aparatczykovi zapisi

Nekako bez pretjerane pompe i nabrijavanja prošao je koncert Guns'n'roses u Zagrebu u petak navečer. Imam dojam da nije bilo one uobičajene atmosfere koja prati takve događaje u Areni, a to je da ih se unaprijed proglašava koncertima godine i nezaobilaznim događajima. Za ovaj koncert je nekako 18 godina prekasno, pa valjda u skladu s time i nije mogao podići toliko prašine. Osim Axla Rosea nema nikoga od originalne postave nekoć stvarno kvalitetnih glazbenika. „Axl i plaćenici“, dobro ih je krstio jedan moj prijatelj.
Unatoč izostanku pretjerane pažnje, neki su glazbeni novinari ipak dali svoj osvrt na taj događaj. Sale Dragaš je u Jutarnjem pisao kao o nekom nekada postojećem odnosu fanova Nirvane i Guns'n'roses, nešto kao da su u ranim devedesetima fanovi Nirvane bili progresivno krilo rock'n'rolla a fanovi Gunsa konzervativno. Moram priznati, ne dovodeći u pitanje mogućnost da sam krivo shvatio članak, da se takvog antagonizma ne sjećam.
Istina je da se glazbeni pristup ova dva benda bitno razlikuje, imaju prilično drugačije glazbene uzore, a ostavili su prilično drugačiju ostavštinu. Vračajući se u prošlost vlastitog brijanja na glazbu, proslavljene Gunse nisam nikada svrstavao niti u isti, niti u bliski koš s Nirvanom. Pa ne bi ih zgurao skupa niti sa Metallicom, Megadethom, Anthraxom, odnosno ostalim pripadnicima brzog i žestokog zvuka. Mnogima će zvučati bogohulno, ali meni Gunsi nekako u ono doba voze u istoj traci s Bon Joviem i još ponekim sličnim sweet metalcem, uz dozu hardrockerske žestine američkih bendova iz sedamdesetih koju su ipak zadržali unatoč otvorenom kopuliranju s tada raširenim romantičnim metalom. Ta kombinacija hard rocka i sweet metala u kojoj su živjeli omogućila im je i da postanu izdvojena i vrlo pamtljiva glazbena jedinka. Međutim, to ih je dovelo i u položaj slijepog crijeva rocka, pravi lost strain, izgubljeni pravac rocka koji se utopio u grunge moru devedesetih. Možda o tome zapravo Sale Dragaš piše.
Pamtim u tim mladim i nevinim srednjoškolskim danima ranih devedesetih, da su postojale grupacije zagriženih fanova pojedinih bendova. U2 su imali sljedbu zagriženih fanova koji su fanatično uzdizali u nebesa svaki njihov novi album, i žestoko su se sukobljavali s onima koji nisu mislili tako. Veliki dio heavy metal pokreta činili su fanovi Gunsa. A dobar dio fanova Gunsa bile su cure. Gunsi su se puštali i pjevali na mnogim tulumima, a ako ste se pozitivno izjašnjavali o njima, to vam je povećavalo šanse kod pripadnica ljepšeg spola koje su ih strastveno slušale. Drugim riječima, na Gunse se moglo uhvatiti neku malu. Ja sam, naprotiv, više brijao na Clash, Poguese, Husker Dü ili REM, što nekako i nije bilo popularno kod ženskih tada... Uz fanatičnu sljedbu, Gunsi su s albumima „Use your illusion“ I i II bili na vrhuncu slave. Dodajmo tu i naslovnu stvar iz Cameronovog megahita „Terminator II“, stvarno su obilježili rane devedesete. Nastavak devedesetih im nije bio baš tako sklon, kao ni ostaloj rock sceni. Grunge je implodirao, neki bendovi se raspali, neki izgubili ključne članove, došlo je do općeg raspada rock scene. Gunsi su postepeno nestajali, njihovi vjerni fanovi su odrastali, prelazeći na druge brije, poput techna. Rock se u prvom desetljeću ovoga milenija žestoko vratio na krilima nove generacije. White Stripes, The Strokes, Franz Ferdinand i još mnogi drugi vratili su gitare u trend, i definirali su zvuk dvijetisućitih. Guns'n'roses kao da se nitko nije ni sjećao, a kamoli da ih je svrstavao u uzore. Izgubljeni pravac rocka, svoj glazbenoj vještini Slasha i Duffa unatoč.
Iako često volim poslušati glazbene legende, pa makar njihova slava bila odavno izblijedila, nije mi bilo ni na kraj pameti otići na Gunse. Možda mi je i danas drago ćuti „November rain“ ili “You could be mine“, pa i legendarni „Paradajz siti“. Da se razumijemo, bila je to kvalitetna glazba. Ali to bi mi bio samo neki nostalgia trip za ranim devedestima, a na takve tripove radije ne brijem Iskreno, ni da je 1993. ne bih otišao na njihov koncert (čast i pozdrav svima onima koji su bili tada na njihovom koncertu u Beču). Već su mi tada zvučali malo arhaično, tko zna kako bi mi tek legli sada u ovoj smiješnoj postavi. Za kraj prošlog tjedna ipak sam radije odabrao koncert grupe Wilco u Gasometeru u Beču. A Gunse ostavljam glazbenoj povijesti, u kojoj su si definitivno osigurali mjesto.

