Nije naša proslava
Ovih dana navršava se dvadeset godina od pada Berlinskog zida. U ovo vrijeme sada već davne 1989. godine slika Europe vrlo se temeljito promijenila. Događalo se nešto veliko i izuzetno, nešto veličanstveno. Sjećam se kako sam s dozom iznenađenja promatrao snimke tih događaja, tu rijeku ljudi koja kulja kroz razvaljeni zid negdje na Potsdamer Platzu ili kod Brandenburških vrata. Bilo je to daleko od zemlje u kojoj smo živjeli i nije me toliko dojmilo kao nešto kasniji televizijski prijenos rušenja Ceausescuovog režima, koji se odvijao ipak relativno blizu. Ovih se dana širom toponima poznatog kao istočna Europa pripremaju velike proslave godišnjice pada zida, i u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj. Europska unija daje posebnu važnost ovom datumu, smatrajući ga jednim od najvažnijih trenutaka u europskoj povijesti. Inače, zanimljivost je kako je datum 9. studeni prilično kontroverzan u Njemačkoj povijesti, na taj dan je Hitler 1923. izveo puč u Münchenu, na isti datum 1938. odvila se kristalna noć, ali je na isti dan davne 1918. abdicirao Wilhelm II i ukinuto je carstvo. Ujedinjenje Njemačke se obilježava 3. listopada, kada se i administrativno dogodilo, a 9. studenog ostaje dan pada Berlinskog zida. Neću propustiti spomenuti i kako je u srpnju 1990. Roger Waters ostvario svoj dugogodišnji san i uprizorio svoju rock dramu „The Wall“ na Potsdamer Platzu, na mjestu samog zida, simbolički ga rasturivši.
S druge strane, ovdje kod nas vjerovatno malo tko zna da je prije dvadeset godina na sutrašnji datum srušen Berlinski zid. Imam nekako dojam da sva ta zbivanja iz vremena pada željezne zavjese nemaju baš neki značaj u ovim krajevima. Mi, naime, nikada zapravo nismo bili iza željezne zavjese, mi nikada zaista nismo upoznali ono što su ti ljudi prolazili. S te strane, imali smo sreće. Mi nismo bili dio te priče. S druge strane, sve zemlje koje su bile iza željezne zavjese sada su članovi EU. Hrvatska nije, kao i još nekoliko zemalja koje su isto bile dio čudne zemlje Jugoslavije. Imam dojam da su zemlje istočne Europe nakon pada komunizma prošle kroz tranziciju kao kroz neku katarzu da bi se naposlijetku priključile Europskoj uniji. Nama balkancima nakom pada komunizma bilo je važno da se međusobno potučemo, u čemu su prednjačili gospoda Srbi koji su manirima pijanih birtaša započinjali svaku kavgu. Možda će me mnogi mrziti što sam ovo ovako napisao, ali mi se iz današnje perspektive ratovi ranih devedesetih čine kao birtaške kavge, osobito onaj u susjednoj BiH.
No, nakon svega toga, imam dojam kao da se nas sve to vezano uz pad Berlinskog zida ne dotikava mnogo. Mislim, imali smo i mi te neke događaje, XIV Kongres CK SKJ i legendarni odlazak, pa 30.05. 1990. i ustroj višestranačkog Sabora, 25.06.1991. i ustavnopravnu odluku o razdruživanju, pa i stupanje te odluke na snagu 8.10.1991. Svi ti trenuci u vremenu vezani su uz nacionalno samoodređenje i odcijepljenje od jugoslavenske federacije. Nisu vezani uz bijeg od sovjetske čelične šake, jer nje u ovim zemljama odavno nije bilo, a što je još važnije, nisu vezani uz oslobađanje od komunističke ideologije, jer niti nje u ovim zemljama davno prije 1990. više nije bilo. Komunizam kao idelogija u Hrvatskoj (za ostale zemlje bivše Jugoslavije ne mogu reči jer nisam tamo živio) od kada ja znam za sebe bio je samo deklaratorne prirode. Bila je to ideologija koja je živjela na aparatima, a imam dojam da niti njeni glavni zagovornici nisu u nju vjerovali, već su drobili u prazno da bi očuvali položaje ili privilegije. Možda je taj život lišen prave ideologije i uz privid slobodnog tržišta bio svojevrsni kredit zemljama zapadnog Balkana pred zapadnom Europom. Ako je tako onda su ga jedino Slovenci znali iskoristiti. Mi smo ga nažalost dobrano potrošili u devedesetima, i od onda se moramo pravdati pred EU povjerenicima za proširenje i tužiteljima ICTY da ipak nismo baš isti kao naši istočni susjedi. O njihovim aspiracijama prema EU ne želim previše trošiti riječi, nakon svega morati će se svojski potruditi da ih se shvati ozbiljno. S obzirom na sve navedeno, imam dojam da se taj pad Berlinskog zida na nas previše i ne odnosi.
Ono što mi posebno ide na živce jesu stalne priče o tome je li prije 1990. bilo bolje nego što je danas. Odmah na to odgovaram da nikada nije bilo bolje nego što je danas, a da se moramo potruditi da nam sutra bude još bolje. I to nije fraza, u to zaista vjerujem. Ne mogu prihvatiti teze nekih da nam je u komunizmu bilo bolje. Život u režimu koji je u svojoj suštini represivan i nedemokratski nikako ne može biti dobar. Daleko od toga da nam je danas dobro, ali se trebamo sami potruditi da nam bude bolje. Vidim u zadnje vrijeme da se kroz medije pitanje života u različitim režimima postavlja i istočnim Nijemcima. Mnogo njih je spremno tvrditi da im je u komunizmu bilo bolje. Istina, ne znam kako je u Leipzigu, Dresdenu ili Chemnitzu, ali su svi moji dojmovi o životu u istočnom Berlinu današnjice bili pozitivni. Radost života osjeti se posvuda, od Alexanderplatza preko Prentzlauer Berga dalje na istok.
Svega toga šarenila života sigurno nije bilo prije dvadeset godina.
Na ulicama Berlina sam shvatio da je pad zida događaj koji se ipak odnosi na sve nas stanovnike ovog kontinenta, neovisno o kontekstu u kojem smo ga sami dočekali, i neovisno o nedaćama tranzicije i globalizacije koje su uslijedile. Bila je to velika pobjeda slobode nad represijom, filozofije života nad kulturom smrti koja je istokom Europe harala od Hitlera i Staljina pa do početka zadnjeg desetljeća dvadesetog stoljeća. I zato bi to trebala biti i naša proslava.
|
