aparatczykovi zapisi

Ne volim odlaziti na groblje na Dan mrtvih. Radije odem nekoliko dana ranije, izbjegavam gužvu i kaos, masovnu histeriju koja obično prati taj dan...
Tako sam prošle nedjelje ujutro, dok sam odlazio iz Gaja Urni na Mirogoju spazio jedan sredovječni par koji je upravo donosio cvijeće na jedan primjereno uređen grob uz središnju aleju. Još jedan sredovječni par kao i mnogi drugi sredovječni parovi. Ali doimali su mi se nekako tamno, sivo ili bezbojno, nekako tužno i neraspoloženo.. Znatiželjnik i voajer kakav jesam bacio sam pogled na taj primjereno uređeni grob koji je par posjetio, i jedino što sam uspio vidjeti je to da je tamo sahranjena osoba živjela samo tijekom 1989. godine. Logično je zaključiti da je ta osoba bila njihovo dijete.
Jučer me u Jutarnjem prenula jedna osmrtnica, koje obično preletim čitajući čudna prezimena. Jedan se otac tužno sjećao svojega sina kojeg nema već godinu dana. Slučajno se čak radi o nekome koga sam davno poznavao.
Gubitak tih ljudi je nenadoknadiv gubitak, njihova bol je ona iskonska bol. Sve ovo ostalo su uspomene i formalnosti.