Ovako zvuči radni naslov još jednog posta kojeg posvećujem hrvatskoj košarkaškoj repki, i njenom izborniku. Baš sam nekako vrtio po svojim dosadašnjim postovima tražeći onaj koji sam nazvao "Momčad bez karaktera iliti grupa momaka bez penisa". I stvarno, oni i dalje nemaju ni penise ni testise.
Gledati košarkašku reprezentaciju Hrvatske kroz zadnjih petnaest godina pravi je hod po mukama, da ne kažem mazohizam. A na žalost, gledao sam sve to, što se može, volim košarku....
I svaki puta bilo je neko sranje, neka trauma, neka pizdarija. Sjećam se dobro Đorđevićeve trice, mislim da sam pustio neki bolan krik tada. Sjećam se i Dražana Tomića iz njemačke repke, koji nije mogao promašiti tu večer. Sjećam se zadnje minute protiv Turske i Mirsada Turkçana (inače sandžaklije imenom Mirza Jahović) i njegovog podizanja tenzije u dvorani. Sjećam se dobro sudaca Lamonice i Dovidavičiusa, i onog španjolskog faula na Tomasu. Sjećam se nažalost svega toga prilično dobro.
Kakva pretplata na šokantne poraze. U svakoj neizvjesnoj i teškoj situaciji košarkaška repka Hrvatske gubi utakmicu. I uvijek je suđenje zakurac, uvijek su mladi i neiskusni ali će na slijedećem natjecanju biti pravi. Uvijek ista defetistička sranja.
Ovoga puta bilo je još gore. Još gore u tom smislu da se na ovo svjetsko prvenstvo došlo izgubiti. Hrvatska je repka izgleda došla pobijediti Tunis i Iran (stvarno košarkaške velesile), zadovoljiti se s porazom manjim od -30 koševa protiv Amera (bilo je -28), i popiti teške batine od Slovenaca i Brazilaca. Zato su oni išli na svjetsko, da budu kanta za napucavanje Brazilcima i omiljenim nam susjedima Slovencima, i nekako se plasiraju na zadnje mjesto koje vodi u drugi krug. A tamo su ih, kao i prije mnogo godina, čekali Srbi.
I meni je puko film, bio mi je pun k.... Nisam gledao tu tekmu, niti sam imao namjeru. Pustio sam to kvragu i rekao da me baš briga. U međuvremenu sam se čak i kladio na Srbe. Eto do čega me dovela hrvatska košarkaška repka, do toga da se kladim na Srbiju protiv Hrvatske. Ukoliko me netko smatra izdajnikom domovine zbog toga, zabole me!

"Košarku je igro Plećaš, ti se toga ni ne sjećaš...." kaže stvar od Zadruge valjda. Uistinu, ni ja se ne sjećam kad je košarku igrao Plećaš (ipak sam premlad). Ali se dobro sjećam Dražena, te Cibone i te reprezentacije. I one prve "naše" reprezentacije, i one scene kad budući saborski zastupnik Franjo Arapović preskače Davida Robinsona i objesi se na koš, a Slavko Cvitković (valjda je bio on) urla "Spusti se Franjo!" (navodno si tu scenu Mirko Novosel pušta na dvd-u kad god je depresivan). I sjećam se tog lipanjskog jutra već davne 1993, probudio sam se rano s mislima na maturu i prijemne, stari je ušao u sobu i rekao mi da je sinoć poginuo Dražen.
Od onda hrvatski košarkaški brod plovi bez kapetana, i stalno tone sve dublje i dublje u beznačajnost. Generacije se smjenjuju, a novi igrači postaju se jadniji i bezličniji. Možda je ovo poznat obrazac, možda je tako izblijedila slava mađarske nogometne lake konjice, Puskasa, Kocsisa i Hidegkutija. Danas ih pamte samo sportski historičari, a mađarski nogomet je teško sranje. Tako će s hrvatskom košarkom isto. U davna vremena svako je znao prvu petorku jugoslavenske, a kasnije hrvatske repke, a o Ciboni da ne govorimo. Tko danas zna za nekakvog Roka Ukića ili Marka Tomasa? Možete li prepoznati te ljude na ulici? Jedino možda Antu Tomića, ali to zbog visine. To su jednostavno igrači mediokriteti od kojih ne treba puno očekivati, a nemaju ni muda odigrati "na nož".
Stalno se čeka neka nova generacija hrvatskih košarkaša koja će hrvatsku košarku vratiti na staze slave. Ta nova generacija nikako da se rodi....