Pitchfork je prošli tjedan objavio da je umro legendarni američki strip autor Harvey Pekar. Većina nas ne bi saznala za ovog zanimljivog lika da nije bilo filma "American splendor" prije kakvih pet šest sedam godina u kojem je spomenutog Pekara sjajno odglumio Paul Giamatti.
Harvey Pekar bio je čovjek poput mnogih od nas. Luzer s loše plaćenim i dosadnim državnim poslom, grintav i neuspješan, koji živi za neka svoja sitna zadovoljstva kao što je skupljanje ploča i pisanje jazz kritika. Ono što Pekara izdiže iz svijeta ostalih luzera, freakova i osobenjaka je to što je o njegovom životu napravljen odličan strip „American splendor“, a početkom prošlog desetljeća i vrlo zanimljiv film. Najobičniji životi pričaju najzanimljvije i najdramatičnije priče, i to čini „American splendor“ neodoljivim štivom.
Prije mnogo godina sam na www.filmski.net objavio kritiku „American splendora“. Izražaj je vidno reduciran, s obzirom da je Filmski.net prostor za kritiku reducirao na 1500 znakova. A bilo je to i vrlo davno, kad se još nisam dovoljno bio izvještio u pisanju. Sada kao bloger u krizi kreacije, recikliram svoj stari materijal i prenosim ga u ovoj prigodi.
Svi smo mi Harvey Pekar
Reality! Termin koji se u ovom stoljeću definitivno ustoličio kao primjer za nedostatak autorstva, loše scenarije, protagoniste koji glumataju kao u grčkoj drami. Danas taj prefix nose TV užasi od Sanje Doležal do Big Brothera. Harvey Pekar nije reality show, on je autorizirani život. Imamo sreće da je ovaj sjajni film zalutao u kina. Paul Giammati je nezasluženo zaobiđen u nominacijama za Oscara, Hope Davis bila je odlična još u "Next stop Wonderland" a sada je još bolja. I sam Pekar je sjajan kao atipični samokomentator. Mnogi će u American splendoru prepoznati svoj život (poput mene), sitni birokrati sa malim inhibicijama poput skupljanja ploča i stripova, besmisleni životi i svakodnevna borba za puko preživljavanje. Uspjeh stripa donio je Pekaru udar na privatnost, tako i epizodu s Lettermanom i incident na showu kojim je pokazao kako ne želi da ga se korporativno izrabljuje i ismijava usprkos novačnoj dobiti. Privatnost, obitelj i umjetnički rad pomogli su mu da pobijedi rak. Režija je nesvakidašnja, s mnoštvom metafilmskih elemenata, kao uspješno inkorporiranje stripovskog jezika, te odlične upadice stvarnog Pekara i njegovih prijatelja koje filmu daju kako dokumentarnost tako i duhovitost. U pozadini stalno svira dobar jazz, u skladu s Pekarovim ukusom, a u jednom trenutku čujemo čak i The Clash.
American splendor nije reality kakav danas znamo, jer taj reality dolazi iz pseudodokumentaristike i terenskog novinarstva. American splendor me više podsjeća na prozu Raymonda Carvera, a možda i Johna Updikea. Najdramatičnije priče dolaze iz najobičnijih života i najobičnijih ljudi. Svi mi također živimo priče poput onih o kojima govori Harvey Pekar, samo pitanje je imamo li dovoljno sreće i znanja da ih možemo ispričati na odgovarajući način.
