Dvanaest majmuna
Skoro mi se nevjerovatno čini, ali nedavno smo navršili deset godina od kada nema Franje Tuđmana među Rvatima. Možda ružno i nekusno zvuči, ali sjećam se koje se kolektivno olakšanje osjećalo kad je onomad u prosincu 1999. napustio život. Sudbina je nekako željela da F.T. ostane svojom pričom zauvijek vezan uz dvadeseto stoljeće, u dvadesetprvo nikako i ne bi pripadao. Dobro se sjećam tih vremena, oko parlamentarnih izbora 3.01.2000. Bili su to prvi izbori na svijetu u 2000. godini (znači i prvi izbori novog tisučljeća, ako se slažemo da je ono počelo 1. siječnja 2000.), činjenica koja će se sigurno pojaviti jednom na nekom kvizu. Entuzijazam, želja, velika očekivanja, nada.... Postojala je u zraku želja za promjenama, činilo se kao da smo doticali dno i da se sada mora krenuti nekako prema gore. Bio je to odličan politički trenutak jer je opća javnost, sita hadezeovske dekadencije devedesetih, bila pripremna na bitne promjene u društvu. Nažalost, politika je umijeće mogućeg, i velika se očekivanja redovito pretvaraju u velika razočaranja. Tako je to bilo i sa trećesiječanjskom pričom pa je većinom proteklog desetljeća Hrvatskom upravljao stanoviti doktor sa sumnjivim doktoratom imenom Ivo Sanader.
Desetljeće je prošlo i svijet se promijenio, tako i Hrvatska. Okolnosti su, zanimljivo, slične kao i krajem devedesetih, opet imamo dojam da deremo po samom dnu, iako se sada čini da bi mogli i još dublje pasti, samo ne znamo gdje. Hrvatska se promijenila, mislim ipak nabolje. To više ipak nije jedna zaostala, ksenofobična, nedemokratska i paranoična zemljica kakva je bila krajem devedesetih. Danas je to zemlja koja ispunjava neke od kopenhagenskih kriterija bolje od najnovijih članica EU, članica je NATO-a koja ima čak i kapacitet za sudjelovanje u međunarodnim operacijama. To je danas zemlja u kojoj ekstremna desnica može dobiti tek eventualno jednog zastupnika u parlamentu (koji je istina toliko debeo da podsjeća na dvojicu), za razliku od nekih razvijenijih joj susjeda gdje su desničarski ksenofobi jedna od jačih parlamentarnih struja. Danas je to zemlja u kojoj nacionalna manjina, koja je prije petnaestak godina vodila separatistički rat, sudjeluje značajno u provedbi izvršne vlasti i nije beznačajan čimbenik u društvu, za razliku od nekih razvijenijih joj susjeda koji neke svoje prilično brojne manjine ni ustavnopravno ne priznaju. I naposlijetku, ovo je zemlja solidne prometne infrastrukture, onakve kakvu uglavnom nema većina novijih članica EU. Ovo proteklo desetljeće nije bilo desetljeće izgubljenog vremena za Hrvatsku, pa niti za vlada Ive Sanadera i njegove nelegitimne nasljednice. Međutim, i dalje je hrpa toga lošega u ovoj zemlji, gospodarstvo ne vrijedi ni pišljiva boba, nekonkurentno da išta proizvede i preosjetljivo na globalne tržišne turblencije. Korumpirana i birokratizirana vlast odbija kvalitetne investitore i zemlju pretvara u igralište za špekulante svih vrsta. Neke stvari se nažalost nisu promijenile...
Ono što je najgore, kada se usporedimo s vremenom od prije deset godina, je to što je nestalo bilo kakvog entuzijazma, nestalo je volje, nema više očekivanja, Hrvatska je zemlja bez nade... Zemlja čiji su građani inertni zombiji bez nade da išta promijene u društvu u kojem žive. Nema entuzijazma, nema nade, nema interesa, samo beskrajno tupilo konzumerističkog društva, i ljudi koji ne vide dalje od svog kućnog praga. Zemlja nezainteresiranih ljudi.
Takva nam je otprilike i vlada. Hrvatskom upravlja vlada bez pravog političkog legitimiteta, koju je predvodnik napustio u nerazjašnjenim okolnostima (otišo ko onomad babo Atif u onoj pjesmi od Zabranjenog pušenja, kojeg je na kraju kod Hadžića satro voz), i povjerio upravljanje svojoj zamjenici koja manje više uspješno održava privid da se nešto događa. Tako je Hrvatska postala i zemlja privida.
