi.
I meni je puko film, bio mi je pun k.... Nisam gledao tu tekmu, niti sam imao namjeru. Pustio sam to kvragu i rekao da me baš briga. U međuvremenu sam se čak i kladio na Srbe. Eto do čega me dovela hrvatska košarkaška repka, do toga da se kladim na Srbiju protiv Hrvatske. Ukoliko me netko smatra izdajnikom domovine zbog toga, zabole me!

"Košarku je igro Plećaš, ti se toga ni ne sjećaš...." kaže stvar od Zadruge valjda. Uistinu, ni ja se ne sjećam kad je košarku igrao Plećaš (ipak sam premlad). Ali se dobro sjećam Dražena, te Cibone i te reprezentacije. I one prve "naše" reprezentacije, i one scene kad budući saborski zastupnik Franjo Arapović preskače Davida Robinsona i objesi se na koš, a Slavko Cvitković (valjda je bio on) urla "Spusti se Franjo!" (navodno si tu scenu Mirko Novosel pušta na dvd-u kad god je depresivan). I sjećam se tog lipanjskog jutra već davne 1993, probudio sam se rano s mislima na maturu i prijemne, stari je ušao u sobu i rekao mi da je sinoć poginuo Dražen.
Od onda hrvatski košarkaški brod plovi bez kapetana, i stalno tone sve dublje i dublje u beznačajnost. Generacije se smjenjuju, a novi igrači postaju se jadniji i bezličniji. Možda je ovo poznat obrazac, možda je tako izblijedila slava mađarske nogometne lake konjice, Puskasa, Kocsisa i Hidegkutija. Danas ih pamte samo sportski historičari, a mađarski nogomet je teško sranje. Tako će s hrvatskom košarkom isto. U davna vremena svako je znao prvu petorku jugoslavenske, a kasnije hrvatske repke, a o Ciboni da ne govorimo. Tko danas zna za nekakvog Roka Ukića ili Marka Tomasa? Možete li prepoznati te ljude na ulici? Jedino možda Antu Tomića, ali to zbog visine. To su jednostavno igrači mediokriteti od kojih ne treba puno očekivati, a nemaju ni muda odigrati "na nož".
Stalno se čeka neka nova generacija hrvatskih košarkaša koja će hrvatsku košarku vratiti na staze slave. Ta nova generacija nikako da se rodi....