aparatczykovi zapisi

U neka davna vremena osnovne škole na različite prigodne datume pisali su se sastavci. Kako su to bili uglavnom tadašnjem društvenom uređenju prihvatljivi datumi, takvi su i sastavci trebali biti. Znalo je biti nezgodno za Dan republike ili Dan armije, osobito ako ste doma slušali neke ne baš društveno prihvatljive teze o tadašnjem društvu i državi pa vam se to motalo po glavi. Za osmi ožujak- Dan žena, nikada nije bilo problema, uvijek se znalo što i kako treba pisati. Doduše, kad ste u ranoj osnovnoj školi žene prema kojima osjećate neke emocije su uglavnom mame i bake, pa su sastavci posvećeni uglavnom njima. Tek kasnije u životu upoznate i neke druge žene, a prema njima razvijete neke sasvim druge emocije i odnose. Tada uglavnom više ne pišete nikakve sastavke, osim ako nemate hobi poput bloga. Nažalost je u međuvremenu i Dan žena dobio etiketu nekakvog društvenog atavizma. Srećom, ima još nas koji se ne slažemo s time i ipak pamtimo i čestitamo Dan žena.
Mislim da su žene i muškarci vrlo različita bića. Da me se ne shvati krivo, žene i muškarci su bića u svemu jednaka, sposobnostima, kvalitetama i ostalom. Ali među njima ipak postoje razlike. I ta razlika, upravo to je ono što čini ljepotu, upravo je to ono što volimo. Vive la difference!
Muškarci i žene su različiti, ali komplementarni, i zbog toga svijet funkcionira i nastavlja se ljudska vrsta. Uvijek mi kao najbolja metafora muško-ženskog odnosa na pamet pada Platonova Gozba, i priča kako su zapravo žene i muškarci nekad bili jedno. Bogovi su se bojali da će ih takva kompletna bića nadjačati, pa su ih raspolovili. Tako odonda jedna polovica traži drugu polovicu, da bi ponovno postali kompletno biće. Mnoge lutajuće polovice možda nikada ne nađu one druge...
Veliki filozof Arthur Schopenhauer se svojevremeno deklarirao da ne voli žene. Svoju je izjavu korigirao (valjda da ne ispadne gay) obrazloživši da ih voli tjelesno, ali ih ne voli mentalno, voli njihova tijela, ali ne voli njihove umove. Nisam baš siguran da se mogu složiti s njime. Mislim da je jedno neodvojivo od drugog, zato treba voljeti i njihova tijela i njihove umove. Ja dapače, volim žene, i njihova tijela i njihove umove. Tako mi nekako baš na ovaj dan na pamet pada stvar od starog slovenskog benda Buldožer „Žene i muškarci“, baš posvećenu ženskoj ljepoti i razlici između muškaraca i žena. Volim njihova tijela, mislim da su barem kod ljudskog roda žene zaista ukras prirode kao što to spomenuta stvar od Buldožera kaže. Volim njihove umove, makar vrlo često rade na frekvenciji koja je prilično različita od moje i ne razumijemo se baš uvijek. Volim njihovo društvo, u svakom pogledu i na svakoj razini komunikacije, a što ta komunikacija postane bliskija i intimnija, utoliko bolje. I na kraju svega, kao što to spomenuta stvar od Buldožera isto kaže, žene su inspiracija... I jesu inspiracija, iz nas muškaraca žene (barem neke od njih) mogu izvući ono najbolje u nama, natjerati nas da budemo bolji, potaknuti nas da se trudimo oko njih (ali i da se potrudimo i poradimo na sebi), da budemo pravi gentlemani. Zato je ovaj dan pravi praznik, koji uvijek treba obilježiti i čestitati.