U toj zemlji privida i nezainteresiranih građana sutra se odigrava jedan nečest ali niti neuobičajen politički igrokaz zvan predsjednički izbori. Tko bi rekao da je već prošlo deset godina kako je Stipe Mesić predsjednik Hrvatske, i tko bi rekao da i njegov drugi predsjednički mandat ide prema svome ustavnopravnom završetku. Stipe je sasvim dobro odigrao svoju ulogu drugog presjednika republike, ovoga puta predsjednika bez nekih značajnijih ovlasti. Pomogao je da se neke političke percepcije o Hrvatskoj izmijene, i u zemlji i u svijetu, ali može mu se prigovoriti da je ulazio u neke kontraproduktivne i nepotrebne polemike, i olako se upuštao u svađe koje bi trebale biti ispod nivoa predsjednika republike. Generalno, njegovo je predsjednikovanje ipak Hrvatskoj donijelo više koristi nego štete. Hrvatska uskoro dobija svog prvog bivšeg predsjednika, i prvog predsjednika koji nije biološkim putem otišao sa vlasti.
Sada treba odabrati nekog tko neće pokušati zlorabiti ovo malo ovlasti koje predsjednik ima, i nekog tko u okviru tih ovlasti neće baš jako uprskavati svari. Tih dvanaest nesretnika koji se natječu za tu časnu funkciju uspjelo je imati do sada najbezvezniju i najdosadniju kampanju za neku političku funkciju u Hrvatskoj. S obzirom na prikazano, pitanje predsjedničkih izbora u Hrvatskoj postalo je drugorazredna tema, daleko manje zanimljivo od ne znam, nekakvog talent ili reality showa. Čak je i meni, koji te stvari shvaćam vrlo ozbiljno, bilo grozno besmisleno gledati sučeljavanja tih dvanaest majmuna (dobro, deset majmuna i dvije majmunice), njihove međusobne prljavštine i prazne već hrpu puta prožvakane političke fraze „ja ću ovo, ja ću ono....“. Što je najsmiješnije, pola te ekipe kao da uopće nije pročitala Ustav, i nemaju pojma koje su im točno predsjedničke ovlasti. Možda ne bi bilo loše da im se nametne obaveza da polažu državni stručni ispit ako postanu predsjednik, kad to već moraju polagati svi državni službenici od ravnatelja do referenta. Ovako se ima dojam da se oni natječu za položaj za koji uopće nemaju pojma što bi trebali raditi.
Istina, na ovim izborima nema nekih redikula za koje nitko nije nikad čuo kao na prošlima, iako je slavonski poduzetnik Slavko Vukšić vrlo blizu tome. Pomalo household name na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj je već legendarni Boris Mikšić, hrvatski Ross Perot. Čovjek sa svojojom lovom ide na predsjedničke izbore, nema nikakve šanse, nitko ne razumije kakav mu je program, općenito se čini kao da ima višak vremena i novaca. Na prošlim je izborima skoro iznenadio, sad više nije toliko zanimljiv.
Neki od kandidata su me čak i ugodno iznenadili stupnjem artikulacije svoje kampanje, što je na kraju ispalo presudan čimbenik u kvaliteti individualne kampanje. Vesna Pusić je tu bila apsolutno najbolja, imala je najbolji nastup, najjasnije je kužila svoje ovlasti, najbolje artikulirala svoje ciljeve. Unatoč svemu tome nema šanse, jer štogod napravila jedan veliki dio hrvatskog pučanstva je ne može očima vidjeti. Damir Kajin, istarski populist rigidnog nastupa, malo me podsjeća na neke južnoameričke kandidate. Ne razumije baš svoje ovlasti, ali mu volje i odlučnosti ne nedostaje. S obzirom da je Istra nešto sasvim drugo od ostatka Hrvatske, a i Jakovčićeva blizina je teret, Kajin apsolutno nema nikakve šanse.
Možda će zvučati iznenađujuće, ali i Andrija Hebrang mi se dopao u nastupu. Čovjek se svim silama trudio da skine auru uštogljenog konzervativca, i da ispadne simpatičan. U tome je donekle i uspio, i time stekao image simpatičnog gubitnika. Ne znam jeste li na onom njegovom plakatu primijetili koliko on i njegov pas liče jedan na drugoga? Istina je, vuk dlaku mijenja a ćud nikada, tako neće ni Hebrang. I zato je dobro da nema nikakve šanse da postane predsjednik. Nakon svega, čak mi je i teški konzervativac Josip Jurčević zvučao artikulirano i dobro, ali njegovi stavovi ga čine apsolutno nepodobnom osobom za predsjednika republike.
Veliko razočaranje mi je Nadan Vidošević. Čovjek je cijelu kampanju bazirao na vlastitoj ljepoti, a ljepota je prolazna, znao je to i Mujo iz vica kad su ga pitali šta je bolje biti lijep ili glup. Čovjek je davio sa svojim obiteljskim fotografijama, hvalio se svojim poslovnim uspjesima koji, budimo iskreni, i nisu baš nešto. Od jednog od favorita do relativnog autsajdera. No, ne treba da unaprijed otpisati.
Ne treba otpisati ni Dragana Primorca, iako se čini da od svih kandidata upravo on najslabije poznaje svoje ustavne ovlasti. Mene je njegova kampanja nekako ispunjavala nelagodom, čovjek drobi sve i svašta i prilično se agresivno ponaša. Navodno ima potporu crkvenih krugova pa ga treba razmatrati kao ozbiljnog kandidata.
Sin Miroslav je vodio uglavnom povijesnu kampanju, koja se sastojala od apologije vladavine vlastitog oca, spomenutog na početku ovog posta. Svaki put kad ugledam Mireka na televiziji, stresem se jer mislim da je njegov tata ustao iz groba. Srećom, negativne kampanje uglavnom nose negativne rezultate, pa Mirek uopće ne igra kao kandidat. I inače, nasljeđivanje političkih funkcija unutar obitelji previše podsjeća na Sjevernu Koreju, Kubu, Gabon ili Ekvatorijalnu Gvineju, države s kojima se ne bi trebalo uspoređivati.
Što se Vesne Škare-O. tiče, ne znam koji joj je vrag bio da ide u predsjedničku kampanju. Bolje bi bilo da se nije upuštala u to, stvarno joj ne treba....
Na kraju, a mislim da svi to očekuju, sraz za predsjednički tron odviti će se između dvojice esdepeovaca, Ive Josipovića i Milana Bandića. Dva kandidata koji dolaze iz iste stranke, ali sasvim različitih političkih puteva i osobnosti. Ivo Josipović je pomalo naglo ušao u vrh struktura SDP-a, i pomalo neočekivano izborio predsjedničku kandidaturu. Njegova je prednost bila što je praktički prvi krenuo u kampanju, i tu je prednost uspio održati do današnjeg dana. Profesor kaznenog postupka i avangardni kompozitor, čovjek je s vrlo jasnim i artikuliranim stavovima, što je pokazao i u predsjedničkoj kampanji. Unatoč tome, nije populist, i u toj svojoj smirenosti je pomalo dosadan široj populaciji. Iako su pokušali, nisu mu uspjeli priheftati neke značajnije afere. Bio mi je profesor na faksu, i pamtim ga kao zaista korektnog i dobronamjernog čovjeka, koji se za razliku od većine drugih, znao zaista truditi oko studenata (pomogao mi je oko seminarskog rada iako nisam bio njegov seminarist).
S druge strane Milan Bandić je najsjajnija politička zvijezda Hrvatske u zadnjih desetak godina. Populist bez premca, u politici već skoro dvadeset godina, prošao je sve, od mjesne samouprave do gradonačelnika glavnog grada Hrvatske i time velike proračunske moći. Njegov politički život je kao film, sa dramatičnim zapletima i obratima. Volja i energija koja graniče s ludilom, autokrat efikasan u provedbi svojih namjera i ciljeva. Čovjek bez izraženih stavova i bez prave ideologije, od kombinacije političkog komesara i komunalca evoluirao je prema hrvatskom Berlusconiju. Samovlast i korupcionaške metode te cinizam prema oponentima u gradu Zagrebu učinili su ga poprilično omraženom personom, ali i u glavnom gradu a i šire više je onih kojima je on heroj nego onih koji bi ga rado vidjeli u zatvoru.
Bojim se da bi sraz ove dvojice kandidata u drugom krugu izbora mogao predstavljati i sukob dvije Hrvatske. Sličan smo dvoboj gledali na gradonačelničkim izborima u Splitu. Sudariti će se jedna Hrvatska, koja traži čiste račune, vladavinu prava i jednake mogućnosti, pomalo je uštogljena i malo se, onako, ozbiljno drži, i pogledom traži zapad i granice EU. I ona druga Hrvatska koja je do sada održavala HDZ na vlasti, ona Hrvatska koja sa sumnjom gleda u promjene, ona koja je sklona optuživati za izdaju nacionalnih interesa, ona Hrvatska koja treba jakog „ćaću“ koji može popiti najviše vina i pojesti najviše janjetine.
Slika Hrvatske u svijetu može uveliki ovisiti o ishodu tog dvoboja, što će u slijedećim godinama skorog ulaska u EU biti od posebnog značaja. Nedavno je u Jutarnjem Davor Butković izjavio da su ovo možda i zadnji predsjednički izbori, jer bi se budući predsjednik mogao birati u parlamentu i imati samo protokolarne ovlasti. Iako me ovakva kampanja demantira, nikako se ne slažem s njime. Zasada bi sustav morao ostati ovakav kakav je sada, jer je predsjednik republike i ovakav kakav jest ipak jedna od poluga vlasti u sustavu „kočnica i ravnoteža“ i ima svoju svrhu. Ukidanje te funkcije može poremetiti političku ravnotežu dugoročno (isto kao što bi i jačanje njegovih ovlasti jednako izazvalo poremećaj ravnoteže), a i ovakav politički izbor može puno značiti u očitavanju pulsa nacije.
|
